Razgovarao: Eldar Abaz  

Položaj osoba s invaliditetom u bosanskohercegovačkom društvu je na upitnom nivou, a na tu temu smo razgovarali sa Arminom Smajlovićem, direktorom Udruženja za podršku osobama sa intelektualnim teškoćama na području Kantona Sarajevo “Oaza”, koje radi na unapređenju prava i zaštite osoba s intelektualnim teškoćama. Takođe, Udruženje krasi i duga historija, jer postoji još od 1960. godine, pa sve do danas. Iako se sam naziv Udruženja mijenjao, misija i vizija su ostale iste.

Udruženje “Oaza” također pruža podršku porodicama iz kojih dolaze osobe sa intelektualnim teškoćama, te razvijaju programe iz oblasti obrazovanja, radnog osposobljavanja, socijalnog uključivanja i rehabilitacije u svrhu pripreme za samostalan život uz podršku lokalne zajednice.

Važno je istaći i to da se Udruženje zalaže za ravnopravan status i uključenost osoba sa intelektualnim teškoćama u društvo.

 Ko su korisnici vaših usluga i koje sve usluge pružate?

Armin Smajlović: Naše Udruženje broji oko 568 korisnika koji su zavedeni po stepenima intelektualnih teškoća. Svi korisnici su dobro došli, iako u dnevni centar dolaze osobe sa lakšim i umjerenim stepenom intelektualnih teškoća. Dnevno prolaze kroz razne radno-okupacione radionice, muzikoterapiju, sportske sekcije, informatičku sekciju i slično. Takođe imamo psihologa i socijalnog radnika, kao stručni tim, koji sa korisnicima rade mnoge edukativno-zabavne radionice, ali su i spremni pružiti tretman korisnicima, kako u Udruženju tako i kod kuće.

Kompletan tim Oaze je prepoznatiljiv po svom širokom osmijehu i spremnosti da svojim korisnicima pruže bilo koji vid pomoći.

Kako biste prema svom dosadašnjem iskustvu ocijenili inkluziju u Bosni i Hercegovini, s obzirom da mnoge osobe s invaliditetom to nazivaju iluzijom?

Armin Smajlović: U Bosni i Hercegovini nije dovoljno razvijena svijest o osobama s intelektualnim teškoćama, što je i pored našeg velikog zalaganja kao Udruženja, jedna ogromna borba sa vjetrenjačama. Kada imate nezainteresirane vlasti da se pobrinu za ovu kategoriju društva, gdje su djeca, roditelji ali i prosvjetni radnici u nezavidnom položaju, onda je izuzetno teško sprovesti inkluziju koja će biti na zadovoljajućem nivou. Roditelji su oni koji prave programe za svoju djecu, dok nastavnici nemaju dovoljno vremena da se posvete takvom djetetu, a nisu ni adekvatno obučeni za ovaj vid nastave.

Asistenti za ovu kategoriju djece budu dodijeljeni ili ne od strane države, te ih zbog toga roditelji bivaju primorani sami pronalaziti i plaćati, što je samo dodatni trošak. Trebalo bi voditi računa o tome da odluke u vezi osoba s invaliditetom ne donose oni koji nisu niti jedan jedini dan proveli u školi s tom djecom ili u udruženjima.

Neophodno je sagledati činjenice iz svih uglova, osigurati adekvatan i educiran kadar, pa tek onda implementirati inkluziju kao takvu.

Zbog čega bosanskohercegovačko društvo, a ni  mediji ne pridaju toliko značaja osobama s invaliditetom?

Armin Smajlović: Kada u državi nemate uređen niti jedan sistem, kako onda da pričamo o osobama s invaliditetom i posvećenosti njima. Nema mnogo institucija koje imaju sluha za ovu populaciju u Bosni i Hercegovini. Moram priznati da je sreća što postoje institucije iz drugih zemalja, u kojima je taj socijalni sistem uređen koje pomažu udruženjima poput našeg.

Mediji su takvi da mogu pomoći ili odmoći, međutim, trudimo se da prilikom svakog našeg gostovanja, bez obzira na povod podižemo svijest kod ljudi, prvenstveno rezultatima rada našeg Udruženja. Trudimo se doprijeti do ljudi sa praktičnim, opipljivim i mjerljivim primjerima i potaknuti ih da na barem jedan dan razmišljaju o osobama s inavliditetom. Osim toga se trudimo i da na najbolji mogući način iskoristimo promovisanje prava osoba s invaliditetom preko svih društvenih mreža koje su danas dostupne svima.

Šta je potrebno učiniti da se osobe s invaliditetom osjećaju ravnopravno i korisno u društvu?

Armin Smajlović: Postoji niz međunarodnih dokumenata kojima se garantuju prava osoba s invaliditetom, a koliko se ona u Bosni i Hercegovini poštuju možete zaključiti i sami. Ravnopravnost i jednakost prema osobama s invaliditetom skoro pa i ne postoji. Ukoliko gradite jednu instituciju, a ne prilagodite je osobi s invaliditetom, uradili ste diskriminaciju, kao i kada ne omogućite jednom djetetu da zajedno sa svojim vršnjacima ide na školski izlet. Trudimo se da na ovakve i slične stvari reagujemo, jer ako nemamo podršku države, mi smo ti koji će da štite njihova prava.

Svaka osoba samim rođenjem stiče svoja ljudska prava, i u njih se ne smije dirati. Osobama s invaliditetom treba pružiti šansu i ne oduzimati im priliku, samo zbog invaliditeta. Iznenadili biste se kada biste vidjeli koliko oni zapravo mogu.

Prema vašem mišljenju koji projekti daju najviše rezultata?

Armin Smajlović: Udruženje ima nekoliko razvojnih programa od kojih bih istaknuo sljedeće: “Moje pravo na sport” koji je finasiran od strane MyRighta iz Švedske, zatim program “Čuvajmo našu prirodu”, “Jačanje kompetencija za samostalan život osoba s intelektualnim teškoćama”, Zdravstvena rehabilitacija – banjsko liječenje, rad u fiteness centru Udruženja “Oaza” te psihosocijalna podrška porodicama. Važno je istaći i kontinuirani fizikalni tretman kroz koji se članovima omogućuje uključivanje u rehabilitacijski proces kojim se postiže  jačanje mišićno – skeletnog sistema. Također, sprovodimo dosta projeketa i radionica gdje učesnici mogu da ispolje svoju kreativnost, te pokažu svoje talente. Neke od tih  jesu: art radionica, keramička i radionica za izradu nakita. Svakako da postoje pozitivni primjeri sveobuhvatne inkluzije osoba s invaliditetom, naročito u svijetu sporta gdje već duži niz godina treniraju razne sportove i ostvaruju zapažene rezultate.

Posebno bih istaknuo saradnju našeg udruženja sa sportskim klubovima i javnim institucijama u Kantonu Sarajevo.

Možete li nam reći nešto više o sportskom takmičenju za osobe s invaliditetom koji ste pokrenuli?

Armin Smajlović: Prema UN Konvenciji o pravima osoba sa invaliditetom, koju je Bosna i Hercegovina ratifikovala i potpisala 2009. godine, osobe s invaliditetom imaju pravo na aktivno bavljenje sportom i rekreacijom, te pravo na život u lokalnoj zajednici. Iz tog razloga Udruženje već deset godina organizuje Sportske igre Oaze. Cilj ovog takmičenja je promocija sposobnosti i mogućnosti osoba s invaliditetom, te ravnopravno uključivanje u lokalnu zajednicu. Ove godine okolnosti organizacije su bile nešto drugačije zbog specifičnih epidemioloških mjera, tako da je i samo takmičenje trajalo samo dva dana. Za razliku od ranijih godina učestvovao je manji broj učesnika, s obzirom da mnogi nisu mogli doputovati u Bosnu i Hercegovinu.

Ovo takmičenje je jedno od najvećih u jugoistočnoj Evropi koje okuplja najveći broj osoba s invaliditetom. Nadamo se da će već sljedeće godine Sportske igre Oaze ponovo otvoriti svoja vrata za sve takmičare svijeta, jer kako je naš sagovornik istakao, ove godine zbog pandemije to nije bilo moguće.