Piše: Sabira Gadžo-Šašić
Položaj osoba s invaliditetom u BiH regulira nekoliko stotina domaćih i međunarodnih propisa. Također je jednako veliki broj državnih, entitetskih i lokalnih vlasti, domaćih nevladinih organizacija registriranih na različitim nivoima, kao i međunarodnih organizacija koje se bave pitanjima ove skupine socijalno isključenih građana. Prema nacionalnim propisima status osobe s invaliditetom mogu ostvariti pojedinci sa urođenim ili stečenim oštećenjem vida, sluha, sa poremećajem u govoru i glasu, sa tjelesnim oštećenjem i trajnim smetnjama u fizičkom razvoju, intelektualnim ili kombiniranim smetnja, dok se u UN Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, koju je Bosna i Hercegovina ratificirala 2010. godine, ističe da populacija s invaliditetom obuhvata osobe sa dugotrajnim fizičkim, intelektualnim, mentalnim ili osjetilnim oštećenjima.
Zašto se podsjećamo svega navedenog po ko zna koji put?
Razlog je obespravljenost i kontinuirana diskriminacija osoba s invaliditetom, unatoč činjenici da je Bosna i Hercegovina ratificirala sve važne dokumente koji zabranjuju diskriminaciju po bilo kojoj osnovni uključujući i invaliditet.
Međutim, stvarnost u Bosni i Hercegovini je takva da se osobe s invaliditetom svakodnevno diskriminiraju po više osnova, a naročito na osnovu porijekla invalidnosti i na osnovu teritorijalne pripadnosti, jer zbog neusklađenosti zakona na nivou cijele BiH, osobe s invaliditetom ne ostvaruju jednaka prava.
Također, poražavajuće je da tzv. „posebnu grupu“ osoba s invaliditetom predstavljaju pripadnici policijskih i vojnih struktura koji su učestvovali u ratnim dejstvima na području BiH. Njihova prava regulirana su entitetskim zakonima: Zakonom o pravima boraca i članova njihovih porodica u FBiH, Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca obrambeno-otadžbinskog rata RS, te Zakonom o pravima obitelji poginulih branitelja i ratnih vojnih invalida Brčko Distrikta.
Razlika u sticanju invaliditeta između ratnih vojnih invalida i “neratnih osoba”
Tako ratni vojni invalidi prema zakonima imaju pravo na ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć drugog lica, ortopedski dodatak, i sl., a iznos lične invalidnine koju primaju ovisi o stepenu oštećenja organizma, uključujući i bolesti koje su nastupile nakon okončanja sukoba, te ovisi o području u kojem žive. Prava mogu ostvariti već sa 20 % utvrđene invalidnosti zbog čega se često ističe da ova kategorija osoba s invaliditetom uživa veća prava u odnosu na tzv. neratne osobe s invaliditetom koje mogu ostvariti određena prava tek sa 90 % invalidnosti ili u odnosu na civilne žrtve rata koje ostvaruju prava sa 60 % invalidnosti. Razlika se ogleda prvenstveno u iznosu novčanih primanja koju primaju neratne osobe s invaliditetom u odnosu na ratne vojne invalide u oba entiteta. Tako, podsjećanja radi, kako je navedeno u Politici u oblasti invalidnosti, neratna osoba s invaliditetom sa 100 % invaliditeta u FBiH može primiti iznos od oko 390 KM, dok ratni vojni invalid sa istim procentom invaliditeta može mjesečno primiti i iznos veći od 1.800 KM.
Osoba s invaliditetom koja je zadobila oštećenje nakon ratnih stradanja, sa visokim stepenom invalidnosti, u RS-u najviše može primiti 41 KM, dok ratni vojni invalid sa istim stepenom invalidnosti ima preko 1.800 KM primanja.
Posebna prava su predviđena za civilne žrtve rata koje bez obzira na razlike u zakonskim definicijama ove kategorije osoba s invaliditetom ostvaruju prava sa, kako je i navedeno, 60 % invalidnosti.
Diskriminacija osoba s invaliditetom u oblasti zdravstva
Kada se govori o diskriminaciji osoba s invaliditetom pored navedenog posebnu pažnju privlači oblast zdravstva koja je od posebne važnosti za ovu populaciju zbog činjenice da zbog postojanja invaliditeta češće su u riziku od određenih zdravstvenih poteškoća, a samim tim i potencijalno češći korisnici zdravstvenih usluga. Prema važećim zakonima u BiH se i u ovoj oblasti zabranjuje bilo kakav vid diskriminacije između različitih kategorija osoba s invaliditetom. Međutim, praksa je drugačija, te se s tim u vezi u Strategiji za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom u FBiH 2011-2015 navodi da određeni broj osoba s invaliditetom nije čak ni zdravstveno osiguran, zbog čega nisu u mogućnosti ostvariti prava predviđena zakonima u polju zdravstvene zaštite. Također, u tom dokumentu je istaknuto da promatrano po županijama u ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu postoje značajne razlike u obimu prava, a naročito kad su u pitanju lijekovi na recept i ortopedska pomagala.
Ni trenutna situacija nije bolja tako da i nakon pet godina, nužno je ukazati na neophodnost stvaranja ambijenta u kojem bi se svim osobama sa teškim i višestrukim invaliditetom osiguralo pravo na zdravstveno osiguranje bez diskriminacije na temelju spola, dobi, porijekla i prirodi invaliditeta, a što je ujedno jedno od prava sadržano u UN Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom na čiju primjenu se BiH obavezala momentom njene ratifikacije.
Ipak, čini se da okolnosti nisu mnogo bolje u odnosu na vrijeme prije usvajanja tog dokumenta.
Dakle, ono što je obilježavalo, a što još uvijek obilježava svakodnevnicu osoba s invaliditetom u BiH je stvarnost koja je, i pored svih konvencija i zakona, ispunjena mnogobrojnim preprekama u kretanju, komunikaciji sa drugima, preprekama u obavljanju sitnih svakodnevnih poslova o kojima drugi i ne razmišljaju. Životne odluke vezane za obrazovanje, posao, samostalan i/ili porodičan život, nisu stvar ličnog izbora, već ovise o tome koliko je zajednica spremna poštivati zakone i npr. postavi rampu na ulaz u zgradu i lift, uključi lične asistente u nastavu, shvati da nečije fizičke karakteristike nisu razlog za život između četiri zida, i da svaka osoba ima potencijale koji se mogu i moraju razviti i iskoristiti.
20. februar, dobar razlog za promjene i novi početak?
Čini se da za kreiranju društvene sredine koja bi značila bolje sutra za osobe s invaliditetom najviše manjka dobre volje kreatora mnogih politika uključujući i politike u oblasti invalidnosti.
Ne treba zaboraviti da će se za otprilike mjesec dana, tačnije 20. februara, još jednom obilježiti Svjetski dan socijalne pravde. Ovaj datum je odredio UN kao dan kada se države trebaju posvetiti promociji aktivnosti usmjerenih na rješavanje problema poput diskriminacije, siromaštva, isključenosti i nezaposlenosti, tačnije promociji onih problema koji daleko više pogađaju osobe s invaliditetom. Dobar razlog za novi početak, zar ne?!
Zato ostaje i dalje da čekamo i uvjerimo se da li će, baš taj dan biti “okidač”, za kreiranje mjera koje će imati za cilj bolje sutra za osobe s invaliditetom. Također ostaje i da se javnost uvjeri koliko još u nedostojanstvenim okolnostima mogu živjeti osobe s invaliditetom.
Sigurno je da su navedeni problemi prisutni i u ostatku svijeta, ali čini se da su među osobama s invaliditetom nešto više izraženi u BiH, jer je nesumnjivo zemlja u kojoj jei pored mnoštva propisaprisutan problem diskriminacije osoba sa invaliditetom po osnovu uzroka invalidnosti i teritorijalne pripadnosti. Drugim riječima, dvije osobe sa identičnim oblikom invaliditeta imaju različita prava ovisno o tome gdje žive i šta je uzrok invaliditeta, odnosno, da li je nastao kao posljedica ranjavanja u ratu i na borbenoj liniji, ili ipak u mirnodopskom periodu. Nije teško uočiti da je ova praksa u potpunoj suprotnosti sa Zakonom o zabrani diskriminacije BiH i UN Konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom te drugim usvojenim dokumentima u Bosni i Hercegovini.
Međutim, budući da su trenutno u centru interesiranja svih vladajućih struktura u BiH, ali i u ostatku svijeta, problemi koji su proizašli iz „pandemijske krize“, zasigurno da će se, bar za sada, odgoditi rješavanje pitanja diskriminacije i obespravljenosti osoba s invaliditetom u BiH. Dakle, pandemija je došla kao izgovor za sve ono što nije učinjeno za osobe s invaliditetom, ali i za ono što se planiralo učiniti u budućnosti.
Ostaje samo nejasno da li se ovakva “diskriminatorska” politika prema osobama s invaliditetom kreirala svjesno ili nesvjesno!