Piše: Vildana Majušević
Univerzalna Deklaracija o ljudskim pravima, Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba sa invaliditetom, kao i druge konvencije i međunarodni dokumenti, polaze od temeljnoga načela da svaki čovjek ima urođena, jednaka, neotuđiva i univerzalna prava koja proizlaze iz dostojanstva ljudskog bića.
Ustav Bosne i Hercegovine, ustavi entiteta Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, te Statut Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, garantiraju najvišu razinu međunarodno priznatih ljudskih prava. Bosna i Hercegovina se Ustavom obavezala kako će osigurati za sve građane jednakopravno i puno uživanje i ostvarivanje svih ljudskih prava, kao i pravo na zaštitu od diskriminacije na bilo kojoj osnovi, pa i na osnovi invalidnosti.
Međutim, za osobe sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini i dalje su vidljivo nedostupna ljudska prava koja se garantiraju međunarodnim dokumentima i Ustavom Bosne i Hercegovine, a koja su definirana i u Standardnim pravilima za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa invaliditetom, koje je 2003. godine usvojilo Vijeće ministara.
Statistički pokazatelji važni za objektivan prikaz nivoa poštivanja ljudskih prava osoba s invaliditetom
Nije zabilježen pomak u radu organa vlasti na stvaranju jednakih mogućnosti za osobe sa invaliditetom. Nepristupačnost fizičkog okruženja, zajedno sa neadekvatnim ili nedostajućim ortopedskim i drugim pomagalima, nepostojanje javnog prevoza za osobe sa invaliditetom, te nedostatak informacija prilagođenih slijepim, gluhim i osobama s intelektualnim poteškoćama doprinose isključivanju osoba s invaliditetom iz svih društvenih aktivnosti, navodi se u Alternativnom izvještaju za BiH 2016: Politički kriteriji. U oba entiteta, strategije za izjednačavanje mogućnosti i unapređenje položaja osoba s invaliditetom istekle su 2015. godine i u najvećoj mjeri nisu implementirane. U Federaciji BiH, indeks provedbe je 0,6 na skali 0-3, a pozitivno je ocijenjena samo oblast zapošljavanja, naglašeno je u gore navedenom izvještaju.
Međutim, žene sa invaliditetom (naročito sa većim stepenom invaliditeta) teže se zapošljavaju, nego muškarci, bez obzira na kvalifikacije, jer poslodavci prednost daju kategoriji ratnih vojnih invalida. Od ukupnog broja osoba sa invaliditetom zaposlenih u 2015. godini u FBiH, žene čine 26,6%, a u Republici Srpskoj samo 6,2% za period od 2013. do 2016. godine, navodi Istinomjer. U Alternativnom izvjšetaju posebna pažnja je posvećena i statusu žena s invaliditetom, gdje se navodi da su slabije zastupljene i u političkom životu. “Od ukupno 10 predstavnika/ca organizacija osoba sa invaliditetom u Vijeću za osobe sa invaliditetom BiH, samo dvije su žene, dok ih uopće nema u državnom i entitetskim parlamentima, na izbornim listama, ni na čelu neke javne institucije.”
I dalje nije osigurana adekvatna i dostupna zdravstvena zaštita za osobe s invaliditetom. Neujednačen pristup zdravstvu i dalje je poseban problem u Federaciji BiH, gdje je zdravstvo u nadležnosti kantona. U oba entiteta, nabavka neophodnih pomagala zasniva se samo na medicinskoj procjeni invaliditeta, dok se individualne potrebe ne uzimaju u obzir. “Nije obezbijeđeno kvalitetno inkluzivno obrazovanje djece s invaliditetom u redovnom školskom sistemu, ni budžetska podrška za njegovo uspostavljanje na bilo kojem nivou vlasti. Država ne obezbjeđuje ni redovnu i adekvatnu finansijsku podršku za efikasan rad udruženja osoba s invaliditetom, te angažman osoba s invaliditetom uglavnom ovisi o programima edukacije drugih nevladinih organizacija, njihovih ličnih i kapaciteta njihovih organizacija”, jedan je od zaključaka Alternativnog izvještaja iz 2016. godine.
Koliko ima osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini?!
U Bosni i Hercegovini ne postoje službeni podaci o broju osoba s invaliditetom, kao ni u entitetima i Distriktu Brčko. “Međutim, ako uzmemo u obzir neslužbene podatke popisa stanovništva u BiH izvršenog 2013., prema kojima je ukupan broj stanovnika u BiH 3,791.622, od toga su u FBiH 2,371.603 osobe, te se držimo svjetske statistike, ispada da samo u FBiH živi najmanje 355.740 osoba s invaliditetom, odnosno oko 52.175 osoba s ozbiljnim poteškoćama u funkcioniranju.”
Kako se navodi u medijima, o podatka o broju osoba s invaliditetom došlo se uzimajući svjetski prosjek. Međutim, u Bosni i Hercegovini se može očekivati i veći postotak osoba s invaliditetom u ukupnom broju stanovništva jer se posljedice rata najduže i najopsežnije manifestiraju kroz invaliditet. “Najčešće se navodi podatak Agencija za statistiku BiH (2010.), koja na osnovi podataka službi za Socijalni rad i Zavoda penziono -invalidskog osiguranja u oba entiteta procjenjuje kako više od 270.000 građana BiH ima status osobe s invaliditetom.”
Ako gledamo sa globalnog nivoa, prema istraživanju Svjetske zdravstvene organizacija (SZO) iz 2011., oko 15% svjetske populacije živi s nekim oblikom invaliditeta, odnosno 2,2% svjetske populacije ima značajne poteškoće u funkcioniranju. Razlog zbog kojeg je teško doći do odgovarajućih statističkih podataka treba tražiti prije svega u činjenici da se prava ostvaruju u više sistema i na različitim nivoima vlasti, među kojima ne postoji razmjena statističkih podataka, niti odgovarajuća komunikacija u definiranju rješenja u oblasti invalidnosti.
Ipak, kako navodi Federalno ministarstvo rada i socijalne politike u Izvještaju analize implementacije Strategije za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom u FBIH 2011-2015 godine, zabrinjavajuće je to što u Federaciji BiH još uvijek ne postoji jedinstvena definicija osobe s invaliditetom. Kako se dalje navodi, iako je Bosna i Hercegovina usvojila UN-ovu Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, u različitim sistemima, koriste se različite definicije i pod različitim uvjetima i kriterijima se stiče status i ostvaruje pravo po osnovi invaliditeta. “Ovakav pristup predstavlja polazište diskriminacije koja je još uvijek značajno prisutna, unatoč mnogim kritikama, preporukama, pa i određenim aktivnostima domaćih i međunarodnih institucija i organizacija koje su se bavile pitanjima invaliditeta i definiranjima okvira reformi u ovoj oblasti. Naime, ključni problem u pristupu invaliditetu u Federaciji BiH, kao i u BiH, je što se on prvenstveno procjenjuje po medicinskom, a ne socijalnom modelu, te po uzroku nastanka, a ne posljedicama.”
Uzimajući u obzir različite izvještaje i statističke pokazatelje o poštivanju ljudskih prava osoba s invaliditetom, sa sigurnošću možemo reći da su osobe s invaliditetom izložene kršenju ljudskih prava, diskriminaciji, ali i nejednakostima, gdje često i sama država ne implementira donesene zakone i ratificirane konvencije. Vladavina prava u našem društvu ne možemo u potpunosti zaživjeti, ukoliko se ljudska prava, posebno ranjivih kategorija, ne poštuju. Još važnije jeste da nivo poštivanja ljudskih prava, odnosno nivo kršenja ljudskih prava ne možemo jasno definirati u obimu u kojemu u stvarnosti jeste, ukoliko ne raspolažemo sa egzaktnim podacima o broju osoba s invaliditetom. Kompleksnosti nepoznavanja tačnog broja osoba s invaliditetom ide u prilog i činjenica da u određenim općinama širom Bosne i Hercegovine ne postoje centri za socijalni rad, što implicira da nedostaje i kategorizacije osoba s invaliditetom, ali i upućivanja osoba s invaliditetom na korištenje njihovih prava.
