Piše: Rinat Kevrić

Kao što i novčić ima dvije strane, tako i svaka životna priča ima dvije strane. Tako priča o svakodnevnim suočavanje sa životnim problemima osoba s invaliditetom u našem društvu ima svoj pozitivan i negativan aspekt.

Život s invaliditetom je bez sumnje prepun teškoća i izazova sa kojima se osobe s invaliditetom svakodnevno suočavaju, ali je u isto vrijeme i najbolji životni profesor. Invaliditet nije nešto što je prolazno, nešto što će prestati slijedeći dan ili sedmice, ne! Invaliditet je nešto što moramo prihvatiti i naučiti živjeti s tim bez obzira koliko to bilo teško. Iz vlastitog iskustva znam da ostavi trajne posljedice na psihičko stanje pojedinca, skoro velike kao i fizičke.

U toku svog života mnoge osobe BEZ invaliditeta se često pitaju “da li bih ja to isto mogao”, i sa riječima hvale i podrške odobravaju i pozdravljaju svaki napor osoba s invaliditetom.

Iako život osoba s invaliditetom nije ni malo jednostavan ni lak, posebno u našoj državi, šta više, vrlo je težak i prepun izazova sa kojima se moraju nositi svakodnevno, mnoge svakodnevne, pa i naizgled trivijalne radnje koje osobe bez invaliditeta obavljaju na dnevnoj bazi, uzimajući ih zdravo za gotovo i ne razmišljajući o tome dok ih obavljaju. Dok s druge strane osobama s invaliditetom odlazak u školu/fakultet, odlazak do obližnje prodavnice ili  pozorište, rekreacija sa prijateljima ili neke najbanalnije radnje kao što su postavljanje zavjesa, tuširanje, plivanje, trčanje po parku sa kućnim ljubimcem može prestavljati pravi izazov ili riječima mog prijatelja – “to je ozbiljan projekat”, odnosna radnja oko koje se treba dobro pomučiti, nešto što možda i nikad ne možete dokučiti bez obzira koliko se trudili, mučili ili bili uporni.

I tako bez obzira na svakodnevne probleme i nedaće sa kojima se susreće većina osoba s invaliditetom, pripadnici ove marginalizovane skupine su u velikom broju izuzetno motivisani, željni edukacije, životnog uspjeha i svjesni su činjenice da sreća može biti i u “slomljenom tijelu”.

Inspirisati i sebe i druge

Kako je i Kobe Brayant znao reći, najvažnija stvar je da probate inspirisati, potaknuti ljude tako da oni mogu biti odlični u onome što oni žele biti.

Iz ugla osobe s invaliditetom složio bih se s ovom dubokoumnom konstatacijom legendarnog NBA košarkaša uz malu izmjenu. Osobe s invaliditetom su naviknute na te svakodnevne (da ih tako nazovem) “projekte” ne sa željom da inspirišu ljude oko sebe, nego su oni prihvatili surovu životnu činjenicu da, ništa u životu nije jednostavno i da se treba potruditi oko svega. Tako mnogi bez obzira na te svakodnevne teškoće nastavljaju sa životom i svojom borbom, jer na kraju krajeva svjesni su činjenice da nemaju rezervni život i da izolacija, apatičnost, depresija, inertnost neće donijeti ništa dobro ni njima ni njihovim porodicama, a na kraju ni osobama iz njihove bliže okoline kojima je stalo do njih i koje smatraju svojim prijateljima. Pored tih svakodnevnih izazova sa kojim se susreću, mnogi vode i tešku borbu sa nekim terminalnim ili hroničnim bolestima. Bez obzira na sve realne nedaće koje čekaju iza svakog ugla, kao što su, borba za egzistenciju, problemi oko inkluzije u obrazovanju,  na život gledaju s vedrije strane i uvijek su  spremni na šalu (zašto ne i na svoj račun).

Unatoč mnogobrojnim teškoćama koje se vežu za puku egzistenciju osobe s invaliditetom i njihovih porodica, oni se sreću i sa nerazumnim pojedincima u društvu (prije svega tu mislim na pojedince koji nemaju nimalo empatije, obrazovanja, a možda ni osnova bontona) jer svojim neukusnim komentarima otežavaju i samim osobama s invaliditetom. Bez obzira na sve otežavajuće okolnosti i komplikovani, diskiminirajući, inertni zakonodavni sistem – još se pojave i  pojedinci, od kojih su neki zaposlenici u institucijama i koji ne znaju da postoji pravilna terminologija koja ne stigmatizira osobe s invaliditetom?! U nebrojenim ličnim iskustvima, kao i iskustvima drugih osoba s invaliditetom dešavalo se da zaposlenici javnih preduzeća i institucija svojim nepromišljenim i na kraju uvredljivim izjavama nastoje da budu duhoviti (ili ne znaju za drugačiju terminologiju) i na taj način hoće da pokažu da nemaju predrasude ili da se znaju nositi sa situacijom kada komuniciraju sa osobama s invaliditetom.

Zar takav obrazac ponašanja prema osobama s invaliditetom nije kršenje osnovnih ljudskih prava osoba s invaliditetom koja su im data brojnim međunarodnim i domaćim dokumentima iz ove oblasti u cilju zaštite dostojanstva svake osobe s invaliditetom?! Iskreno govoreći ovakve osobe su u manjini, ali ipak postoje.

Borba sa svim životnim situacijama u kojima se svakodnevno nalaze osobe s invaliditetom i kanalisanje te negativne energije koju proizvode građani svojim nepromišljenim postupcima i komentarima jeste upravo ona druga priča života osoba s invaliditetom u našoj Bosni i Hercegovini. Dok je ljepša, svjetlija strana priče života osoba s invaliditetom pozitivnija, vedrija i puna solidarnih i empatičnih stranaca koje svakodnevno srećemo i koji su uvijek spremni da pruže topli osmijeh i svoju pomoć. Prihvatiti nečiju pomoć nije znak slabost, kako se to vrlo često u našem društvu percipira. Pored različitih ljudi koje svakodnevno srećemo, tu su, svakako i brojne domače kao i strane nevladine organizacije, brojni aktivisti/ice, personalni asistenti i mnogi drugi, koji svojim djelovanjem i radom nastoje da promovišu prava, uklone barijere i ukažu na nepravde u našem društvu prema ovoj grupi stanovništva.

Uprkos svim preprekama na svom životnom putu, osobe s invaliditetom idu kroz život sa svojim borbenim duhom i željom za životom i usput potpuno nesvjesno inspirišu mnoge osobe bez invaliditeta, ali i budu inspirisani i sami traže motivaciju u “tipičnim” osobama.

U toku svog života zahvaljujući pojedincima koji pružaju podršku nama, osobama s invaliditetom, svaki trud s ciljem aktivnog učešća u društvu pruža i ne samo lično zadovoljstvo, već i ponos upravo tih ljudi. Iz ličnog iskustva mogu reći, da sam sada u dijelu svog života gdje ja eksploatišem invaliditet, a ne on mene, tako da se trud i upornost uvijek isplate.

I mene samog je upravo Nick Vujičić mnogo puta inspirisao i podstakao da gledam na život drugačije i da ne dozvolim sebi da posustanem. Nick, koji je rođen bez ekstremiteta i koji je imao sve razloge da bude ogorčen na život, to NIJE uradio, već je dugo radio na sebi da zavoli i prihvati samog sebe. Sad je jedan od najpoznatijih motivacionih govornika na svijetu i to ne samo za one njemu slične, nego i za osobe bez invaliditeta.

“Šta vi mislite da trebam izabrati: da budem ljut na Boga i sve druge zbog onoga što nemam ili da mu budem zahvalan za ono što imam”, poručio je Nick u svojoj knjizi “Živjeti slobodno”.