Piše: Rinat Kevrić

Centar za socijalni rad, u daljem tekstu, CZSR, kao relevantna ustanova u lokalnoj zajednici koja svoje postojanje usko veže za pomoganje i osnaživanje socijalno ugroženih porodica/građana kako bi oni mogli otkloniti nepovoljne životne okolnosti, a koje bez stručne pomoći socijalnih radnika teško da mogu sami riješiti. Iz ove uvodne rečenice se može zaključiti da centar za socijalni rad postoji da pruži odgovarajuću podršku osobama, ali i porodicama u potrebi, kao i porodicama koje na svojoj porodičnoj listi imaju osobu s invaliditetom. Što bi impliciralo da centri za socijalni rad imaju izuzetnu ulogu u savremenom društvu, jer kao što znamo moderno društvo generiše brojne probleme koji otežavaju egzistenciju i normalno funkcionisanje osobe, kao i porodice.

Jedna od posebnih obaveza CZSR u savremenom društvu je da pruži i odgovarajuću pomoć porodici čiji je član osoba s invaliditetom, kao i djeci i mladima s invaliditetom.

Uvjerenja sam da je istina samo jedna i da se na toj činjenici radi svakodnevno, posebno u kontekstu osoba s invaliditetom. Kao što već svi dobro znamo u našoj državi status osoba s invaliditetom je umnogome otežan i same osobe s invaliditetom kada ističu kome su najviše zahvalni i ko je najviše učinio za njih tu spominju svoju porodicu i Boga. Iako u tom kontekstu, centri za socijalni rad ne dobijaju zasluženu pažnju i izuzeti su sa te liste. Za takvo činjenično stanje odgovorni su i sami uposlenici centara za socijalni rad koji ne moraju nužno biti socijalni radnici. Kada to kažem prvenstveno mislim na to da centri za socijalni rad neće sami pristupiti osobi s invaliditetom ili njegovoj porodici i ponuditi svoju svesrdnu stručnu pomoć. 

Percepcija o Centru za socijalni rad iz ličnog iskustva

Kada se meni desio moždani udar tj. kada mi se desio invaliditet i kada mi je stručna pomoć bila najpotrebnija i u tim trenucima moje mentalno zdravlje bilo je u rapidnoj fazi dekadencije. Upravo u tim kritičnim trenucima uz mene je bila samo moja porodica, prijatelji, kao i medicinske sestre koje su sa mnom razgovarale onako u prolazu u toku obavljanja njihovih svakodnevnih poslova. Apropo toga, lično mi je bila potrebna stručna pomoć, neko ko će me upoznati sa svojim novostečenim pravima, neko s kime ću moći da podijelim svoje teške misli, i neko ko će mi uputiti stručni savjet o toj delikatnoj situaciji. U tom kontekstu dvije godine nakon invaliditeta nisam znao ni da imam pravo na ličnu invalidninu i parvo na tuđu njegu i pomoć, a da ne govorim o nekim drugim pravima koja su mi propisana brojnim međunarodnim i domaćim propisima. Tako u toku mog novog života niko nije došao u bolnicu i ponudio mi stručnu pomoć, to se nastavilo i u godinama nakon izlaska iz bolnice. Jer o toj činjenici upoznavanja sa novostečenim pravima osoblje javno zdravstvene ustanove nisu brinuli, i to mogu razumjeti, jer njima je prioritet moje fizičko zdravlje, ali zaposlenike centra za socijalni rad neću razumjeti. Posebno ako se zna svrha njihovog postojanja, to jeste, osnaživanje i pomaganje građanima u potrebi.

Upravo te i slične probleme u svojoj knjizi “Socijalni rad s osobama s invaliditetom” obradila je profesorica Fakulteta političkih nauka Sabira Gadžo- Šišić. Tako autorica u svojoj knjizi navodi kako je od izuzetnog značaja za osobu s invaliditetom pristup socijalnog radnika. “Socijalni radnik koji radi sa osobama s invaliditetom u procesu rehabilitacije mora osobi cjelovito pristupiti, odnosno proučiti njezin život prije invalidnosti i za vrijeme invalidnosti, s obzirom da je osoba s invaliditetom najčešće suočena s opterećenjima i problemima koje sama teško može riješiti. Stoga, kako bi se osobi s invaliditetom omogućio individualni pristup ovdje je kao i kod drugih korisnika važna socijalna anamneza i savjetodavni rad.”

Upravo ovdje možemo vidjeti koliko je važan holistički pristup osobi s invaliditetom od strane profesionalca u ovom konkretnom slučaju socijalnog radnika. Kao što je u ovoj definiciji određeno posao socijalnog radnika koji radi u procesu rehabilitacije mora sagledati ukupnost te kompleksne situacije i uzeti u obzir da je ta osoba imala život i prije invaliditeta i kao takvom pomoći mu da prihvati novonastale okolnosti.

Današnjica osoba s invaliditetom u BiH

Iako teoretske koncepcije iz oblasti invalidnosti pružaju velike olakšice u pristupu socijalnog radnika i mogu mu olakšati njegov profesionalni rad, ali u našoj realnosti situacija je daleko od zadovoljavajuće.

Kad znamo da u našoj državi i mnogo važnije stvari nisu implementirane u praksi, kako onda ovo očekivati. Pa tako, Konvencija o pravima i položaju osoba s invaliditetom, zabrana diskriminacije, socijalna inkluzija i sl., svima je jasno u kakvoj neuređenoj državi živimo i čemu sve svakodnevno svjedočimo. Svemu tome najviše je doprinio sistem koji je neuređen i sve se radi ad hok. Međutim, da ne bismo samo ‘kudili’ system, određenu odgovornost za ovakvo činjenično stanje snose i oni koji su dio tog Sistema, jer se komformistički  uklope u njega tj. zaposlenici u relevantnim javnim ustanovama.

Sam proces savjetovanja u socijalnom radu predstavlja aktivan proces označen karakterističnim fazama koje neki autori dijele u sljedeći, trostepei model – 1. životna situacija prije invaliditeta, 2. promjene nastale zbog invaliditeta i 3. sadašnja aktuelna situacija osoba s invaliditetom.

U konačnici, važno je napomenuti da uspješna rehabilitacija osobe s invaliditetom i njeno uključivanje u zajednicu zavisi od ostvarivanja ključnih zadataka socijalnog rada – mobilizacija socijalnog okruženja i rad na osnaživanju i motivaciji osobe s invaliditetom za postizanje uspjeha. S tim u vezi, autorica Gažo-Šašić naglašava da socijalni radnici, kroz odnos zajedničke saradnje, mogu korisniku usluga pomoći da jasnije sagleda vlastite poteškoće, mogu ga informirati o pravima, poticati ga, hrabriti i podržavati da samostalno donese odluke i bude odgovoran za svoje izbore.