Piše: Haris Kolašinac 

Šta je socijalni model? Kako se sagledava invaliditet u kontekstu socijalnog modela? To su česta pitanja na koja uglavnom uvijek imamo odgovore, teoretski obrazložene. Međutim, praktična primjena socijalnog modela ostaje samo u okvirima teorije, jer kada se socijalni model pokuša primijeniti u praksi, kao takav postaje ‘utopija’. Koliko na praktičnu primjenu socijalnog modela utiču stereotipi, predrasude i vrijednosni sistem svakog čovjeka, bez obzira na zvanje i zanimanje koji ga u jednom smislu i određuju, te nepoznavanje savremenih spoznaja o primjeni tog modela, još uvijek je pitanje na koje nemamo odgovor.

O socijalnom modelu invaliditeta, kao i o načinima njegove primjene govori nam svjetska literatura zapadnih zemalja, inkluzivna istraživanja, Međunarodna klasifikacija funkcioniranja (ICF), razne studije o invaliditetu, kao i akademske rasprave utemeljene na kvalitativnim istraživanjima.

Poimanje invaliditeta kroz historiju u okviru različitih ideologija

Tokom niza godina osobe s tjelesnim i/ili psihološkim teškoćama bile su od strane zapadnjačkog društva predstavljane na mnoge načine, uglavnom, s manje poštovanja. Nekoliko modela karakteriziraju povijest invaliditeta, a to su vjerski model/model milosrđa, medicinski model/genetski model, a od nedavno društveni model/model ljudskih prava. Ovi modeli ili konstrukcije invalidnosti imali su snažan uticaj na postavke parametara za osobe s invaliditetom.

Model milosrđa vidi osobu s invaliditetom kao žrtvu. Ovisno o invalidnosti, osobe s invaliditetom ne mogu hodati, govoriti, vidjeti, učiti ili raditi. Invaliditet se smatra deficitom, a osobe s invaliditetom nisu u mogućnosti pomoći sebi i voditi neovisan život. One trebaju pomoć, simpatije, ljubavi, milosrđe, posebne usluge i institucije, kao što su specijalne škole ili domovi. Ponekad osobe s invaliditetom i same usvoje takav koncept, pa se osjećaju “nemoćnima”.

Kroz historiju jedan od najdominantnijih modela bio je medicinski model koji je podržan  napretkom nauke i medicine. To je dalo moć i utjecaj medicinskoj struci da diktira životima osoba s invaliditetom. Pojam “normalno ljudsko biće” utemeljeno je na medicinskom pristupu čovjeku. Medicinski model usmjeren je na medicinske specifičnosti osobe, kao što je njeno specifično oštećenje, te je sklon problematiziranju osobe, gledajući na tu osobu kao na objekt kliničke intervencije (Quinn & Degener, 2002). Naime, model stavlja pojedinca u medicinsku kategoriju, za medicinsku korist. Problem se nalazi unutar pojedinca, odnosno osobe s invaliditetom zbog njenog oštećenja koje zahtijeva medicinsku intervenciju kako bi se ona prilagodila društvu.

Uz medicinski model usko je vezana institucionalna zaštita osoba s invaliditetom, međutim, medicinski model došao je pod pasku mnogih aktivističkih skupina koje su se sedamdesetih godina 20. stoljeća borile za ljudska prava, ponajprije osoba s invaliditetom. Rezultat tih borbi bilo je uvođenje novog modela dizajniranog radi prevladavanja “ugnjetavanja” i stigmatizacije osoba s invaliditetom, u okviru kojeg se medicinski pristup zamjenjuje “socijalnim modelom”. To se odrazilo i na području zaštite mentalnog zdravlja gdje se pojavljuje tzv. “antipsihijatrijski pokret”. Na taj je način omogučen novi, drugačiji pristup, kao i uvid u potrebe korisnika na mnogim područjima, ne samo medicine, već i ostalih profesija (Urbanc, 2006).

U okviru takvog pristupa neovisnost podrazumijeva osobu koja može sama zadovoljavati svoje potrebe djelotvorno preuzimajući kontrolu nad svojim životom i odabirući kako će taj život izgledati. Stavlja pojedinca u centar odlučivanja pri donošenju odluka koje se odnose na njega, te još što je najvažnije, smještava problem izvan osobe, u društvo.

U smislu socijalnog modela osoba s invaliditetom je aktivni borac za ravnopravnost, u partnerstvu sa saveznicima, za stvaranje društva koje je doista inkluzivno. Socijalni model za razliku od medicinskog modela prebacuje “krivnju” invaliditeta od osobe s oštećenjem na “nepravedno, okrutno društvo”.

Danas je socijalni model stekao značajnu popularnost, naročito među onima koji su tradicionalno označeni kao “nesposobni”.

Model “ljudskih prava” usmjeren je na dostojanstvo ljudskog bića i tek nakon toga, ukoliko je to uistinu potrebno, na medicinske značajke te osobe. četiri vrijednosti – dostojanstvo, autonomija, jednakost i solidarnost – naročito su važne u kontekstugeneraliziranih pojmova u smislu vrijednosti, kao i u kontekstu invaliditeta (Quinn & Degener, 2002).

Prepoznavanje vrijednosti ljudskog dostojanstva služi kao snažan podsjetnik da osobe s invaliditetom imaju udjela u društvu te polažu pravo na to društvo.

Pojavom socijalnog modela dolazi do značajnih promjena

Pojavom filozofije inkluzije i socijalnog modela dolazi do značajnih promjena u odnosu društva prema osobama s invaliditetom, posebno prema osobama s intelektualnim teškoćama. Ovim promjenama značajno je pridonio i pokret samozastupanja koji se smatra jednim od najzanimljivijih i najpozitivnijih pokreta prošlog desetljeća. Organizirajući se u ovaj pokret osobe s intelektualnim teškoćama pokazale su da imaju što reći, ukoliko im se pruži prilika. One žele biti u potpunosti dio društvene zajednice, te imati veću samostalnost kontrolu nad svojim životom. Zato je razumljiva njihova želja za socijalnom inkluzijom. Ovakvi modeli mogu uticati na naše misli, govor ili ponašanje, pa nije čudno da se u svakodnevnoj praksi, čak i stručnoj, svjesno ili nesvjesno, koristi jedan od tih modela ili čak mješavina sva četiri modela.

Šta je to socijalni model invaliditeta?

Socijalni model invaliditeta nije tradicionalno dijagramski model kao ni mnogi psihološki i sociološki modeli, ali je progresivni politički koncept koji se protivi medicinskom modelu korištenom najčešće u zdravstvenim zanimanjima.

Socijalni model invaliditeta čini važnu razliku između pojmova oštećenje i invaliditet. Ova razlika ugrađena je u socijalni konstruktivizam (filozofski temelj socijalnog modela) gdje se na invaliditeta gleda kao na društveni konstrukt koji postoji u stvarnosti izvan jezika unutar složene organizacije zajedničkih značenja, diskursa i ograničenja koje nameće okruženje u određeno vrijeme i na određenom mjestu.

Medicinski model kaže sljedeće: “Vi ste stradalnik. Vi ste problem. Vaš invaliditet traži brigu. Vi ne možete donositi odluke o svom životu. Vi trebate profesionalce kako bi Vam pomogli. Vi nikada ne može biti jednaki s osobama bez invaliditeta” (SCIL CIC, 2010).

Međutim, socijalni model kaže drugačije: “Invalidnost nije individualni problem. Osobe s invaliditetom ne mogu se takmičiti pod istim uvjetima s osobama bez invaliditeta jer ima previše prepreka. Društvo je dužno ukloniti prepreke. Osobe s invaliditetom imaju jednaka prava na punu ravnopravnost kao i svaki drugi građanin”.

Socijalni model invaliditeta sagledava probleme kroz društvene barijere te na taj način potiče osobe s invaliditetom da uklone krivnju sa sebe.

Socijalni model je koncept koji je svjestan da neki pojedinci imaju fizičke i psihološke razlike koje mogu uticati na njihovu sposobnost funkcioniranja u društvu. Međutim, socijalni model ističe da je društvo uzrok što pojedinac s fizičkim ili psihološkim razlikama postaje “invalid”.

Drugim riječima osobe s oštećenjima nisu “invalidi” mimo njihovog oštećenja nego radi barijera koje postoje u društvu, koje ne uzima u obzir njihove potrebe.