Piše: Irida Terzić

Svaki izlazak iz kuće i odlazak do nekog odredišta autom podrazumijeva i ono čuveno pitanje “gdje ćemo parkirati auto?”. Svima nam je stresna i pomisao o gužvama na parkinzima, o uskim prolazima. Međutim, vjerujem da niko od nas ili ako i ima takvih vrlo su rijetki, ne pomisli na to šta je sa osobama s invaliditetom, sa osobama koje su u kolicima, kako se oni snalaze sa pronalaskom parking mjesta za sebe? Osobe koje su u kolicima imaju samo jednu mogućnost dolaska na određeno mjesto, a to je automobilom.

Ako je mjesto rezervirano za vozila osoba s invaliditetom zauzeto, u tom slučaju osobe s invaliditetom moraju parkirati nekoliko stotina metara dalje i kolicima ili na štakama doći do odredišta, što je vrlo teško, a najčešće neizvodivo.

Posljedica je da se rijetko odlučuju na dolazak u grad, a kao posljedica takve, po meni nametnute odluke, osobe  s invaliditetom se sigurno osjećaju izolovano, marginalizirano i kao da nisu dio društva u kojem žive.

Nesporno je se da u  javnim garažama i na parkiralištima nalaze označena parking mjesta za vozila osoba sa invaliditetom. Međutim, uobičajna je praksa da, u nedostatku  ostalih parking mjesta ljudi bez imalo razmišljanja o tome kakvu im štetu nanose parkiraju na mjesta rezervisana za osobe koje su u kolicima. Potrebno je shvatiti da mjesto označeno za parkiranje vozila osoba s invaliditetom nije povlastica besplatnog parkiranja, kako to mnogi misle, već olakšica koja omogućava osobi u invalidskim kolicima mobilnost i integraciju u društvo. Ta osoba nema mogućnost korištenja javnog gradskog prijevoza, te je prisiljena koristiti automobil.

Mjesto rezervirano za vozila osoba s invaliditetom posebnih je dimenzija

Zašto su uzeli ovoliki prostor na parkingu da bi se samo dvije osobe parkirale? I to je jedno od pitanja proizašlo iz neznanja, nerazumijevanja i donekle sebičnosti. Teško nam je shvatiti da osoba s invaliditetom ne može izaći iz svog automobila ako je drugo auto udaljeno svega 20 cm od njegovog auta. Potreban mu je prostor kada otvori vrata svog automobila gdje će staviti svoja kolica. I šta ako tog prostora nema? Šta ako je neko parkirao svoje auto na to mjesto? To je još jedna od brojnih situacija kada su osobe s invaliditeom svjesne i suočene sa kršenjem svojih osnovnih ljudskih prava, kako što je pravo na slobodno kretanje.

Mjesto rezervirano za vozila osoba s invaliditetom posebnih je dimenzija i koja kao takva omogućavaju osobi u invalidskim kolicima nesmetan ulazak i izlazak iz vozila i označeno je međunarodnim znakom pristupačnosti koji označava objekt ili mjesto dostupno osobi u invalidskim kolicima.

I sam izgled znaka upućuje na to jer je u njemu stiliziran lik osobe u invalidskim kolicima. Osoba koja je u invalidskim kolicima može koristiti samo takvo parkirališno mjesto posebnih dimenzija. Ako parkira na običnom parkiralištu, vozilo koje stane do njegovoga onemogućava mu pristup.

Potrebna je aktivna edukacija društva, više inicijativa od strane lokalne vlasti kako bi se građani upoznali i upozorili o bitnosti poštivanja označenih parking mjesta za invalide, kako bi vozači imali više sluha za potrebe tjelesnih invalida, te da se ne parkiraju na mjesta označena za osobe s invaliditetom. Takvim inicijativama i aktivnostima građanima bi se skrenula veća pažnja na problematiku korištenja parkirnih mjesta namijenjenih osobama s invaliditetom.

Život u kolicima nije ničiji izbor

Život u kolicima nije ničiji izbor, to je određeno stanje sa kojim se jedna osoba suočava i obaveza nam je svima takvo stanje činiti podnošljivim i olakšati ga koliko god možemo. Kada vidimo neki prilaz sa tri-četiri stepenice, mi ne razmišljamo o tome kao o prepreci već kao prednost jer te stepenice preskočiti možemo. Međutim, kada se sa takvim prizorom suoči osoba s invaliditetom i pritome ne vidi prilaz predviđen za sebe, ili ako je na eventualno napravljenom prilazu parkirano auto, on sigurno vidi jednu ogromnu barijeru koja ga odvaja od ostatka svijeta.

Nijedna država nije u potpunosti prilagođena za osobe s invaliditetom, samo su neke više ili manje prilagođene. Pristupačnost, kao osnovno ljudsko pravo na kretanje za osobe s invaliditetom, u našoj državi  je daleko od onog nivoa koji bi jedna civilizirana zemlja trebala imati. U tom smislu  nameće se potreba za zajedništvom civilnog društva, struke i izvršne vlasti te potreba za snažnijim i aktivnijim djelovanjem na tom planu. Stanovanje, mobilnost i pristupačnost osnovni su preduslovi za provođenje svih aktivnosti življenja osoba s invaliditetom i njihovog uključivanja u zajednicu. Ne samo da nemaju adekvatan prostor za parkiranje, ne samo da u mnoge zgrade i ustanove ne mogu da uđu, već postoji veliki broj medicinskih uređaja kojima osobe sa invaliditeom ne mogu da pristupe, kao što su naprimjer rendgen ili uređaj za očni pregled.

Ako se dozvoli korištenje parkirališta osobama bez invaliditeta, tada osobe sa težim oblikom invaliditeta i osobe u invalidskim kolicima neće imati gdje parkirati. Nesavjesni vozači nerijetko parkiraju svoja vozila na parking mjestima koja su namijenjena licima s invaliditetom i tako im otežavaju pristup ustanovama, tržnim centrima i ostalim objektima u gradu. Nažalost, na javnim parkinzima učestala je pojava nedozvoljenog parkiranja na mjestima obilježenim za parkiranje vozila invalidnih lica od strane vozača koja nisu iz te kategorije, te se osim lica bez oznake pristupačnosti jedan broj vozača koristi nevažećim ili falsifikovanim oznakama.

Država je ta koja mora osigurati da osobe s invaliditetom koriste sve što koriste i svi ostali ljudi u zajednici

Sve su ovo pojave koje bi se trebale ukloniti kako bi osobe s invaliditetom bile ravnopravne sa ostalim ljudima.

Posebno je važno shvatiti kako je preduslov ravnopravnosti poštovanje dostojanstva i slobode osoba s invaliditeom, da se nad osobama s invaliditeom ne vrši diskriminacija, da osobe imaju pravo da budu dio društva kao i svi drugi, te da svi trebamo i moramo imati jednake mogućnosti.

Za početak država mora uklonoti prepreke zbog kojih osobe s invaliditeom ne mogu ostvariti jednaka prava kao i drugi ljudi. Potrebno je organizovati kampanje kako bi se promijenilo mišljenje ljudi o životima osoba s invaliditetom, podržati u većoj mjeri rad na podizanju svijesti ljudi o invalidnosti. Dakle, država je ta koja mora osigurati da osobe s invaliditetom koriste sve što koriste i svi ostali ljudi u zajednici.

Osobe s invaliditetom su jednake u društvu, što znači da jednako trebaju da ostavaruju pravo na rad, pravo izlaska na izbore, pravo sklapanja braka itd. Međutim, ostvarivanje svih tih prava je uzročno posljedično povezano. Da bi jedna osoba koja se nalazi u kolicima ostvarila svoje pravo na rad, potrebno je da joj se omogući adekvatno parking mjesto gdje će parkirati svoje auto kada dođe na posao. Tako je i sa svim ostalim pravima, koja ne trabaju da budu samo mrtvo slovo na papiru, već nešto na što svaka osoba, bila ona s invaliditetom ili ne, može i treba da računa.