Piše:  Eldar Abaz

Da li ste se ikada zapitali zašto osobe s invaliditetom ne vidite da rade u nekom marketu, određenoj instituciji ili da vode emisiju na televiziji. Šta je razlog toga što ih nema? Nema u tom smislu zaposlenja i profesionalnog života, naravno. Sagledamo li realnu sliku, i sve one Konvencije koje govore o ravnopravnosti, onda bismo osobe s invaliditetom trebali gledati i kao zaposlene u svim resursima, shodno afinitetima i mogućnostima. Međutim to nije slučaj u Bosni i Hercegovini, koliko god se pozivali na demokratsko društvo, zajednicu zasnovanu na Evropskim konvencijama i dokumentima koji garantuju zaštitu ljudskih prva, pa i prava osoba s invaliditetom.  Osvrnemo li se na zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica s invaliditetom, i to na član 18, gdje se navodi sljedeće:

„ Prilikom zapošljavanja lica sa invaliditetom pod općim uvjetima subjekti iz člana 15. stav 2. ovog Zakona dužni su ta lica zapošljavati srazmjerno ukupnom broju zaposlenih u tom subjektu i to:                                                                  
do 31. decembra 2009. najmanje jedno lice sa invaliditetom na svakih 39 zaposlenih,
do 31. decembra 2010. najmanje jedno lice sa invaliditetom na svaka 32 zaposlena,
do 31. decembra 2011. najmanje jedno lice sa invaliditetom na svaka 24 zaposlena,
do 31. decembra 2012. najmanje jedno lice sa invaliditetom na svakih 19 zaposlenih,
do 31. decembra 2013. najmanje jedno lice sa invaliditetom na svakih 16 zaposlenih.
Subjekti koji ne ispune obavezu iz stava 1. ovog člana dužni su mjesečno pri isplati plaća obračunati i uplatiti u Fond za podsticanje rehabilitacije i zapošljavanja lica sa invaliditetom novčani iznos u visini 25% od prosječne plaće u Federaciji za svako lice sa invaliditetom koje su bili dužni zaposliti u skladu sa stavom 1. ovog člana. „

Jasno se iz ovoga može vidjeti da bi na određeni broj uposlenika, trebala biti uposlena osoba s invaliditetom, naravno srazmjerno određenom stepenu invalidnosti. Iako ovakva forma zakona postoji, rijetko, skoro nikako, se može vidjeti da je negdje uposlenik osoba s invaliditetom. Tužno je što se osobe s invaliditetom smatraju manje sposobnim za radu i određenoj branši, samo i jedno zbgo njihovog invaliditeta. Uzmemo li u obzir sliku koja nam dolazi iz Evrope ali i Sjedinjenih Amerčkih Država, gdje osobe s invaliditetom grade ozbiljne karijere, postaju veliki glumci, osnivaju i otvaraju svoje organizacije i restorane, te sigurno i hrabro koračaju kroz život, u Bosni i Hercegovini ne mogu čak ni priliku da dobiju.

U većini slučajeva ljudi i ne znaju pojam invaliditeta, nisu upoznati sa jasnom definicijom, a kamoli o zakonim za uposlenje i rehabilitaciju.

UN Konvencija o pravima osoba s invaliditetom je osnovni međunarodni dokument koji je Evropska unija potpisala kao stranka, potpisavši Konvenciju 30.7.2007. a stupila je na snagu 22.1.2011.g. Definicija invaliditeta koja je inkorporirana u Konvenciji glasi:

„Invaliditet je razvojni proces i nastaje kao rezultat djelovanja osoba s invaliditetom i prepreka koje proizlaze iz stajališta njihove okoline, te iz prepreka koje postoje u okolini, a koje sprečavaju njihovo potpuno i djelotvorno sudjelovanje u društvu, ravnopravno sa drugim članovima tod društva.“

U zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o  profesionalnoj rehabilitaciji osposobljavanju i zapošljavanju osoba s invaliditetom, navedeno je sljedeće:

– Unaprijediti kvotni sistem promjenom kriterija za određivanje obaveznika kvote, tj promjenom granice broja uposlenih, definiranjem izuzeća, uvođenjem mogućnosti alternativnog izvršavanja obaveze kvotnog sistema;

– Prilikom definiranja aktivnih i pasivnih mjera, primijeniti savremeni pristup i kriterije i dostupnost za sve poslodavce;

– Izvršiti potrebne izmjene zakona koji prate navedene promjene i koje omogućavaju veće zapošljavanje osoba s invaliditetom u skladu sa evropskim dokumentima, međunarodnim aktima i postojećim pravnim okvirom u Federaciji BiH.

„ Predloženim izmjenama i dopunama Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica s invaliditetom se nastoje otkloniti nesrazmjer propisane kvote, realnog stanja razvijenosti ekonomije i potreba za zapošljavanjem lica s invaliditetom. Posebno se želi poboljšati poslovni ambijent za zapošljavanje lice s invaliditetom u skladu sa dobrim praksama, proširiti mogućnosti kvotnog sistema uvođenjem 43 alternativnih mogućnosti za ispunjavanje kvotne obaveze zapošljavanja lica s invaliditetom, uvođenjem prava svim poslodavcima na sufinansiranje troškova zapošljavanja lica s invaliditetom, proširenjem funkcija Fonda i povezivanje svih relevantnih aktera u društvu. Sa alternativnim mogućnostima, poslodavci imaju direktan uticaj na mogućnost obrazovanja određenih nedostajućih profila time što mogu stipendirati učenike ili studente s invaliditetom, ili ih primiti na obuku ili staž, a kasnije i zaposliti. Sa osposobljavanjem ili praksom lica s invaliditetom kod poslodavaca se ublažava nedostatak obuka za lica s invaliditetom. Izmjenama i dopunama se svi poslodavci stavljaju u položaj da stiču pravo na određene troškove prilikom zapošljavanja lica s invaliditetom ili njihovo osposobljavanje bez obzira jesu li obveznici kvotnog zapošljavanja. Na ovaj način se širi obuhvat subjekata, povećaju mogućnosti i inkluzija za lica s invaliditetom. Fond treba dobiti nove funkcije usmjerene na kreativno osmišljavanje programa, novih mjera ili prijedloga za unapređenje oblasti invaliditeta. Ovaj proces povećanog interesa se očekuje i kod pravnih subjekata koji su državna i javna tijela, ili preduzeća u većinskom ili potpunom vlasništvu državnih organa, ili se finansiraju iz budžeta. Sve navedeno dovodi do novih, kvalitativno bogatijih, društvenih odnosa u oblasti rehabilitacije i profesionalnog zapošljavanja lica s invaliditetom baziranih na inkluzivnom i kohezionom principu.“

Iako postoje određene zakonske regulative, podsticaji od strane države za poslodavce, na kraju dana poslodavci ipak ne zaposle osobu s invaliditetom. Još jedna od stavki jeste i to da osobe s invaliditetom i ako dobiju priliku određenog probnog rada, koji država čak i plati poslodavcu, se u većini slučajeva pokažu kao odlični radnici u profesiji i zadatku koji treba da obavljaju, nakon tog probnog roka poslodavac se ipak odlučuje da ne zaposli osobu s invaliditetom. Razlog toga je nepoznat, da li je strah od greške, nesnalaženja ili je posrijedi neka druga stavka, ostaje da se nagađa. U većini slučajeva osobe s invaliditetom su osuđene na to da ih izdržavaju roditelji ili na čekanje mjesečne države pomoći u vidu invalidnine, koja ne pokriva ni osnovne troškove, a kamoli nešto više. Zbog ovakvih situacija osobe s invaliditetom u većini slučajeva žive jako teško, ako gledamo nivo egzistencije i materijalnih prihoda. Primorani su da žive od te mjesečne pomoći ili odrđene podrške roditelja, u većini slučajeva ni roditelji nisu u mogućnosti potpomagati svoje dijete, a država ignorira tu činjenicu.

Zbog toga je potrebno mijenjati kolektivnu svijest, uključiti rad na inkluziji i samo na takav način težiti ka progresu. Osobe s invaliditetom imaju jaku želju i ambiciju, a njihve mogućnosti nisu ništa manje ili lošije zbog invalidnosti, čak naprotiv, trude se i daju sve od sebe.