Piše: Amela Sejdić 

Nevjerovatna priča Selme Purić, ostavlja bez daha. Koliko sama priča i sudbina koja ju je zadesila, toliko i jačina, snaga i energija ove mlade fascinantne djevojke. Naime, 1996. godine, odmah po završetku rata, rođena je beba u Travniku, bez donjih ekstremiteta, odnosno bez nogu. Njeno ime je Selma Purić, danas ima dvadeset i četiri godine, završila je osnovnu školu „Dolac na Lašvi“, filološku gimnaziju u Travniku. Trenutno je student II ciklusa Univerziteta u Travniku, Fakultet za tehničke studije, odsjek arhitektura.

Ko god dođe u priliku da je upozna ili da samo čuje njenu priču, ne može ostati ravnodušan. Bez obzira na to što su doktori njenoj majci rekli da je sve u redu sa trudnoćom, ona je rođena bez nogu. Selma se ne zamara razmišljanjima zbog čega se baš njoj desila takva sudbina nego se bori kroz život i širi dobre vibracije, optimizam i pozitivnost.

Zdrava porodična sredina je ključ Selminog uspjeha

Danas je ona samouvjerena mlada djevojka koja se ne plaši života i svega što on nosi sa sobom, i ističe da zahvalnost što je izrasla u takvu osobu pridaje prvenstveno svojoj porodici, roditeljima i sestri.

“Mogu reći da sam tokom čitavog života rasla u zdravoj sredini, uz mnoštvo podrške i razumijevanja, ali kao i svaki drugi čovjek na ovom svijetu, tako sam i ja nailazila na različita mišljenja drugih ljudi.Velika je sreća imati podršku i razumijevanje od svoje porodice, roditelja i sestre, tako da sam zajedno sa njima odrastala u jaku i samouvjerenu osobu kakva i  jesam danas.”

Selma nam dalje kroz razgovor kaže da se kroz život nije toliko susretala sa ružnim komentarima i da su to bile riječi sažaljenja i suosjećanja.

“Učitelji, nastavnici, profesori i ostali uposlenici škola koje sam pohađala su bili puni razumijevanja, uvijek su bili uz mene i nikada nisu dozvoljavali da se osjećam drugačije od ostalih učenika. To je imalo uticaja da tokom školovanja i tog kritičnog perioda za svakog tinejdžera, sazrijem u samouvjerenu osobu, koja u potpunosti prihvata da je osoba s invaliditetom.”

S vremenom je izgradila vlastito mišljenje, koje je uplodilo na osnovu njenih doživljaja kroz periode odrastanja i sazrijevanja,  o tome kako se treba ophoditi i odnositi prema osobama s invaliditetom.

Djeca uče od odraslih, zbog toga oni trebaju biti primjer mlađima.

“Uvijek kažem da su djeca kao ‘spužve’ koje sve upijaju, i dobro i loše, a najviše i najbrže učimo od svojih najbližih. Učena sam da ljude dijelim na one dobre i loše, a ne na osobe sa nekim nedostatkom ili invaliditetom. Mišljenja sam da se roditelji trebaju više posvetiti upoznavanju osoba s invaliditetom, bez obzira da li je njihovo dijete jedno od takvih ili ne, te na taj način stvoriti pravo mišljenje o takvim osobama, a djeca će svakako naučiti kako se odnositi prema njima na osnovu mišljenja njihovih roditelja.”

Motivacijom za treninzima fascinirala je sve oko sebe

Pandemija koronavirusa je i na nju, kao i na sve ostale, ostavila svoje posljedice. Međutim, Selma je ponovo pronašla u negativnom pozitivno, kao što to, između ostalog, radi i cijeloga života. Zbog boravka u kući i nekretanja tokom ‘lockdowna’ njeni mišići su počeli da slabe, što je i ponukalo da dođe u kontakt sa trenerom i počne trenirati, nakon čega njena priča postaje još inspirativnija. S druge strane boravak u kući je donio lijepe trenutke s porodicom, tako da više slobodnog vremena koje je provodila sa svojim najbližima je dobra strana pandemije. 

Ona je  odlučila da se još jednom pokrene i napravi promjene u svom životu. Na instagramu je pratila rad Nedima Babića, trenera i vlasnika “Gym Champion” iz Sarajeva. Nakon što su stupili u kontakt, Nedim je ostao fasciniran njenom pričom voljom i motivacijom, te je Selma uz njegovu podršku počela trenirati.

Treninzi koje obavlja su ponekad i dosta naporni i zahtjevni, ali to njoj ne predstavlja prepreku nego naprotiv, motiviše je da nastavi snažnije i bolje.

“Najveću podršku imam u porodici, ali i u prijateljima, kako u svemu u životu, pa tako i u ovom novom periodu. Njihova ljubav mi je oduvijek bila vjetar u leđa. Sve ovo ne bi bilo moguće da nisam odrastala uz mnogo ljubavi i razumijevanja. Treninzi su poprilično zahtjevni i teški, ali ja se uvijek vodim time da smo sami sebi najveći prijatelji, jer niko drugi neće učiniti ništa za nas ako se sami ne pokrenemo i pokušamo nešto promijeniti, pa makar to bile i sitnice.”

Svoju motivaciju da bude uvijek pozitivna i vesela, pronalazi u samoj sebi, jer je sama od sebe takva osoba , želi da vidi pozitivnu stranu svega što se dešava u njenom životu kao i oko nje.

“U svijetu u kakvom živimo, gdje svakodnevno čujemo više negativnih nego pozitivnih stvari, ja sam taj tip osobe koji će iz svega izvući ono najbolje. Ako sami sebi govorimo da će danas biti loš dan ili da nećemo uspjeti u nečemu, onda to najčešće i bude tako, nažalost. Zato svoje misli trebamo uvijek fokusirati prema nečemu pozitivnom, jer bolje ćemo se osjećati i više napredovati.”

Selma se susretala sa nedaćama koje često prate osobe s invaliditetom

Selma je svoje prve proteze dobila sa pet i po godina i tada je kako navodi prvi put osjetila kako je biti kao i svi drugi. Obje natkoljene proteze je dobila zahvaljujući dobrim ljudima koji su pomogli da se skupi novac za njih, jer druge opcije nije bilo. Nikada nije bila omogućena za nju ni stručna pomoć, koja joj je bila potrebna kroz život, jer njena porodica nije imala  finansijskih sredstava za to.

“Nažalost, živimo u takvoj državi gdje mnoge stvari nisu omogućene za osobe s invaliditetom, a svi vrlo dobro znamo kako je to u svijetu, gdje svaka škola ima od prevoza, vannastavnih aktivnosti i mnogo čega drugog obezbijeđeno. Moji roditelji su bili primorani da napuštaju svoje radno mjesto kako bi me dovezli do škole, jer nijedan gradski prevoz u Travniku nisam mogla koristiti kao osoba s invaliditetom. Najviše mi smeta način na koji se mnogi ljudi obraćaju osobama s invaliditetom, tako da im svojim komentarima daju do znanja da su oni drugačiji i da nisu kao ostali. Druga stvar koja mi najviše smeta jeste ta da su osobe s invaliditetom bez ikakvih prava i da su osuđene na pomoć dobrih ljudi, odnosno pojedinaca, jer nam država skoro pa ništa ne omogućava osim invalidnine i određene pomoći zdravstva koja se razlikuje po invaliditetu i po kantonima.”

Što se tiče arhitektonskih barijera, Purić naglašava da nam je svima jasna situacija što se tiče toga. Ako krenete samo od gradskog obdaništa koje ne prihvata “jedno takvo dijete”, do zdravstvenih ustanova koje nisu obezbijeđene sa liftovima ili prilaznim rampama, koje ni sama nije mogla koristiti. Upravo iz tih razloga, bila je primorana da koristi usluge privatnih ustanova. Osim toga, javne ustanove u Travniku nisu prilagođene osobama s invaliditetom.

Anegdota koju je ispričala, govori o jačini njene ličnosti

Kada je u Švedskoj radila proteze, psiholog je pitao koliko puta je pokušala samoubistvo, što je za nju bilo suludo pitanje, jer nikada joj nije palo na pamet da uskrati sebi i svijetu ljepotu njenog bića.

Njena poruka za osobe s invaliditetom i sve one kojima se neke stvari čine nemogućim je da nema odustajanja i da uvijek treba ići naprijed. Mnogo u životu zavisi i od shvatanja samog života, a Selma je uzela život onakav kakav jeste i nije se prepustila.

Travničanka Selma Purić sa svega 24 godine, inspiracija je i motivacija sama po sebi. Njeno bitisanje nosi poruku ljubavi i života, a njena energija je nepresušan izvor truda i rada. “U posljednje vrijeme svima je teško pronaći posao, do sada, ja nisam imala nekog negativnog iskustva, zbog toga što sam još uvijek na master studiju. Tako da se nadam da će se i tu, s vremenom, situacija promijeniti, svakako na bolje”, ističe Selma.

“Nakon što je pokrenuta sva ova priča, oko mojih treninga, upoznala sam dosta osoba s invaliditetom i jedna stvar koju sam vidjela, jeste da mi, osobe s invaliditetom imamo mnogo prostora za napredovanjem i učenjem jedni od drugih. Poruka bi bila, da svaka osoba na ovoj planeti zemlji može nešto postići i uraditi, samo i jedino ako to istinski želi. Za neke stvari ne treba mnogo, a najbolje je krenuti od sitnica. Mala promjena, veliki napredak. Najbitnije je imati jasan cilj.”