Piše: Haris Kolašinac

Još od samog početka pandemije COVID-19, kada je objavljena vijest o prvom slučaju osobe pozitivne na ovaj virus u Bosni i Hercegovini, na radijskim i televizijskim stanicama, u dnevnim novinama, na portalima i društvenim mrežama, informisanje o pandemiji i stanju u BiH postao je prioritet. Međutim, statistički podaci, savjeti kako se zaštititi, kao i informacije o mjerama koje su bosansko-hercegovačke vlasti donosile u cilju sprečavanja širenja zaraze nisu bile dostupne svima podjednako.

Takođe, moramo spomenuti da je senzacionalističko izvještavanje o ovoj pandemiji imalo izuzetno negativnog uticaja i posljedica na osobe s invaliditetom u smislu širenja panike i osjećaja nemoći u datoj situaciji.

Osobe s invaliditetom su naročito izložene riziku te im dodatni napadi straha i panike tokom pandemije nisu olakšavali borbu. U njima se budio napad panike i nemoći da se zaštite i pomognu sami sebi. Raznorazni naslovi su se više od godinu dana pojavljivali na mnogobrojnim portalima, društvenim mrežama a da ne spominjemo vijestima, novinama itd. 

Više od 290.000 građana Bosne i Hercegovine koji žive sa različitim oblicima invaliditeta i koji, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, spadaju u posebno osjetljive grupe na zarazu koronavirusom – teže je dolazilo do aktuelnih informacija. Od toga više od 52.000 osoba ima poteškoće s vidom, dok je više od 21.000 osoba s poteškoćom sluha u Bosni i Hercegovini.  

Osobe s invaliditetom trebaju ista prava na pristup informacija kao i sve druge osobe

Osobe s invaliditetom, prema različitim međunarodnim i domaćim propisima, treba da su imaju ista prava na pristup informacijama kao i sve druge osobe. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, koju je Bosna i Hercegovina ratificirala 2010. godine, nalaže da se “osobama s invaliditetom pruže informacije namijenjene općoj populaciji u pristupačnim oblicima i tehnologijama prikladnim za različite vrste invaliditeta “. Ista Konvencija nalaže da države trebaju podsticati sredstva javnog informisanja, uključujući i online medije, da svoje usluge učine dostupnim osobama s invaliditetom.

U Bosni i Hercegovini je registrirano oko 1,7 miliona aktivnih korisnika različitih društvenih mreža, a najveći je broj korisnika Facebooka i Instagrama. Korisnici online sadržaja, uključujući i društvene mreže, su i osobe sa različitom vrstom invaliditeta: osobe s poteškoćama vida i sluha, motoričkim poteškoćama i kognitivnim poteškoćama.

Slijepe i slabovidne osobe za pristup online sadržajima koriste čitače ekrana (screen reader) koji za njih čitaju naglas sadržaj sačinjen u tekstualnoj formi. Ovisno o načinu na koji je taj sadržaj prezentovan zavisit će uspjeh čitača i krajnje korisnikovo razumijevanje informacije.

Da bi sadržaji koji se objavljuju na Facebooku bili dostupni i prilagođeni svim čitaocima poželjno je da post sadržava kratku informaciju vezanu za članak koji se dijeli, napisanu na jasan i razumljiv način. Isti post trebao bi sadržavati link koji vodi na članak u kojem se nalazi više informacija.

Povećanje pristupačnosti nekog sadržaja od važnosti je za sve korisnike, ne samo za osobe s invaliditetom. Više od milijardu ljudi širom svijeta ima neki oblik invaliditeta. Različite organizacije u oblasti zdravstva navode da će se većina osoba u nekom trenutku svog života suočiti sa zdravstvenim poteškoćama zbog čega je važno da institucije u svom radu uvijek primjenjuju modele pristupačnosti (arhitektonske, komunikacijsko-informacijske i druge).

Preporuke o povećanju pristupačnosti društvenih medija su lako primjenjive i ne iziskuju dodatna finansijska sredstva. Njihovom primjenom biće olakšan pristup medijskom sadržaju, a ukazat će i na to da medijska kuća brine o svim svojim čitaocima podjednako. Ne zbog različitih preporuka i propisa, nego zbog individualne uloge u poštivanju prava na pristup informaciji u prilagođenom obliku.

Neophodan je oprez kod biranja informacija tokom pandemije

Svakodnevna izloženost stresu tokom pandemije koronavirusa kao i infodemije, odnosno senzacionalističkog načina izvještavanja sa informacijama koje nisu bile provjerene, kod građana je izazvana dodatna paniku, netrpeljivost i nepovjerenje prema stručnjacima.

Nažalost, epidemija COVID-19 uveliko je uticala na živote ljudi širom svijeta, a posebno na osobe starije životne dobi i osobe s invaliditetom koje su svakodnevno ovisne od pomoći drugih osoba (posebno ličnih asistenata). Pridodamo li tome da im je neophodna svakodnevna zdravstvena briga i rehabilitacija, onda je za pretpostaviti da ova epidemija još više doprinosi njihovoj izolacija, ali i smanjenju kvalitete njihovog života.

Mjere prevencije, koje su izricane kao što su socijalno distanciranje i samoizolacija bile sus koro nemoguće za one kojima je potrebna podrška drugih da se hrane, oblače, kreću itd.

Potreba za boljom medijskom informiranosti o uticaju COVID-19

Ono što bi se u medijima više trebalo raditi jeste podizanje svijesti o osobama s invaliditetom kao posebno rizičnoj skupini pri pandemiji COVID-19, je im je neophodna svakodnevna tuđa pomoć i njega u raznim oblicima te osiguran pristup medicinskim uslugama.

I unatoč svakodnevnim izvještavanjima o osobama s invaliditetom tokom pandemije, malo skoro nimalo se izvještavalo o načinima zaštite i pružanja pomoći za vrijeme epidemije upravo osobama s invaliditetom koje se nalaze na marginama društva.  Nedostajale sui  informacije o uticaju pandemije na njihov specifičan oblik invaliditeta, što je imalo uticaja na njihovu povećanu tjeskobnost.

Usamljenost tokom pandemije

Gotovo dvije trećine osoba s invaliditetom u vrijeme zatvaranja osjeća hroničnu usamljenost, pokazalo je najnovije istraživanje britanske humanitarne organizacije Sense, u kojoj se posebno ističe da je broj takvih osoba još veći među mladim invalidima i iznosi čak 70 posto. Ovi podaci potiču bojazan od krize mentalnog zdravlja s kojom se suočava više od 14 miliona osoba s invaliditetom, koliko ih živi u Velikoj Britaniji.

Dobrotvorna organizacija je izvijestila da je broj slučajeva hronične usamljenosti u posljednjih godinu dana porastao za četvrtinu među osobama koje su i prije izbijanja pandemije korona virusa bile nesrazmjerno pogođene tim problemom.

Od 1.011 ispitanika s invaliditetom, anketiranih između 20. i 22. januara ove godine, 37 posto je kazalo da su i prije početka pandemije osjećali hroničnu usamljenost, a ta je brojka u populaciji mladih osoba u dobi između 16 i 24 godine iznosila čak 54 posto.

Gotovo dvije trećine ili 61 posto osoba s invaliditetom odgovorilo je da su tokom razdoblja zatvaranja hronično usamljeni te su rekli da se “stalno” ili “vrlo često” osjećaju usamljeno. Oko 70 posto ispitanika odgovorilo je da je socijalna izolacija snažno utjecala na njihovo mentalno zdravlje i opću dobrobit, dok ih je 40 posto reklo da je utjecala i na njihovo fizičko zdravlje.

Svemu ovome su doprinijeli i neadekvatni načini izvještavanja o pandemiji COVID-19, što nam govori da bi mediji kao takvi trebali imati filter kroz koji bi iznosili određene informacije, kako bi osobe s invaliditetom bile manje pogođene stanjem i ciframa koje nam mediji serviraju.