Razgovarala: Vildana Majušević

Da lokalna zajednica ne vodi računa o svojim stanovnicima, posebno onima kojima je podrška potrebna, učestala je priča u Bosni i Hercegovini, te je lakše nabrojati pozitivne primjere, jer ih je mnogo manje. Ovdje nije priča o pozitivnom primjeru podrške lokalne zajednice, već suprotno, ovdje je priča o pozitivnom primjeru mladića, osobe s invaliditetom, koji je unatoč svim problemima na koje je naišao uspio zahvaljujući svom radu i trudu, te podršci porodice i nekolicine prijatelja. Prilikom razgovora sa Mustafom Mehićem, diplomiranim pravnikom saznajemo kako je biti osoba s invaliditetom u našem društvu, te kako kaže samo pukom srećom u svom daljem školovanju nije bio predmet diskriminacije, već jedan pozitivan primjer kako se može uspjeti i u našoj državi.

Kao osoba s invaliditetom, kako ocjenjujete nivo poštivanja temeljnih prava osoba s invaliditetom?

Mustafa Mehić: Kao osoba s invaliditetom susretao sam se kroz život s ozbiljnim kršenjem mojih prava. Iako su prava osoba s invaliditetom propisana kako domaćim tako i međunarodnim zakonima, ta prava u Bosni i Hercegovini se krše. Bosna i Hercegovina je potpisnik UN-ove Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, koja striktno zabranjuje diskriminaciju po osnovu uzroka invaliditeta. Pa tako u Bosni i Hercegovini zakonodavstvo poznaje tri grupe osoba s invaliditetom: ratni vojni invalidi (RVI), civilne žrtve rata i tzv. neratni invalidi. Socijalna davanja, kao i ostala prava, na znatno su većem nivou kod ratnih vojnih invalida i civilnih žrtava rata, u odnosu na tzv. neratne invalide. Nemam namjeru osporiti ili potcijeniti ulogu ratnih vojnih invalida u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, niti smatram da je njihov položaj onakav kakav bi trebao biti, ali to nije razlog da se prava tzv. neratnih invalida propisana UN-ovom Konvencijom, koja je pravno jača i od samog ustava i bilo kojeg domaćeg zakona, trebaju svakodnevno kršiti i osporavati.

Koji je glavni problem sa kojim se susreću osobe s invaliditetom u BiH i kako je biti osoba s invaliditetom u našem društvu?

Mustafa Mehić: Postoji mnogo problema sa kojima se susreću osobe s invaliditetom u Bosni i Hercegovini, prvenstveno bih rekao da je to nepoštivanje osnovnih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Po svim domaćim i međunardnim zakonima svaki čovjek ima pravo na obrazovanje, nažalost, mnogim osobama s invaliditetom u Bosni i Hercegovini je to pravo uskraćeno.

Mnoge obrazovne ustanove nemaju rampu za osobe koje su u kolicima ili recimo za osobe koje su slijepe, mnoge obrazovne ustanove ne posjeduju literaturu prilagođenu osobama koje su slijepe ili slabovidne.

Također, jedan kao od problema bih naveo i nerazumijevanje društva. Kao osoba s invaliditetom, odnosno, osoba koja je slijepa, svakodnevno se susrećem sa ljudima koji me gledaju sa predrasudama. Međutim, kroz razgovor, ljudi shvate da se ja ni po čemu ne razlikujem od njih, samo što način na koji ja obavljam svakodnevne aktivnosti je nešto drugačiji.

Prvenstveno u ruralnim sredinama, u kojoj sam i ja odrastao, jako je teško biti osoba s invaliditetom. Kada ste jedini u zajednici, školi, jednostavno osjetite da ste drugačiji i da vas tako svi doživljavaju. U svojoj osnovnoj školi sam imao mnogo problema zbog toga što sam osoba s invaliditetom, nikada mi ništa nije bilo prilagođeno, svoja prava, i pored pravosnažnih rješenja od strane centra za socijalni rad, nikada nisam ostvario. Često govorim o tome jer smatram da niko od takvih problema ne bi smio okretati glavu, počevši od zajednice, preko lokalne samouprave, pa do vlasti na svim nivoima u Bosni i Hercegovini.

Da li smo kao društvo spremni prihvatiti osobu s invaliditetom bez predrasuda i koje primjere ponašanja sugrađana biste izdvojili – i one negativne, a i pozitivne?

Mustafa Mehić: Ako napravimo komparaciju između sadašnjeg vremena i vremena prije petnaestak godina i više, sa sigurnošću mogu reći da je položaj osoba s invaliditetom u društvu znatno napredovao. Danas je zahvaljujući internetu i tehnologiji sve lako dostupno, pa ljudi mogu vidjeti između ostalog i to da se recimo osobe sa invaliditetom u svijetu školuju, bave sportom i raznim drugim aktivnostima. S druge strane moram priznati da to još uvijek nije na onom nivou na kojem bi trebalo biti, ali sve u svemu mislim da će se to promijeniti nabolje u budućnosti.

S obzirom da se često i samostalno krećem po gradu, doživio sam raznih situacija, naravno, kako pozitivnih, tako i onih negativnih.Želio bih naglasiti da među nama ima preko 90% ljudi koji su spremni i žele pomoći na ulici, u prodavnici, u gradskom prijevozu i sl.

Međutim, pojedinci kao da imaju “strah” prići lično, pa čak i ako žele pomoći, kao da ih nešto sprječava da se obrate meni lično. Dešavalo mi se da u gradskom prijevozu neko hoće da mi ustupi mjesto, ali se “boji” obratiti, pa se obrati osobi koja je sa mnom.     

Diplomirali ste nedavno i sada ste već diplomirani pravnik Univerziteta u Sarajevu. Kako biste ocijenili uslove školovanja za osobe s oštećenjem vida?

Mustafa Mehić: Da, nedavno sam diplomirao na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Moram biti realan i reći da ja nisam imao ozbiljnih problema na fakultetu, ali ovo kažem iz svoje perspektive, što ne znači da ostale osobe s invaliditetom uživaju isti tretman na drugim fakultetima. Prema meni su svi profesori i profesorice, asistenti i asistentice bili krajnje korektni i prilagodili su se meni kad god je to bilo potrebno. Bez problema sam obavljao sve fakultetske aktivnosti i pratio nastavu i vježbe, bez obzira na to što je na mojoj godini broj studenata varirao između stotinu i tri stotine.

Moram naglasiti da je obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini daleko od idealnog, a prvenstveno za osobe s invaliditetom. Slijepim osobama u obrazovnim ustanovama u BiH skoro ništa nije prilagođeno, pa čak i pored toga što po svim zakonima svako ima pravo na obrazovanje u mjestu svog boravka ili prebivališta, dok u stvarnosti jedina obrazovna ustanova za obrazovanje i edukaciju slijepih i slabovidnih osoba u Bosni i Hercegovini je Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu u Sarajevu.

Godinama unazad vlasti ništa ne rade po pitanju poboljšanja uslova za obrazovanje slijepih i slabovidnih osoba, kao i svih osoba s invaliditetom. Potrebno je inkluziju sa papira sprovesti u praksu, kako bi svako imao mogućnost ostvariti jedno od osnovnih ljudskih prava, a to je pravo na obrazovanje.

Moramo naglasiti da dolazite iz Gračanice i da ste već srednje školovanje nastavili u Sarajevu. Kako je izgledalo obrazovanje u manjoj sredini?

Mustafa Mehić: Tokom svog osnovnog obrazovanja konstantno sam bio izložen diskriminaciji i nepoštivanju mojih prava kao osobe s invaliditetom, ali i kao djeteta. Centar za socijalni rad je izdao nekoliko pravosnažnih rješenja u moju korist, ali nikada nijedna stavka iz svih rješenja nije bila realizovana. Po jednom od rješenja adresiranog na školu, mene je morao pratiti asistent za vrijeme nastave, međutim, rukovodstvo i osoblje škole nikada mi nisu obezbijedilo tog asistenta. Kada su moji razredni drugovi trebali ići na matursku ekskurziju, mojim roditeljima je rečeno da ja ne mogu ići na ekskurziju, jer su mislili da ću im biti na teretu. Sve bih to mogao razumjeti da u tom trenutku, iako slabovidan, da nisam sasvim normalno obavljao svakodnevne aktivnosti, između ostalog i kretao sam se samostalno. Meni najbolnija činjenica je ta što je jedan od nastavnika koji je otišao sa djecom tada bio i moj prvi komšija. Ja najbolje znam šta sam prošao i sa kakvim problemima sam se suočavao, pa zato ću na to konstantno skretati pažnju, jer sam poprilično siguran da u Bosni i Hercegovini živi desetine, ako ne i stotine djece koja prolaze kroz iste, slične ili gore probleme nego što sam ja prošao.

Lokalna zajednica je jako važna zbog podrške osobama s invaliditetom. Kakvo je Vaše iskustvo sa lokalnom zajednicom?

Mustafa Mehić: Ja sam rođen u Gračanici, gdje sam završio osnovnu školu i gdje sam živio do svoje četrnaeste godine. Pored situacija koje sam prethodno opisao, a koje imaju veze i sa lokalnom zajednicom, moram naglasiti da nisam imao nikakvu podršku lokalne zajednice. Tokom osnovnog, srednjeg i fakultetskog obrazovanja u više navrata sam aplicirao na konkursima za stipendiju, kako na općinskom, tako i na kantonalnom nivou, ali nikada nijednu stipendiju nisam dobio. U obrazloženju su navodili da nemam dovoljan broj bodova, i pored toga što sam ja osoba sa stopostotnim stepenom invaliditeta i što je moj otac demobilisani borac Armije Republike Bosne i Hercegovine.