Piše: Adna Halvadžija

Sigurno kako u medijima tako i na ulici bar jednom smo se susreli sa terminima kao što su “mentalno retardiran”, “hendikepiran”, “invalid”, “osoba sa posebnim potrebama” i slično. Da li smo ikada zastali i zapitali se da li su to termini koji su općeprihvaćeni? Da li to ljudi nesvjesno ili iz neznanja pišu/izgovaraju? Za primjer ćemo uzeti starije osobe. Starije osobe nisu iz ovog novog, naprednog doba i jednostavno nemaju dovoljno znanja ni pristupa stvarima kojima mi imamo da bi došle u dodir s tim šta je pravilno, a šta nepravilno. Oni će po svom nahođenju izgovoriti takve riječi, jer je to u doba kad su oni bili mlađi bilo prihvatljivo.

Ali, šta je sa mladim ljudima danas, koji bi trebali biti informisani, educirani i medijski pismeni? Nemaju dovoljno dodira, empatije ili samog znanja o osobama s invaliditetom pa ne razmišljaju i ne biraju riječi prilikom izgovaranja?! Na ulici često možemo čuti mlađe osobe kako se obraćaju svojim poznanicima, prijateljima (pa čak i rodbini) sa frazama koje se odnose na osobe s invaliditetom, ali imaju negativnu konotaciju. Podsmijavanje, izazivanje i ruganje osobama s invaliditetom nekako je postala svakodnevnica i nešto što je “normalno”. Da li i u jednom momentu se ta pomenuta osoba zapita da će se neko u njegovim riječima pronaći povrijeđen? Da li se i u jednom trenutku zapitate da već sutra i sami možete postati osoba s invaliditetom?

Manjkavost obrazovnog sistema, nedostatka ljudskosti i moralnih vrijednosti ostavljaju trag na najranjivijim kategorijama našeg društva.

“Kako me oslovljavaš, tako me doživljavaš” je Kodeks je o načinu predstavljavanja osoba s invaliditetom u medijima. Pri izradi kodeksa učestvovalo je 46 različitih bosanskohercegovačkih udruženja za osobe s invaliditetom i ono što je bitno napomenuti jeste da je kodeks zasnovan na Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom. Kodeks je napravljen u svrhu izbjegavanja diskriminacije, stereotipa i nekorektnosti u izvještavanju o osobama s invaliditetom. Osobe s invaliditetom žele biti predstavljene kao sudionici običnog i svakodnevnog života, a ne kao žrtve, uzimajući u obzir ljudsku dimenziju ovih osoba.

U Kodeksu postoje jasne smjernice za korektan medijski pristup osobama s invaliditetom u kojima jasno piše da osobe s invaliditetom trebamo tretirati kao i one bez invaliditeta. Samim Kodeksom se problematizira način obraćanja osobama s invaliditetom, jer osobe s invaliditetom žele direktan pristup i uključivanje u razgovor, da govore u svoje ime.

Takođe Kodeks nalaže da budemo strpljivi i slušamo pažljivo, da koristimo normalan ton prilikom razgovora i da se suzdržavamo pitanja poput: “Šta Vam se desilo? Kako ste postali osoba s invaliditetom? Zašto ste u kolicima?”

Termini kao što su “invalid”, “gluh”, “slijep”, “paraplegičar” i slično, nisu općeprihvaćeni termini već osoba s invaliditetom, gluha/nagluha osoba, slijepa osoba/osoba oštećenog vida, osoba sa paraplegijom, i tako dalje. Bitno je naglasiti da ove riječi ne koristimo kao imenice već kao pridjeve uz imenicu “osoba” ili “lice”. Takođe ono na što često nailazimo jesu pojmovi poput “normalna” i “specijalna” škola. Za “normalnu” se kaže da je to redovna škola, a za “specijalnu” da je škola za specijalni odgoj i obrazovanje. Sve su ovo upute kako bismo mogli što pravilnije i ispravnije pristupiti osobi s invaliditetom, kako se one ne bi osjećale diskriminirano ili uvrijeđeno od ostatka društva.

Da li možemo postati inkluzivno društvo?

Ono što se svi pitamo jeste da li smo u mogućnosti postati jednako društvo u kojem svi imamo ista prava i jednake mogućnosti.

Anes Osmić, asistent na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik, kaže da ono što za njega u našem jeziku predstavlja najveći problem jeste termin “posebne potrebe”. “Osobe s invaliditetom ili određenom vrstom poteškoće nemaju nikakve posebnije potrebe u odnosu na osobe bez invaliditeta. Te osobe imaju određene poteškoće u ispunjavaju svojih potreba, ali ljudske potrebe su bazične: svi želimo da budemo voljeni, prihvaćeni takvi kakvi jesmo, da se prema nama ophodi sa razumijevanjem i dobrotom, što znači da to ustvari nisu nikakve posebne potrebe i krajnje je vrijeme da se taj izraz prestane koristiti.”

Osmić smatra da ljudi nisu dovoljno educirani o ovoj temi i da je velika odgovornost na školama i obrazovnom sistemu da ljude osvještavamo o ovim stvarima, misli da se treba dosta govoriti prvenstveno u porodicama, školi, medijima i dati mnogo više prilika i prostora osobama s invaliditetom da same kažu na koji način žele da budu oslovljavane u jeziku.

“Osobe s invaliditetom trebamo ohrabriti, motivirati i osigurati prostora u našem društvu da mogu ispričati svoju priču, da pokažu da mogu i da žele komunicirati sa ostalima i da slijedimo njihovu želju, volju i potrebu i da komuniciramo s njima na način na koji oni žele da se komunicira s njima. Osobe s invaliditetom su najpozvanije da daju odgovor na pitanje na koji način se treba komunicirati sa njima”, poručuje Osmić.

Kako bismo dobili odgovor na pitanje adekvatnog obraćanja prema osobama s invaliditetom, obratili smo se i Samiri Đidić, 22-ogodišnjoj djevojci iz Zenice. Đidić je članica Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječije paralize u Zenici, gdje je i zaposlena već nešto duže od tri godine na mjestu administrativnog asistenta. Kako kaže, Samira kroz aktivizam nastoji omogućiti povoljnije uslove za aktivan život osobama s invaliditetom, posebno misleći na mlade osobe s invaliditetom.

“S obzirom na to da sam i sama osoba s invaliditetom (paraplegija) imala sam susreta sa nepoželjnom terminologijom vezanom za osobe s invaliditetom. Konkretno za mene je najnepoželjniji termin za osobe s invaliditetom termin “osobe sa posebnim potrebama”. Smatram da sam taj termin osobe s invaliditetom neosnovano stavlja u nezavidan položaj, jer to što se neko na drugi način kreće, sporazumijeva ili koristi određeno pomagalo uopće ne znači da ta osoba ima “posebne potrebe”, jer ta ista osoba ima potrebe kao i svi drugi – potrebu za jelom, pićem, druženjem, prijateljstvom, emocijom, ljubavlju i slično”, ističe Đidić.

Nedostatak informisanja i educiranosti je najveći problem našeg društva. Općenito, ne govori se dovoljno o osobama s invaliditetom, tako da iz tog razloga postoje ljudi koji još uvijek misle da je invaliditet zarazna stvar.

“Smatram da u ovom slučaju i mediji igraju veliku ulogu, ali nažalost činjenica je da tu imamo dosta što needuciranih, tako i nezainteresovanih medija koji bi zapravo vrlo lahko mogli saznati na koji način da pričaju o osobama s invaliditetom ili da izvještavaju o istim, a da to ne bude ovako – djevojka koja je cijeli život vezana za kolica je uspješna – nismo vezani i potenciranje ne treba da bude na kolicima, nego na tome šta je ta osoba ostvarila.”

Samira navodi da se našla u par situacija kada je njeno postojanje bilo u potpunosti ignorisano u prisutnosti njenog asistenta/pratioca, čak se dešavalo da se u njeno ime obraćaju pratiocu, kao da je ona nesposobna da govori u svoje ime.

Ono što je najviše poražavajuće jeste da se to dešavalo i u zdravstvenim ustanovama, gdje bi trebalo da su nadležni upoznati sa tim kako pristupiti osobi s invaliditetom, kome da se obrate (samoj osobi, a ne asistentu). “Nelagode, pogotovo kada prvi put razgovarate sa nekom osobom je naravno bilo, ali svaki put sam se trudila da vrlo brzo istu razbijem i da druga strana shvati da zaista nema nikakve potrebe za istom.”

Kako sama kaže, neznanje je prisutno i to u velikoj mjeri, a koliko i kako možemo uticati veoma je upitno. Mišljenja je da se veće stvari i pomaci mogu uraditi sa mlađim naraštajima, jer su u fazi učenja i prihvatanja, te ih treba naučiti o samom pojmu invaliditeta i prihvatanje činjenice da se ti mlađi naraštaju nalaze u društvu gdje će možda drug iz klupe biti osoba s invaliditetom.

“Učenjem mlađih naraštaja o pomenutoj temi možemo raditi na izgradnji inkluzivnijeg društva i povoljnije budućnosti za osobe sa invaliditetom. Starija populacija već ima formirane stavove i tu je dosta teže imati neki uticaj, ali smatram da konstantnim nametanjem tih tema kao i forsiranje pozitivnih primjera osoba sa invaliditetom možemo uticati i na promjenu mišljenja.”