Piše: Anesa Balić
Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu posjedovanja sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad televizijskih, radio i bioskopskih preduzeća, glasi Član 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima. U principu pravo je zagarantovano i danas ako ništa mnogi svoj glas i bunt dižu putem društvenih mreža, izražavaju stav ili pozdravljaju određenu aktivnost.
Pored ove Konvencije, tu je i ona o pravima osoba s invaliditetom koja također garantira pravo slobode izažavanja. Prema Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom u članu 21. navodi se da države potpisnice poduzet će sve odgovarajuće mjere kako bi osigurale da osobe s invaliditetom mogu koristiti svoje pravo na slobodu izražavanja i mišljenja, uključujući i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja, ravnopravno s drugim osobama, kroz sve oblike komunikacije prema njihovom izboru, kako je definirano članom 2 ove Konvencije, uključujući i sljedeće:
- pružanje osobama s invaliditetom informacija namijenjenih općoj populaciji u pristupačnim oblicima, te tehnologija prikladnih za različite vrste invaliditeta, pravodobno i bez dodatnih troškova;
- prihvaćanje i olakšavanje upotrebe u službenim komunikacijama znakovnog jezika, Brailleovog pisma, augmentativne i alternativne komunikacije, i svih drugih dostupnih sredstava, načina i oblika komunikacije, prema izboru osoba s invaliditetom;
- zalaganje da privatne pravne osobe koje pružaju usluge javnosti, uključujući i usluge preko interneta, pružaju informacije i usluge u pristupačnim oblicima koje mogu koristiti osobe s invaliditetom;
- podsticanje sredstava javnog informisanja, uključujući i ona koja pružaju informacija putem interneta, da svoje usluge učine dostupnim osobama s invaliditetom;
- priznavanje i podsticanje upotrebe znakovnih jezika.
Pristup zasnovan na ljudskim pravima zahtijeva uključivanje najugroženijih, kako bi se čuo njihov glas, kao i jačanje sposobnosti ugroženih da se uključe u javni život i aktivnosti koje na njih direktno utiču.
Ako krenemo od najranije životne dobi već nam je na neki način jasno da škole nisu adekvatno opremljene, postoji jako malo prilagođenih udžbenika i materijala. Inkluzija u obrazovanju, ali i u društvu nije zaživjela u punom kapacitetu, društvo ih degradira. Sve kada objedinimo ostaje nam da se zapitamo ko bolje zna šta im je potrebno nego oni sami.
Danas kada govorimo o osobama s invaliditetom, njihovim pravima i potrebama mnogo je nedovršenih stvari, nepruženih prilika i neostvarenih snova. Najčešće su njihov glas roditelji, udruženja i nevladine organizacije, koji na različite načine pokušavaju osigurati im bolje uvjete, međutim to nije dovoljno. Potrebno je osobama s invaliditetom pružiti priliku da izađu iz zone komfora, dati ima šansu da svojim glasom iskažu svoje potrebe.
Živimo u eri informacija. Zbog toga mediji danas u velikoj mjeri utiču na oblikovanje stavova javnog mnjenja. Ovo je posebno važno kada je riječ o osobama s invaliditetom. Osnovno pitanje koje se nameće kada se govori o načinu izvještavanja medija o pitanjima osoba s invaliditetom jeste kakvu poruku mediji šalju. Tako je i ispravno zapažanj da većina medijskih priloga prenosi informacije o tome šta društvo čini za osobe sa invaliditetom i koja dobra usmjerava. U njima dominira socijalni model pristupa invalidnosti, dok podaci najčešće ukazuju na nepoznavanje obaveza proisteklih iz usvojenih zakona.
Pružanje osobama s invaliditetom informacija namijenjenih općoj populaciji u pristupačnim oblicima, te tehnologija prikladnih za različite vrste invaliditeta, pravodobno i bez dodatnih troškova obaveza je države, međutim nepotpuna i za većinu osoba s invaliditetom nedostupna. Iz tih razloga, odnosno zbog neadekvatnog informisanja i manjka informacija dosta osoba s invaliditetom nije uspjelo ostvariti određena prava.
Zbog velikih nedostataka i stavka iz Konvencije, a koja se odnosi na podsticanje sredstava javnog informisanja, uključujući i ona koja pružaju informacija putem interneta, da svoje usluge učine dostupnim osobama s invaliditetom ne može biti u potpunosti implementirana. Čak i u zemljama gdje postoje usluge tumačenja/prevođenja znakovnog jezika za gluhe osobe, broj kvalificiranih tumača/prevoditelja obično je premalen da bi se zadovoljila sve veća potreba za tim uslugama, a činjenica da tumači/prevoditelji moraju putovati do klijenata čini njihove usluge preskupim. Osobe s intelektualnim i psihosocijalnim teškoćama, kao i gluhonijeme osobe suočene su s preprekama u nastojanju da pristupe informacijama i komunikaciji uslijed nedostatka formata u lako čitljivom obliku i augmentativnih i alternativnih oblika komunikacije. Također, suočene su i s preprekama u nastojanju da pristupe uslugama uslijed predrasuda i nedostatka odgovarajuće obuke osoblja koje pruža odnosne usluge.
Možda ono što je pozitivno jesu moderne tehnologije, ukoliko porodice sebi mogu priuštiti takve aparate. Mladima su danas društvene mreže na neki način i izvor vijesti, edukativnog sadržaja, ali i zabava. Korisno je iz razloga, jer se na taj način osobe s invaliditetom mogu oglasiti, izvijestiti ili jednostavno promovirati svoj sadržaj.
Sloboda izražavanja i pristup informacijama zagarantovani su Ustavom BiH i Ustavima entiteta svim građanima, pa u tom smislu i osobama sa invaliditetom. Međutim, ne postoji jedinstven propis u kome se reguliše obaveza državnih institucija da osiguraju pravo osobama sa invaliditetom na informacije u pristupačnim formatima i tehnikama . S obzirom da pitanje prava osoba s invaliditetom na pravovremene , u adekvatnim tehnikama i formatima pripremljene informacije i bez dodatnih troskova pristupačne osobama sa invaliditetom , nije regulisano, ne poštuje se dostojanstvo, integritet osoba s invaliditetom, otežava se njihovo socijalno uključivanje, ne poštuju se različitosti, osobe sa invaliditetom nisu izjednačene u mogućnostima, pa su s toga izložene raznim oblicima diskriminacije.
Šta država poduzima kako bi informacije namijenjene prosječnoj populaciji omogućila u pristupačnim formatima osobama s invaliditetom? I država Bosna i Hercegovina potpisnica je gore pomenutih Konvencija, ali možemo biti slobodni pa reći da su osobe s invaliditetom „nevidljive“ i „tihe“. Da li je do njih samih, ili do nas, društva sistema? Puno je različitih faktora koji negativno utiču na to da se osobe s invaliditetom bore za svoje stavove i prava, odnosno da njihov glas čujemo. Bez pristupa informacijama i komunikaciji, uživanje u slobodi mišljenja i izražavanja i mnoga ostala temeljna prava i slobode osoba s invaliditetom mogu biti ozbiljno ugrožena i ograničena.
Udruženje za društveno istraživanje „Global Analitika“ osobe s invaliditetom kroz realizaciju svojih projekata svatlja u fokus zanimanja i interesovanja. Upravo kroz realizaciju ovog projekta sve zainteresovane osobe s invaliditetom imali su priliku da pišu tekstove o svojim potrebama, ali i problemima. To je jedan od načina da se čuju i vide, da se pisanjem tekstova podigne svijest u društvu o njihovim problemima, da se ukaže u kolikoj mjeri se narušavaju njihova osnovna prava. Koliko je samo toga što im je uskraćeno i nedostižno, a nažalost riječ je i banalnim stvarima.
Diskriminacija osoba s invaliditetom je uočljiva gotovo u svim sferama društvenog života. Poseban oblik diskriminacije predstavlja neadekvatna upotreba jezika i nepružanje adekvatnih i pravovremenih informacija koje se tiču i osoba s invaldiitetom.
Ovi oblici diskriminacije često odražavaju stav većine stanovništva o osobama s invaliditetom, što se reflektuje i na stav samih osoba s invaliditetom o svojim mogućnostima. Stvaranje istinski inkluzivnog društva je civilizacijska obaveza svakog demokratskog društva. Ovaj proces je neprekidan jer se odnosi na podizanje dostignutog stepena poštovanja ljudskih prava, što je najbolji indikator pravednosti svake zajednice.
