Piše: Selma Hodžić 

Odgojno-obrazovni proces se ostvaruje u različitim  sredinama, a najznačajnije mjesto zauzimaju porodica i škola. Naime, prema suvremenim shvaćanjima škole kao otvorene zajednice smatra se da je obitelj nezamjenjiv čimbenik odgoja i obrazovanja u školi. Dakle, roditelji i škola predstavljaju suradničke skupine upućene na zajedničko djelovanje usmjereno istom cilju ─ odgoju i obrazovanju djeteta. Ovo nam ukazuje na činjenicu da su odgoj i obrazovanje jako kompleksni procesi.

U Bosni i Hercegovini imamo dva entiteta i distrikt – Federaciju Bosne i Hercegovine, Republiku Srpsku i  Brčko distrikt. Federacija BiH se sastoji se od deset kantona, gdje svaki kanton u svojoj nadležnosti, između ostalih, ima i ministarstvo obrazovanja, ministarstvo za rad i socijalnu politiku te utvrđuju obrazovnu i socijalnu politiku i određuju ostvarivanje prava. U nekim školama prisutna je i segregacija djece, nazvana “dvije škole pod jednim krovom“.

Sve ove činjenice djeluju zbunjuće i za učenike i roditelje posebno za roditelje djece s teškoćama u razvoju, ali i za školsko osbolje.

Mi, koji smo direktni nosioci i realizatori odgoja i obrazovanja, svjedoci smo i učesnici promjena koje se dešavaju u školskim okruženjima a nastale na činjenici da je Bosna i Hercegovina potpisala i ratificirala međunarodne ugovore iz oblasti invalidnosti i realizaciji inkluzivnog obrazovnog procesa koje se temelji na pravu svih na kvalitetno obrazovanje i posebno se usredotočuje na ranjive skupine. Međutim, u ovom tekstu fokusirati ćemo se na  rad sa djecom i porodicama djece sa poteškoćama u razvoju.

Inkluzivno obrazovanje je proces koji zahtijeva promjene u pristupu podučavanja, te pronalaženja načina suočavanja sa novim kulturnim, komunikaciono-tehnološkim i socijalnim izazovima.  Ovo su samo neki od razloga zbog kojih se  zahtijeva stalna i kontinuirana saradnja škole, roditelja i centara za socijalni rad koji su prvi na liniji za osiguravanje prava iz oblasti socijalne zaštite. Navedeno je moguće postići multidisciplinarnim pristupom, sistemskim organizovanim usavršavanjima i edukacijama školskog osoblja, mladih sa teškoćama u razvoju i njihovih vršnjaka,  porodice djece s teškoćama u razvoju, roditelja djece bez teškoća, te ostalih aktera inkluzivnog obrazovanja, te informativnog i savjetodavnog rada.

Autori priručnika pod nazivom ”Priručnik za rad sa djecom i porodicama djece sa poteškoćama u razvoju’‘ Erna Lučić, Vanesa Malkić, Damir Muratović i Selma Hodžić (moja malenkost)  su identificirali teškoće, prepoznali značaj timskog rada u radu sa djecom sa poteškoćama u razvoju. Autori su učestvovali u dokumentovanju i objedinjavanju pratičnih iskustava i naučnih istraživanja s ciljem poboljšanja planiranja i realizacije timskog pristupa radu sa djecom i porodicama djece sa poteškoćama u razvoju. U priručniku su navedeni neki postojeći ali i otkriveni su novi načini u radu sa porodicama i djecom sa teškoćama u razvoju te osnovne zakonske regulative koje se primjenjuju na području Tuzlanskog kantona a tiču se, prvenstveno, prava iz oblasti socijalne zaštite.

Zbog čega je nastao priručnik?

Od 2008. godine pa do danas, nastavnici iz redovnih škola i roditelji djece s teškoćama u razvoju,  posjećuju  JU Zavod za odgoj i obrazovanje osoba sa smetnjama u psihičkom i tjelesnom razvoju, Tuzla s ciljem informativnih i savjetodavnih razgovora i zajedničkog pronalaska rješenja za izazove sa kojima se svakdnevno susreću. Tokom naših susreta, uočili smo, da s jedne strane, svakodnevna briga roditelja za dijete, svakodnevne posjete ljekarima, česte i dugotrajne hospitalizacije, nedostatak tačne informacije za ostvarivanje bilo koje vrste pomoći, podrške ili prava shodno važećim zakonskim propisima dodatan su izvor stresa za cijelu porodicu. Uočili smo da roditelji malo vremena posvećuju sebi, pa čak i kada je u pitanju briga za vlastito zdravlje.

S druge strane, uočili smo da su nastavnici zabrinuti za učenika s teškoćama u razvoju ali i za ostale učenike te su u potrazi za podrškom i znanjima koja se tiču inkluzivnog obrazovanja, jer samo tako mogu adekvatno odgovoriti zadatku koji se od njih očekuje.

Idenficiranjem izazova sa kojima se susreću porodice djece s teškoćama u razvoju nastavnika smatrali smo da je nepohodno da dokumentujemo iskustva i ista stavimo na raspolaganje roditeljima, nastavnicima i svima kojima je potrebno kako bi se upoznali sa načinom pokretanja postupka procjene, zakonskim uređenjem postupka te smo prikazali i praktične radionice koje se mogu primjeniti u radu sa roditeljima učenika ali i nastavnicima koji rade sa njima.

Kako smo djelovali?

Naše djelovanje, najčešće, je bilo usmjereno u nekoliko pravaca: a) pružanje informacija za ostavrivanje prva,  informisanje  i nastavnika i roditelja o postojećim ustanovana u lokalnoj zajednici koje pružaju odgovarajući vid podrške, b)  povezivanje porodice učenika, škole i institucija te ostalih resursa u lokalnoj zajednici, c) pružanje psihološke podrške porodici, nastavnicima d)  posjete školama i kućne posjete d) organizovanje zajedničkih  edukativnih susreta.  

Postići kvalitetan odgoj i obrazovanje znači, s jedne strane, pružanje primjerene podrške kroz ostavrivanje prava, a s druge strane poštovanje i realizaciju obaveza od strane svih sudionika odgojno-obrazovnog procesa. Temeljni akteri odgojno-obrazovnog procesa su roditelji i nastavnici i imaju znčajne i ravnopravne uloge koje se isprepliću i oslanjaju jedna na drugu. Istovremeno svima je nepodna podrška koju je moguće ostvariti stvaranjem partnerskih odnosa,  timskim radom što će omogućiti pravovremeno prepoznavanje problema i pronalazak rješenja u okviru zakonskih propisa.

Kako bi sve bilo ostavreno za sve sudionike odgojno-obrazovnog procesa neophodno je omogućiti i organizirati:

• edukacije, seminare, tematske radionice s ciljem unapređenja odgojno-obrazovnog procesa i ostavrivanja prava iz oblasti socijalne zašite;
• adekvatnu psihološko-pedagošku podršku;
• praćenje zakonskih procesa i uključivanje u procese donošenja odluka, te
• dokumentovanje iskustva jer na njima se gradi budućnost djelovanja.

Sve navedeno zahtijeva timski rad i multidisciplinarni pristup kako bi se pravovremeno ostvarila zakonski propisana prava i obaveze svih sudionika odgojno-obrazovnog procesa i socijalne zaštite, zbog čega je i nastao materijal pod nazivom ”Priručnik za rad sa djecom i porodicama djece sa poteškoćama u razvoju”, čiju važnost je prepoznala i Misija OSCE-a u BiH te podržala publikaciju istog.