Piše: Almira Musić

Kao i djeca u općenito obrazovnom okruženju, i djeca sa poteškoćama u razvoju imaju svoje jedinstvene prednosti i slabosti. Neka djeca mogu imati prepoznatljive poteškoće, poput djeteta sa cerebralnom paralizom koje je u invalidskim kolicima ili djeteta sa oštećenjem vida koje nosi naočale. Druga djeca, iako im nije dijagnosticiran određeni invaliditet, mogu pokazati izazovno ponašanje koje ometa dnevnu rutinu. Djeca mogu imati nespecifičnu dijagnozu, poput kašnjenja u razvoju. Pedijatri i drugi medicinski stručnjaci često preferiraju ovu dijagnozu za malu djecu, jer to implicira da, s obzirom na vrijeme i priliku, dijete može “sustići” područja u kojima trenutno kasni. U drugim slučajevima, dijete može biti “u riziku” od invaliditeta zbog uslova okoline ili zbog hroničnog zdravstvenog stanja, poput depresije imunološkog sistema ili hronične astme. Rizik ne znači da dijete ima određeni invaliditet, to jednostavno znači da postoji velika vjerovatnoća da će, bez intervencije, dijete razviti trajno kašnjenje. Bez obzira na vrstu kašnjenja koje dijete doživljava, važno je imati na umu da sva djeca mogu učiti i treba im omogućiti da učestvuju u svakodnevnim rutinama i aktivnostima najbolje što mogu. Istraživanja nam govore da djeca najbolje uče u prirodnom okruženju sa vršnjacima u razvoju. Ova interakcija ne koristi samo djetetu sa posebnim potrebama, već pomaže i djeci bez posebnih potreba da nauče toleranciju i prihvaćanje drugih.

Djeca s poteškoćama često su predstavljena samo kao djeca s poteškoćama, poremećajima ili hendikepom. Njihove mogućnosti i sposobnosti se često zanemaruju, umjesto da ih se potiče,
često ih se zbog brojnih predrasuda ili nedovoljne informisanosti ograničava. Kroz historiju se mijenjao odnos prema djeci s poteškoćama. Dok su se prije smatrala nepoželjnim u regularnim razredima, isključivali iz odgojno obrazovnih institucija i pokušavali ih popraviti kroz različite medicinske modele, danas su uključeni u redovni obrazovni sistem, ali i dalje su izloženi  segregaciji i dolazi do njihova isključivanja i marginalizacija unutar i izvan obrazovnog sistema. Djeca s poteškoćama mogu ostvariti daleko veći napredak nego što se prije smatralo mogućim. Danas, pojavom modela inkluzije nastoji se osigurati najprikladnije odgojne mogućnosti za sve učenike, uključujući djecu sa poteškoćama.

Metodologija u praksi

Djeca sa poteškoćama zahtijevaju individualizirani pristup što uključuje raznovrsne odgojne metode.Iako imaju određene teškoće većina djece imaju širok raspon mogućih sposobnosti koje u mnogome ovise o vrsti iskustva u koja su uključena .

Svako dijete ima pravo na odgoj i obrazovanje, bilo ono zdravo ili s određenim psihosomatskim obilježjima, tjelesnim ili fizičkim nedostacima. Potrebno je na ispravan način, korištenjem pravilnih metoda odgoja omogućiti djeci odgoj i obrazovanje koje je najkvalitetnije i najbolje za njihov razvoj i napredovanje,a da ih  pri tome niko ne isključuje iz njihove zajednice.

Brojna istraživanja pokazala su da su najbolje bile one metode koje su uključivale poticajne postupke (pohvale, ukazivanje povjerenja, suosjećanje, utjehu, poticanje, igru, dogovor, individualizaciju u nastavi…), dok su nedjelotvorne metode bile one koje su sadržavale
pretežno represivne postupke (opomenu,kaznu,kritiku,ignorisanje, tjelesno kažnjavanje, negativne ocjene…). Danas postoji čitav niz odgojnih metoda, a svaka metoda javlja se u većem broju odgojnih postupaka koji se odnose na aktivnosti odgajatelja i odgajanika. Većina autora koji se bave ovom problematikom su svrstala sve metode odgoja u tri osnovne strategije:

• strategiju egzistencije
• strategiju socijalizacije
• strategiju individuacije

Strategije i metode su važne, ali je važno i to kako se nastavnik pripremi i kao prezentuje to što želi da djeca nauče. Za nastavnike je važno da pokažu da cijene svako dijete u učionici, jer djeca u vašoj učionici čuju šta nstavnik govori, paze šta to radi i primijećuju kako se ponaša. Važno je da druga djeca u razredu vide da svu djecu, posebno djecu s poteškoćama, nastavnik smatra vrijednim članovima razreda koji su važni nastavniku ali i jedni drugima.

Praktični savjeti za nastavnike/učitelje

Važno je da se koristi djetetov jezik kada se govori o djetetu. Prvo se obraćamo djetetu, pa tek  invaliditetu. Na primjer, Denis je dijete s Down sindromom; on nije “dijete sa Downovim sindromom” u našem razredu. Šeila je dijete s vizualnim izazovom; ona nije “slijepo dijete”.

Kada druga djeca pitaju o djetetovom invaliditetu, treba odgovoriti na to iskreno i otvoreno. Pružiti dovoljno informacija da bismo pomogli djetetu bez poteškoča da vidi da njen kolega uči drugačije ili da mu je potrebna pomoć u nekim stvarima. Uvijek treba objasniti da svako može učiniti određene stvari dobro i da svakome ponekad zatreba pomoć.

Nikada ne treba govoriti o djetetu sa smetnjama u razvoju kao da nije prisutno. Roditelji djece sa smetnjama u razvoju ne žele sažaljenje, oni žele podršku od ljudi koji cijene ono što njihovo dijete može doprinijeti. Zato je značajno da nastavnici pomognu djeci na časovima razredne zajednice da prihvate svoje vršnjake sa poteškoćama.

Nastavnici trebaju prepoznati vrijednost djelomičnog učešća. Planirati aktivnosti koja uključuje svu djecu. Potražiti načine kako pomoći djetetu s izazovima da sudjeluje u svakodnevnim aktivnostima i rutinama. Ako dijete ne može u potpunosti sudjelovati i učiniti sve isto kao i njeni vršnjaci, potražiti načine da prilagodimo aktivnost tako da dijete može djelomično sudjelovati.

U svojoj učionici treba čitati priče koje osobe sa invaliditetom predstavljaju kao članove zajednice i postaviti slike koje prikazuju osobe sa posebnim potrebama kao aktivne učesnike u zajednici, možda kao sportiste i sl.

Treba podsjetiti svu djecu u učionici da svako ima i prednosti i slabosti. Upamtite da sva djeca mogu učiti; nekima samo treba više vremena i vježbe. Nastavnik jasno pokazuje da ima politiku “nulte tolerancije” protiv maltretiranja, zadirkivanja i smijeha drugima iz bilo kojeg razloga. Potrebno je naučiti djecu šta da rade ako ih neko zadirkuje.

Davati djetetu zadatak koji može obaviti prije nego što predstavi nešto što tek uči. To gradi samopoštovanje i potiče djecu da isprobaju nove stvari.

Uvijek treba potražiti mogućnosti da pomognemo djetetu da nauči vještine preživljavanja u školi. Predškolsko doba je vrijeme kada djeca uče osnovne vještine oni će ih koristiti za slaganje s drugima. One se često nazivaju društvenim vještinama. Roditelji često prijavljuju da jedna stvar koja nedostaje u životu njihovog djeteta su prijatelji. Učenje vještina potrebnih za sklapanje prijateljstva posebno je teško za djecu sa poteškoćama.

Često nesposobnost djeteta da iskaže svoje želje i potrebe otežava drugoj djeci da znaju kako da komuniciraju s njom. Zato trebaju naučiti kako steći prijatelje i zadržati ih, komunicirati s drugima oko sebe i zatražiti pomoć odrasle osobe vrlo su važne vještine preživljavanja u ranoj dječjoj dobi. Dok većina djece uče socijalne vještine promatranjem, iskustvom i igrom, djeca s poteškoćama često se bore sa društvenim znakovima. Na primjer, možda ne znaju kako od drugog djeteta zatražiti igračku ili kako se pridružiti aktivnosti grupe za igru. Iz tog razloga često nisu u mogućnosti uspostaviti trajna prijateljstva.

Nastavnici trebaju težiti djetetu da postane kompetentno u svim društvenim situacijama.

• Jedan od primarnih ciljeva najranijih učionice iz djetinjstva je da djeca nauče biti društveno kompetentna. Društveno kompetentno dijete je kroz posmatranje i igru naučilo šta je potrebno za slaganje s vršnjacima i kako kontrolirati svoje ponašanje kako bi drugi htjeli biti njegovi prijatelji.
• Samopouzdanje je karakteristika društveno kompetentnog djeteta. Zbog samopouzdanja vjerojatnije je da će sudjelovati u novim situacijama, eksperimentirati i uživati u novim aktivnostima.
• Djeca uče promatrajući druge. To je često teško za dijete sa poteškoćama. Manje je vjerovatno da će imitirati ponašanje primijećeno kod druge djece, što bi mu na kraju moglo omogućiti da ga drugi prihvate više u društvu.

Svako dijete ima svoje potrebe, interese i mogućnosti pa je prema tome potrebno prilagoditi odgojne metode djetetu. Pri tome se ne misli samo na odgoj djece s poteškoćama u razvoju, nego na odgoj djece općenito.