Ljudska prava, mit ili stvarnost?

Opšta deklaracija o pravima čovjeka je prvi sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava, proglašen od strane jedne opštee međunarodne organizacije, Ujedinjenih naroda. Proglašena je 1948.godine na Opštoj skupštini Ujedinjenih Nacija.

Deklaracija osim prava na lični sigurnost, slobodu, prava na obrazovanje, siguran pristup socijalnoj, pravnoj, zdravstvenoj zaštiti i ostalih prava, garantuje pravo čovjeka na dostojanstven život.

Veliki broj međunarodnih organizacija zasniva svoj rad na deklaraciji o Ljudskim pravima, a nemali broj država je potpisala sporazum o poštivanju iste.

Šta nam trenutna izbjeglička kriza demonstrira jesu li ljudska prava mit ili realnost?

Evropu, kao glavnu destinaciju, a Balkan kao usputnu stanicu pogađa najveća izbjeglička kriza od Drugog svjetskog rata do danas. Glavna pitanja koja bi se trebala postaviti jestu: Ko i na koji način će zbrinuti pristigle izbjeglice, čiji broj iz dana u dan raste; ali ko i na koji način će pratiti njihovo kretanje?! Dok se pojedine države javno ograđuju i poručuju izbjeglicama, da nisu dobrodošle; drugi pak se nedovoljno interesuju za ovaj novonastali problem.

Suočavanje s velikim brojem izbjeglica koje napuštaju Siriju, Afganistan i Pakistan nije počelo od nalaženja 71 tijela u napuštenom kamionu u Austriji. To je samo vrhunac dešavanja u posljednjoj godini. Veliki broj ljudi i jednako tako veliki broj djece u potrazi za boljim životom već duže vrijeme traži spas u drugim državama, bježeći prema Evropskoj Uniji. Nadaju se da ih tamo čeka bolji život, bolji uslovi i u toj nadi ne biraju put da do boljeg života dođu, i postaju meta osoba željnih zarade i para. Bježeći od rata, smrti i gladi dolaze u novu borbu i pokušaj da prežive.

Nažalost, put do boljeg života za 71 osobu je završen u kamionu iz kojeg su pokušali izaći i nisu uspjeli. Za 71 osobu se zna da neće dočekati bolji život, no pitanje je jel samo 71 osoba stradala? Zbog nepostojanja listi ili jasnog broja ljudi koju su izbjegli, ne zna se ni tačan broj stradalih i vjerovatno se nikad neće ni znati.

Države koje su rušile zidove, sklanjale granice, uređivale države prepisujući zakone kako bi dali garanciju ljudskoj slobodi i pravima pokazuju strašan otpor da pruže organiziranu pomoć izbjeglicama. Umjesto toga, koriste suzavce i grade zidove da bi sprječili ulazak migranata u svoje države. Slušamo izjave premijera iz različitih država, neki odabiru strategiju da zaustave ulazak migranata u svoje države, rijetki pružaju podršku ali nijedna država nema jasan plan kako da riješi problem jadnih ljudi koji su svoje porodice iz jednog rata poveli u drugi. Spavaju na otvorenom, nemaju za hranu, nemaju garderobu, nemaju pristup zdravstvenoj zaštiti, jer su sav novac dali da dođu do neke slobodne teritorije.

Jedan od migranata je izjavio „Umoran sam, ne mogu više“, što je sigurno tako, psihološki se osobe troše u svakodnevnoj borbi da prežive. Htjeli ili ne, suočavamo se sa njihovom sudbinom ili direktnim gledanjem ili putem medija.

Prema procjenama UNHCR-a i Crvenog krsta navodi se da blizu 3.000 izbjeglica dnevno prelazi grčko-makedonsku granicu da bi potom, preko Srbije i Mađarske, nastavili put prema zemljama Evropske unije. 

Samo na grčki otok Lesbos svakodnevno dođe blizu 1.000 osoba, muškaraca, žena i djece. Ovaj otok predstavlja jednu od glavnih usputnih stanica izbjeglica koje dolaze u Evropu sa Bliskog istoka i iz Azije. Preko 33.000 osoba je samo u augustu iz Turske prešlo Egejsko more.

Većina dokumenata u Evropskoj Uniji nije prihvaćena sve do momenta dok dokumemti nisu pokrili sve aspekte Ljudskih prava. U ime iste deklaracije izrečene su sankcije državama totalitarnog režima, vojne trupe se šalju kako bi „održale mir i sigurnost“ u države za koje je procjenjeno da ne garantuju mir i sigurnost. Ali kad vam realnost pokuca na vrata, kao što je veliki broj ljudi koji bježe od rata, onda svi dokumenti padaju u vodu, više ne važe.

Ne možete ostati nijemi, a da se ne zapitate je li Opšta deklaracija o ljudskim pravima stvarnost, da li osobe koje bježe od rata imaju pravo na dostojanstven život? Po svemu sudeći, naročito iz ovog iskustva, Opšta deklaracija o ljudskim pravima postaje samo mit, stvarnost nam govori drugačije.

Za kraj kao podsjetnik, preambula Opšte deklaracije o ljudskim pravima, možda probudi svijest kod državnika koji imaju moć da pomognu, jer smo obećali, obavezali se da će vladavine prava pomoći obespravljenim:

• „Budući da je priznanje urođenog dostojanstva te jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske porodice temelj slobode, pravde i mira u svijetu,
• budući da je nepoštivanje i zanemarivanje ljudskih prava rezultiralo barbarskim postupcima koji vrijeđaju savjest čovječanstva i da je izgradnja svijeta u kojemu će ljudska bića uživati slobodu govora i uvjerenja te biti pošteđena straha i neimaštine, proglašena najvećom težnjom svih ljudi,
• budući da je ljudska prava prijeko potrebno zaštititi vladavinom prava, kako čovjek ne bi morao pribjeći, kao krajnjem sredstvu, pobuni protiv tiranije i ugnjetavanja,
• budući da je bitno promicati razvoj prijateljskih odnosa među narodima,
• budući da su narodi u Povelji Ujedinjenih naroda ponovno potvrdili svoju vjeru u temeljna ljudska prava, u dostojanstvo i vrijednost ljudske osobe i ravnopravnost muškaraca i žena te odlučili promicati društveni napredak i poboljšati uslove života u većoj slobodi,
• budući da su se države članice obavezale da će u saradnji s Ujedinjenim narodima osigurati opšte poštivanje i primjenu ljudskih prava i temeljnih sloboda, budući da je opšte razumijevanje tih prava i sloboda ključno za puno ostvarenje te obaveze;“…