Piše: Eldar Abaz

Uzmemo li potpunu sliku bosanskohercegovačkog društva, od same socio-ekonosmke strukture, obrazovanja i edkukacije, pa sve do javnog saobraćaja, uvidjet ćemo jednu tužnu i posve tešku sliku za osobe s invaliditetom. Počevši od raznih neprilagođenih ulaza u institucije, škole ili markete i prodavnice, do nepraktičnih pješačkih prelaza i trotoara, a zatim i gradskog prevoza. Sagledamo li sliku iz drugačije perspektive, vidjet ćemo da našim sugrađanima, kolegama, komšijama ili članovima porodice koji imaju određeni invaliditet, život u Bosni i Hercegovini nije lagan, čak naprotiv.

Sada će neko od vas pomisliti, pa kome je život u Bosni i Hercegovini lagan? Svima. Sem ako ste osoba s invaliditetom. Zašto? Zamisliti, živite u zgradi, koja je prilagođena osobama s invaliditetom, konkretno nekome ko je u kolicima, lift, prilaz zgradi i sve ono što je u evropskim državama normalno i standardno, neko se sjetio da prenese to i kod nas i sprovede u djelo. Na kraju to je i pohvalno, međutim problem je u marketu koji se nalazi pored zgrade, gdje vlasnik i nije baš razmišljao o ovim pitanjima. Tad zapravo i ona samostalna osoba s invaliditetom, ako je u kolicima, nije u stanju ući u taj market, jer ne postoje senzorska vrata, već su postavljena neka stakleno-željezna, ulaz u market su stepenice, a veličina marketa je tolika da se ni odrastao čovjek s korpom u ruci ne bi mogao okrenuti. Mislim da svima nama ta teška vrata neće biti problem, stepenice na ulazu također, a ni veličina marketa, ali imaju ljudi kojima će to biti problem, toliki da će morati ići nekoliko minuta dalje u prodavnicu, i to ako u tom kvartu ili ulici postoji prilagođen market.

Šta ćemo sa pješačkim zonama, šetalištima i trotoarima čija veličina je tolika, da ako dva čovjeka idu u susret jedan drugom, jedan od njih bi morao sići sa trotoara ili se popeti na zelenu površinu, da se ne bi sudario sa ovim drugim, a kod nas bonton je na velikom nivou. Tako da vjerujem kada bi išao čovjek u kolicima u susret nekome ko nije u kolicima, imam osjećaj da bi ovaj drugi očekivao da se osoba s invaliditetom skloni da on prođe.

Gradski prevoz je za sve ili ipak ne?

“Ako ste osoba s invaliditetom ili smanjenom pokretljivošću, imate pravo da vam putovanje avionom, vlakom, autobusom ili brodom budu omogućeno kao i bilo kome drugome. Pri kupnji karte prodavatelj vam mora pružiti informacije o putovanju u formatu koji vam je dostupan te informacije o posebnim mogućnostima koje su vam dostupne u zrakoplovu, vlaku, autobusu ili brodu. Za sve vrste prijevoza imate pravo na besplatnu pomoć na terminalima i u vozilima. Prijevoz vam ne smije biti uskraćen zbog vaše invalidnosti ili smanjene pokretljivosti, osim iz razloga koji su opravdani razlozima sigurnosti ili konstrukcije vozila ili infrastrukture”, navdeno je na Europa Eu.

“Jedino taksi vozilo za prevoz osoba s invaliditetom u Sarajevu već tri godine prevozi automobilske gume, jer njegov vlasnik ne može da dobije dozvolu za pravu namjenu. Zijad Omerović još uvijek otplaćuje kredit za posebno vozilo koje je prije tri godine kupio i prilagodio za prevoz osoba sa invaliditetom. Potrebnu dozvolu od Ministarstva saobraćaja Kantona Sarajevo nije uspio dobiti pa ga je posudio bratu koji u njemu prevozi automobilske gume”, istaknuto je na portalu Diskiminacija.

Kako je dalje navedeno Omerović se nadao da će dobiti dozvolu za taksi prevoz osoba s invaliditetom. Zahtjev je podnosio Ministarstvu saobraćaja Kantona Sarajevo ali je odbijen. Dozvolu nije uspio dobiti ni kada je Federalno ministarstvo prometa i komunikacija poništilo odluku Kantonalnog ministarstva i naredilo novi postupak. Nisu pomogle ni molbe nekoliko udruženja osoba s invaliditetom iz Sarajeva da se ovoj taksi kompaniji omogući korištenje posebnog vozila.

“Auto koje je Omerović nabavio ima takozvanu rampu pomoću koje osobe sa invalidskim kolicima ulaze u automobil. Cijena prevoza koju je on imao na umu je, kako kaže, nekomercijalna i iznosila bi marku ili manje po kilometru. Osobe sa invaliditetom danas u Sarajevu mogu koristiti samo prevoz koji košta nekoliko desetina maraka dok bi sa ovim taksijem račun u gradu bio svega nekoliko maraka”, objavio je portal Diskiminacija.

Situacija u Banja Luci nije ništa bolja, te je u aprilu ove godine zbog neusvajanja budžeta na nivou grada obustavljen jedini prevoz za osobe s invaliditetom.

Naime, bila je riječ o taksi prevozu koji je imao tzv. rampu te bio prilagođen osobama s invaliditetom. Karakteristično je bilo što je ovaj prevoz sufinasirala Gradska uprava, a manji dio, oko 0.40 KM po pređenom kilometru je plaćalo lice koje se vozi u taksiju. Tako da zaključno sa 01. aprilom tekuće godine, osobe s invaliditetom su ostale bez svog taksi prevoza.

Time se jasno pokazuje kakav odnos prema osoba s invaliditetom ima društvu, institucije i politički subjekti.

Gledajući sliku koja se nalazi u Sarajevu, a tiče se gradskog prevoza KJKP Gras, gdje su prvenstveno ogromne gužve, te čovjek i koji nije u kolicima ne može ući, a kamoli neko s kolicima. Jasna je slika da preko 80% autobusa, tramvaja i trolejbusa nije prilagođeno osobama s invaliditetom. U nekim prevoznim sredstvima tzv rampe za osobe u kolicima, međutim rijetko kada se koriste i spuštaju, jer u većini slučajeva prevoz je prepun ljudi, a da bi se rampa spustila, značilo bi da većina iz tog dijela mora izaći napolje. Samim time stvara se prevelika gužva, dugo se čeka i u većini slučaeva vozači se i ne trude da koriste tu rampu.

Svjesni toga, osobe s invaliditetom i izbjegavaju koristi gradski prevoz, iako im je zagarantovan konvencijama o ljudskim pravima i svim zakonima Bosne i Hercegovine, koji se odnose na ovaj dio. Time se jasno pokazuje, da i resurse koje imamo i koje smo u većini slučajeva dobili donacijama i humanitarnim pomoćima, ne koristimo u svrhe u koje trebamo. Također jedna od stavki, na primjer u trolejbusu, a to je da ne postoji oglašivač ili zvučni signal koji će se oglasiti dolaskom na određenu stanicu. Što u prevodu znači, da osobe oštećenog vida, moraju da broje stanice ili da konstanto pitaju, što se u dosta slučajeva ispolji kao pogrešno. Razlog toga je što naš saobraćaj, ako je riječ o autobusu ili trolejbusu, uvijek u rasulu i gužvi, te ovakva prevozna sredstva svako malo staju, koče ili slično, što može navesti na mišljenje da stanica. Situacije, gdje vozači ako vide da niko ne stoji na stanici ili pored vrata, naravno ovo se odnosi na poluprazne autobuse ili trolejbuse, stanicu i prođu. Što znači da sobe s oštećenim vidom ne izađu na stanicu na koju su htjeli, jer u većini slučajeva sjede zbog sopstvene sigurnosti i ustaju tek onda kada se prevozno sredstvo zaustavi.

Ovu su samo neki pokazatelji koliko zapravo važna struktura jednog funkcionalnog suživota u zajednici zanemaruje bitne stavke i ono što život čini lakšim. Sve dok ovakvim stvarima ne pridajemo malo više značaja, te ne uključimo sopstvenu empatiju u poboljšanje življenja onih koji su na margini društva, moram istaći našim greškama, društvo u Bosni i Hercegovini će još dugo da pati.