Posljednjih godina u svjetskoj javnosti, kako stručnoj, tako i uopšteno, često je prisutan pojam nasilni ekstremizam, kojem se uglavnom dodaje i pojam radikalizam, makar nekad kontekstualno i ne pripadao tu. Uglavnom, može se konstatovati da su to opći pojmovi koji podrazumijevaju nasilne ideje i nezakonita djela koji su načelno inspirisani nekom svjetovnom, političkom, religijskom ili socijalnom ideologijom. Nažalost, u kolokvijalnom smislu ovi termini su reducirani na religijske ideologije, posebno se to odnosi na pojam radikalizam, po pravilu ako je korišten od nekompetentnih osoba. Često se pri tom zanemaruju brojne organizacije, grupe ili političke stranke nastale na ideologiji ekstremne desnice, koji svoj narativ upravo grade na govoru mržnje protiv religijskih sloboda, izbjeglica, LGBT osoba i sl. Retorika, bilo kakva, koja degradira individuu ili određenu grupu ljudi i na taj način legitimira i odobrava potencijalno nasilje nad njom, ne poznaje ograničenja u smislu da potiče ili da se pripisuje samo jednoj od skupina ideologija, na primjer religijskoj.

Jasno je da nasilje kao zlo ne pripada niti jednoj religiji. Ona ga osuđuje i smatra izopačenjem ljudske svijesti. U teološkom smislu izvor zla je čovjek, a ne Bog. Religija štiti pet temeljnih vrijednosti: svetost ljudskog života (Bog daje život i samo ga On može oduzeti), slobodu religije/vjeroispovijesti, porodicu, imovinu i čast. Kršćani u ličnosti Isusa Krista vide ljubav i uspostavljanje mira. Muslimani u Kur’anu čitaju da su svi ljudi stvoreni od jednog muškarca i jedne žene i da su podijeljeni u različite skupine kako bi se upoznavali, nazivaju Boga jednim od Njegovih imena – Mir i Milostivi, a u osobi Muhammeda vide onoga koji je upostavio jednakost među identitetski različitim skupinama ljudi i zaustavio krvoprolića među njima.

Religija uči da Bog zahtijeva od ljudi da grade mir među sobom i da žive mirno jedni s drugima. Zato se možemo zapitati, zar je Bog zadovoljan sa namjerom pripadnika ISIL-a da ”uspostave” mir nasilnim, dehumanizirajućim i nezakonitim sredstvima? Kakav je to mir koji se postiže nasilnim i brutalnim metodama? Može li se to uopće nazvati mirom?

Namjerno koristimo termin religijske ideologije, jer su to površni i zloupotrijebljeni oblici razumijevanja religije s ciljem da se njima podrže ili opravdaju postupci kojima će se doći do ostvarenja ineresa (obično političkih). Protiv njih se treba zakonski i na dozvoljen način boriti, uz posvećivanje pažnje poštivanju ljudskih prava i sloboda. Ako su predhodna stoljeća obilježena ratovima za teritorij, trenutna dešavanja u svijetu ukazuju na to da će 21. stoljeće obilježiti borba za pridobijanje ljudskih duša, a to je veoma mukotrpan i kompleksan posao. Ukoliko želimo spriječiti ”ispiranje mozgova” i pridruživanje mladih ljudi bilo kojoj vrsti religijske ili svjetovne ideologije, onda moramo svi iskreno i sistemski, od pojedinačnih do državnih i internacionalnih nivoa, dati doprinos kroz sve segmente ljudskog djelovanja. Potrebno je raditi na poboljšanju ekonomske i socijalne jednakosti, unaprijediti nivo kvaliteta obrazovanja i inkluziju marginaliziranih kategorija, uspostavljanje i reforma pravednog, efikasnog i uređenog državnog aparata – javne uprave, suzbijanje korupcije i mnogih drugih oblika strukturalnog i kulturalnog nasilja – što predstavlja jedan od uzroka i plodno tlo za frustraciju, buđenje i izbijanje pojava koje impliciraju nasilni karakter.

Zloupotreba religije i povezivanje sa nasilnim ekstremizmom i radikalizmom

Nasilni ekstremizam i radikalizam povezan sa religijom možemo gledati kroz dva oblika: radikalizam izazvan iznutra nasilnim, rigidnim i redukcionističkim razumijevanjem religijskih naučavanja (što može odvesti do nastajanja sekti, sljedbi i pokreta) i drugo, radikalizam potaknut vanjskim tj., nereligijskim motivima (pridobijanje političke podrške, siromaštvo, represivna politika države, marginalizacija, nepravda, kršenje prava, medijska propaganda i dr.). Oba oblika se mogu pretvoriti u djela nasilja koja, da bi se moralno opravdala, nastoje da se „zamaskiraju“ pod celofanom religije (to uglavnom rade ideologije). One često nalaze svoje okrilje pod prvim oblikom radikalizma (unutarnjim) i bez njega ne bi mogle uspjeti.

Zašto? Zato jer se opravdanje i poticaj za nasilje, kao što smo rekli, ne može izvorno pronaći u religiji kao takvoj osim jedino da se dekontekstualiziraju neki njeni navodi i dadne im se izvrnuto značenje kojim bi se to nasilje opravdalo.

Ono što proizilazi iz ovog tumačenja je to da se ovlašteni religijski autoriteti i zajednice trebaju nastojati više baviti oblicima radikalizma izazvanim, uslovno rečeno, unutarnjim faktorima, dajući ispravna tumačenja i razumijevanja religije (kako bi se na primjer terorističkim organizacijama oduzeo argument ”božanskog opravdanja”), dok se nadležne državne institucije trebaju baviti ovim drugim – nereligijskim motivima, koji su najbrojniji i ujedno najodgovorniji uzročnici nasilja.

Religija nije primarni pokretač nasilja, niti može biti shvaćena kao neka vrsta okidača, iako je to u nekim slučajevima dovedeno u vezu i bilo je primjetno. S obzirom da u nekim primjerima ekstremističke grupe i pojedinci uspijevaju zloupotrijebiti religiju i u njoj naći inspiraciju za zlo koje čine, uslovno se u pojedinim shvatanjima religija označava kao pokretač nasilnog ekstremizma. Tako neke najgnusnije napade kao što je teroristički napad na SAD, 11. septembra 2001. godine, teroristički bombaški napad na voz u Madridu, teroristički napad Andersa Behring Breivika u Norveškoj i nažalost, veliki broj drugih takvih religiozno motiviranih masovnih ubistava, pokazuju koliko je česta zloupotreba religije da opravda i ohrabri ubijanje i terorisanje ljudi svuda u svijetu. Istorijski posmatrano, religija je korištena i kao “razlog” da se izvrši genocid nad Jevrejima u Evropi. Oko šest miliona Jevreja bilo je masakrirano u nacističkoj kampanji mržnje i ubistava tokom drugog svjetskog rata. U ovom slučaju nije sama religija ta koja je počinila “zloupotrebu”, već su drugi zloupotrebljavali religiju kao specifično sredstvo za identifikovanje i usmjeravanje na napade i ubijanje manjine, u ovom slučaju jevrejske. Takođe, religija je bila u srcu intenzivnog rata između katolika i protestanata u Francuskoj krajem 16. stoljeća. Oko 3 miliona ljudi je ubijeno u borbama, koje su trajale više od 30 godina.

Jedna od terorističkih organizacija koja se često dovodi u vezu sa religijskim aspektom terorizma, je Boko Haram, čija je brutalna kampanja u severoistočnoj Nigeriji dovela do ubistva više od 7.000 ljudi. Međutim, zanimljivi su rezultati istraživanja koje je na uzorku od 600 pripadnika ove terorističke organizacije i terorističke grupe al-Shabaab, realizovao UN. Po tim rezultatima, više od polovine ispitanika navelo je religiju kao razlog za pridruživanje ekstremističkoj grupi, ali 57 posto njih, nije čitalo religiozne tekstove ili su ih vrlo malo razumjeli. Studija je zasnovana na intervjuima koji su sprovedeni između 2015. i 2017. godine u šest zemalja, uključujući Keniju, Nigeriju i Somaliju, uglavnom u zatočeničkim objektima, te je pokazala da je većina ispitanika dobrovoljno pristupila ovim terorističkim grupama.

Mnoge debate koje su vođene poslije terorističkog napada 11.09.2001. godine, imale su cilj dati odgovor na pitanje o uzrocima nasilnog ekstremizma i radikalizma. Iskristalisali su se neki odgovori uglavnom u smislu da su mogući faktori uzroka: siromaštvo, beznađe i ideologija. Zamjenik državnog sekretara SAD-a Tony Blinken je izjavio: ”Ono što znamo je da ne postoji jedna vrsta nasilnog ekstremizma, jedinstvena metoda vrbovanja, jedan jedini izvor motivacije i podrške, niti recepta. Nema jednostavnog sinonima koji bi se poistovijetio sa jednom religijom, religijskom tradicijom ili kulturom… Ukratko, priroda i okvir mogućih pokretača nasilnog ekstremizma mogu da variraju u velikoj mjeri.”[1]

Najčešće nereligijski motivi dovode pojedinca ili grupu do tačke gdje su voljni razmišljati o upotrebi nasilja, ali im je neophodan dodatni podsticaj koji će te njihove akcije, koje bi inače smatrali nezakonitim, opravdali i legitimirali. U tom pronalaženju opravdanja i ”moralnog naloga” (od Boga) se najčešće pribjegava religiji kako bi se ”nadišli” zakonski, ljudski okviri. Shiv Sena, ekstremno desna indijska politička partija ideološki zasnovana u Hindutvi ili Hindu nacionalističkom pokretu, jedan je primjer u kome se religiozni okvir upotrebljava da se okupi i ponekad bukvalno bori za političke ciljeve, uključujući u ovom slučaju projekat ”Čistija Indija za Hinduse”. Nasilne ekstremističke grupe često mogu instrumentalizirati religijske narative da transformišu sukob koji proističe iz konvencionalnih političkih faktora u nešto što treba shvatiti kao da ima ogroman, transhistorijski – možda čak i eshatološki značaj. Tako su naprimjer neke izraelske grupe naseljenika koji su uzurpirali tuđe zemljište svoje nasilje zasnivali na Spisima (”Obećani narod u Obećanoj zemlji”).[2]

Postoje brojne ekstremističke grupe u svijetu koje se za ostvarivanje vlastitih ideja i ciljeva pozivaju na religiju i na njoj baziraju svoj ideološki oslonac, bilo da se radi o islamu, kršćanstvu, brahmanizmu ili budizmu.

Kada se govori o odnosu svjetovnih i religijskih institucija moguće je istražiti tri široka pitanja:

• Predstaviti izazov oko koncepta umjerenog ili ”modernog pristupa” religiji. Što ne znači mijenjanje religijskih načela u korist svjetovnih, nego dijelom redefiniciju i preispitivanje razumijevanja religijskih izvora u skladu sa vremenom i prostorom. Primjera radi takve tendencije u islamu su počele krajem 19., početkom 20. stoljeća.
• Pronaći mogućnost jačanja uloge predstavnika religijskih zajednica kao kredibilne ”glasove” i važne autoritete u procesu prevencije i suzbijanja nasilnog ekstremizma jer oni u tome mogu biti od velike pomoći.
• Zabrinutost zbog nevještog (štetnog) korištenja religijskog jezika (stručnih termina) i koncepata u medijima, porukama vladinih zvaničnika stručnoj javnosti. Primjer za to je upotreba termina džihad, koji u islamskoj terminologiji načelno ima pozitivno značenje.

Taj odnos svjetovnih i religijskih institucija je pored svih napredaka, još uvijek često zanemaren, iako postoje mnogi obavezujući dokumenti, od nacionalnih do UN dokumenata i rezolucija. Na primjer, Prvi amandman Ustava SAD-a zabranjuje vladi da zauzima pozicije unutar jedne ili o nekim drugim religijama i da se koristi religijskim narativom. Što upućuje na to da se državni akteri uopće ne mogu smatrati kredibilnim glasovima kada je u pitanju tumačenje religije i njenih naučavanja. Ukoliko se države žele ozbiljno baviti prevencijom nasilnog ekstremizma onda se njihovi zvaničnici i političari moraju sustegnuti od korištenja takvog narativa. Osjetljivost na ovu problematiku je već u niz primjera dokazana u Bosni i Hercegovini, u kojoj se taj narativ masovno koristi radi ubiranja jeftinih političkih poena, zaboravljajući pri tome da se čini šteta ogromnih razmjera koja vodi daljoj i dubokoj podjeli stanovništva u BiH.

Zaključak

Iz svega navedenog, jasno je da je problematika nasilnog ekstremizma i radikalizma veoma kompleksna i nepredvidiva. Uzroci, korijeni i motivi mogu biti raznoliki i da se mijenjaju shodno vremenu i kontekstu. Prevencija zahtijeva ozbiljan i sveobuhvatan pristup od pojedinaca, nevladinih organizacija, medija do vladinih zvaničnika, institucija i zakonodavstva. Tako da u sklopu toga i religijski aspekt nasilnog ekstremizma i radikalizma, nije i ne može biti u isključivoj nadležnosti religijskih zajednica i njihovih autoriteta.

Evidentno je da religijski lideri mogu uraditi često više nego sama religija. Pogrešno bi bilo njihovu ulogu svesti samo na teološke antiteze ekstremnih naučavanja. Uloga religijskih lidera u prevenciji nasilnog ekstremizma može da prevazilazi okvire religijskih prostora i bogomolja i u ovom slučaju je to poželjno. Ostaje prostora da oni mogu biti dijelom šireg građanskog društva, te kroz oblike javnog konsultiranja učestvovati u razvojnim projektima i programima, koji se tiču problema korupcije, socio-ekonomske slabosti (problem siromaštva), posredovanja u sukobima, izgradnji mira i drugim oblicima života koji imaju nasilnu dimenziju.

[1] ”Engaging religion and religous actors in countering violent extremism”, Peter Mandaville i Melissa Nozell, http://www.css.ethz.ch/en/services/digital-library/articles/article.html/c56482be-b0ea-48a0-935b-6443e2379741/pdf, str. 3, [Pristupljeno: 30.01. 2018.godine]

[2] Ibid.