Razgovarala: Neira Lojić

Danas kada je segregacija bilo koje društvene manjine itekako prisutna, naš cilj treba da bude da pokušamo da upravo primitivna mišljenja te iste takve stavove društva svedemo na minimum. U Bosni i Hercegovini, jedan od najlošijih društvenih položaja imaju osobe s invaliditetom. Iako vlasti stalno kroz svoje političke kampanje ”zagovaraju” jednakost te bolje sutra, to bolje sutra rijetko kad da dolazi, a promjene su nevidljive ili premale, barem prema mišljenju osoba s invaliditetom.

Više puta osobe s invaliditetom su prepuštene same sebi i svojim bližnjima te svoju životnu borbu ne iznose ni pred kim, te se njihov glas zbog toga i ne čuje dovoljno.

O tome kakvo je stanje na terenu po poštivanju ljudskih prava osoba s invaliditetom, priča nam Hasmir Delić, projekt menadžer i predsjednik Udruženja distrofičara Cazin. Iako kao sam grad nije niti savršen niti potpuno arhitektonski prilagođen osobama s invaliditetom, u njemu postoje pojedinci koji svojim radom i trudom nalaze upravo ono bolje sutra i to ne samo za sebe nego i za ostale koji dijele istu ili sličnu životnu borbu.

Hasmir je sa još četiri lica oboljela od mišićne distrofije osnovao Udruženje Distrofičara Cazin još 2012. godine, čija je vizija da okuplja osobe s tjelesnim invaliditetom bez obzira na vrstu i uzrok nastanka invaliditeta. Ciljevi Udruženja jesu unapređenje uvjeta življenja osoba s invaliditetom odnosno njihova integracija u društvo kroz rehabilitaciju, servise podrške, rad i zapošljavanje te rekreaciju.

Udruženje Distrofičara je dosad učestvovalo u mnogim projektima i aktivnostima te su bili i inicijatori nekih. Što se tiče same podrške grada Cazina u svim aktivnostima, Hasmir nam kaže:

”Naše udruženje svoj rad bazira na implementaciji projekata po ukazanoj mogućnosti javnih poziva svih nivoa vlasti, u svrhu zadovoljavanja potreba proisteklih iz oblasti invalidnosti. Institucije u nadležnosti gradske uprave u Cazinu su raspoložene za saradnju i uvijek će u sklopu svojih odgovornosti i mogućnosti izaći u susret potrebama kako naše organizacije tako i pojedinačnih slučajeva osobama s invaliditetom.”

Iako skoro svi novosagrađeni objekti imaju arhitektonsku prilagođenost osobama korisnicima invalidskih kolica, mnogi objekti imaju prilagođenost samo na ulazu što nije potpuno – jer na primjer, učenici koji su korisnici invalidskih kolica imaju prepreku da prate nastavu u kabinetima koji se nalaze na spratovima škola.

”Objekti koji su najviše na potrebi svih populacija s invaliditetom, kao npr. poslovnica Zavoda za zdravstveno osiguranje, poslovnica biroa za zapošljavanje, stambeno-komunalni fond, i slično nalaze se na spratovima objekata koji su arhitektonski nepristupačni i nedostupni za osobe korisnike invalidskih kolica, teško pokretne i bolesne osobe. Ovdje se mora napomenuti da su isti objekti građeni u sedamdesetim godinama kada se nije vodila ni najmanja briga o toj vrsti potreba, dakle stanje na prividno izgleda obećavajuće, ali ne i zadovoljavajuće”, rekao je Hasmir.

Pandemija uzrokovana pojavom korona virusa je itekako pogoršala stanje što se tiče svih slojeva društva, a na osobe s invaliditetom posebno ostavlja pečat jer, kako nam Hasmir kaže, da se ne samo povećala obimnost postojećih problema nego su stvoreni i dodatni problemi.

”Lica oboljela od distrofije i drugih progresivnih neuromišićnih oboljenja zbog izolacije i nefunkcionisanja zdravstvenih ustanova doživjele su pogoršanje zdravstvenog stanja koje je povisilo i stepen invaliditeta. Zbog nemogućnosti korištenja određenih terapija koje su ovoj populaciji stalna potreba, progresija propadanja i izumiranja mišićnog tkiva kod oboljelih su uzrokovali pogoršano stanje pa čak i padanja u invalidska kolica, na području grada Cazina imamo dvoje takvih lica, a u široj društvenoj zajednici i više.”

Kao što je slučaj i u mnogim drugim gradovima, čini se da je zdravstvenim ustanovama najbitnija pandemija, dok mnogi ljudi čekaju na operativne zahtjeve već mjesecima.

Mnogima se njihovo zdravstveno stanje i pogoršava dok je u mislima bolnice jedino COVID-19. Ništa drugačija situacija nije ni kod osoba s invaliditetom, prema mišljenju Hasmira.

”Zdravstvene ustanove su se upotpunosti posvetile posljedicama izazvanim virusom COVID-19 dok osobe s invaliditetom s težim zdravstvenim problemima i danas trpe. Na primjer, pacijenti s implantatima, kao što su pejs mejkeri i slično, što je čest slučaj kod populacija s invaliditetom, od samog početka još uvijek nisu obavile preglede implantanata što u kratkom vremenu može dovesti do povećanja broja smrtnosti istih iz tog razloga.”

Međutim Udruženje Distrofičara Cazin pokušava naći rješenja pa su, čim su se otvorili rehabilitacijski centri, organizirali fizikalne rehabilitacije kroz redovne oblike zdravstvene zaštite.

”Uskoro ćemo otpočeti tražiti rješenje i drugih problema sve do vremena kad regionalne bolnice i pojedini domovi zdravlja ne shvate da je narod bolestan i bez pandemije”, rekao je predsjednik Udruženja.

Iako je samo Udruženje imalo mnogo aktivnosti putem kojih bi njihovi članovi stekli određenu profesionalnu rehabilitaciju te neformalno obrazovanje, što se tiče samog zapošljavanja osoba s invaliditetom u gradu Cazinu, ono nije na nivou shodno njihovim pravima.

Problem sistemskog rješenja socijalne isključenosti osoba s invaliditetom u Cazinu i USK-a, u pogledu radne rehabilitacije i zapošljavanja je moguće ublažiti kroz adekvatnu primjenu postojećih potencijala, resursa i njihove ugradnje u koncept socijalnog preduzetništva, kao jedinog mogućeg načina održive zaposlenosti ove populacije, smatra Hasmir.

“Od 2015. godine do danas pratimo principe i procente zapošljavanja radnika s invaliditetom u realnom, privatnom i vladinom sektoru, te zbog turbolentne promjene statističkih podataka mogu se izvući svakakvi zaključci, recimo u vremenu od 2015. do 2019. godine u Cazinu je u vladinom sektoru zaposleno tek tri osobe s invaliditetom na neodređeno vrijeme, bilo ih je i do sedam zaposlenih, ali na određeno vrijeme. U privatnom sektoru je zaposlena samo jedna osoba. U samozapošljavanju bilo je aktivno 5 zapošljavanja, a u udruženjima koja okupljaju osobe s invaliditetom 21. Isti podaci variraju iz godine u godinu, pa je recimo u 2019. godini nakon provjere podataka dobijen rezultat da su u službama vlasti zaposlene 3 osobe s invaliditetom, u samozapošljavanju 2, u udruženjima osoba s invaliditetom tek 7 njih”, kaže Hasmir.

Dakle radnik s invaliditetom ostaje u radnom odnosu dok se ne potroše poticajna sredstvva dobivena od Fonda za zapošljavanje osoba s invaliditetom ili nekog drugog izvora, nakon čega ista osoba završava na tržištu rada, a i oni zaposleni uglavnom bivaju zaposleni na radna mjesta koja ni po struci ni po fizičkoj sposobnosti niti bilo čemu odgovaraju radniku s invaliditetom, ocjenjuje Hasmir.

“Prvenstveno u pojedinim organizacijama koja okupljaju osobe s invaliditetom poticajna sredstva se koriste kao izvori prihoda za rad Udruženja, čime se radna rehabilitacija radnika s invaliditetom u potpunosti vodi u krivi smjer ili ne održi nikako, dakle problem se produbljuje. Rješenja vidimo do vremena zakonskog okvira koji će regulisati ovu oblast moguće je rješenje kroz pokretanje namjenskih socijalnih preduzeća ili društvena odgovornost zajednice u primjeni koncepta socijalnog preuzetništva kroz postojeće kapacitete i resurse.”

Na pitanje koje bi najdjelotvornije rješenje bilo za pojedine probleme s kojima se Udruženje suočava, Hasmir kaže:

”Naše udruženje kao i većina udruženja u lokalnim zajednicama nailazi na razne prepreke u svom djelovanju. Iako smo mi iz lokalnih zajednica jedini i stalni kontakt s krajnjim korisnicima, trpiocima svih problema, mi nemamo jednak pristup izvorima finansiranja s viših nivoa vlasti u BiH. Počevši od našeg Kantona gdje naša organizacija, iako dobije skoro svake godine jednokratan oblik finansijske podrške od premijera i vlade USK-a, kako nama tako i drugim lokalnim udruženjima osporena je mogućnost da aktivno učestvujemo u korištenju namjenskih sredstava u budžetu kantona za namjene invalidskih udruženja u USK-a, dok naša viša udruženja ista sredstva i kad dobiju koriste isključivo za hladni pogon odnosno tehničko funkcionisanje viših organizacija. Isti problem je i na federalnom i na državnom nivou.”

Kako unaprijediti rad lokalnih organizacija osoba s invaliditetom, ali i ojačati njihov glas?

“Naše udruženje, i druge lokalne organizacije osoba s invaliditetom, bile bi daleko djelotvornije kada bi bar u svojoj zajednici imale status od društvenog značaja i kada bi se programi pojedinih organizacija prihvatili kao programi lokalnih vlasti. Time bi se naš rad olakšao u pogledu socijalno-egzistencijalnog zbrinjavanja osoba s invaliditetom i njihove integracije u društvenu zajednicu. Finansijska podrška svih nivoa države je mizerna shodno obimu usluga koje pružamo socijalno-najmarginalizovanijem stanovništvu u BiH”, rekao je predsjednik Udruženja Distrofičara Cazin.

Po ovim podacima vidimo da stanje u gradu Cazinu nije najbolje što se tiče zapošljavanja osoba s invaliditetom niti što se tiče same podrške na lokalnom te drugim nivoima, ali postoje opcije koje se mogu poduzeti da bi se nešto itekako promijenilo. Ipak, Hasmir na kraju poručuje da ako hoćemo da vidimo neki pomak u društvu da moramo početi od sebe što on i nastoji da čini.