Piše: Mirsad Čukle
Bio sam huligan.
Ulica bila je moj dom, lutao sam bez cilja, bez kontrole, bez druga, bez poštovanja, bez oslonca na bilo koga, probao sam cigarete, alkohol, drogu, tukao se, bacao baklje na utakmicama. …Jedne prave golmanske rukavice vratile su me na pravi put.
Tužna je moja životna priča. Dedo je bio ovisnik o alkoholu, otac ovisnik o drogama, ljubav i poštovanje nikada nismo osjetili u porodici. Sa svake strane napušten, odgojno i na svaki drugi način zapušten, gladan, prljav, stan nam je bio u suterenu tj. u nivou podruma, što u startu djeluje ponižavajuće, a ljudi te unaprijed raspoređuju na dno svoje ljestvice. Bio sam izložen svim negativnostima koje nose ulica i život. Išao sam u osnovnu školu, nisam imao knjige ni cipele kao druga djeca, na roditeljski sastanak niko mi nije dolazio. Ali, učiteljica je bila puna razumijevanja za moju situaciju, pomagala mi je sve što je mogla. Ja sam to poštovao i stidio se često, vjerovala je u mene, izgurao sam osnovnu školu. Rado se uvijek sjetim uvažavanja, savjeta i pažnje koju mi je u razgovoru davala moja učiteljica.Vladanje mi je bilo umanjeno ali samo zbog izostanaka sa nastave, nisam pravio veće probleme u školi, jer sam bio uvažavan.
Već u šestom razredu probao sam kanabis.Pušili smo, svi zagrljeni i ravnopravni, po jedan dim u krug, prvi put sam osjetio lijep osjećaj bliskosti, topline i prihvaćenosti od nekoga. Grupa je tražila da donosimo novac za drogu, krali smo, uživali u kršenju zakona i pravila ponašanja, glumili heroje, bili veliki, jaki i moćni u svojim očima…Jedan drug je iz Albanije, preko Crne Gore donosio šibice-šibe droge za dvije KM, to smo mi koristili, te preprodavali od pet do deset KM.Danju smo spavali a noću smo hodali, obijali auta, stanove, jednu crkvu i dvije džamije…Išli smo u Sarajevo na Noć vještica, gdje smo se potukli, imao sam i nož, završio u policiji pun ožiljaka i ostao 30 dana u istražnom zatvoru.
Mnogo je bilo pitanja na koja mi niko ne daje odgovore, osjećao sam se izgubljeno, usamljeno, depresivno, frustrirano. Nagomilano nezadovoljstvo našim životima ispoljavali smo na stadionu na protivničkim ekipama, u grupi si zaštićen, osjećaš se sigurno, urlaš, tučeš druge, ne odgovaraš nikome jer si u gomili. Namažemo se ratničkim bojama, psujemo sudiju i protiviničke igrače, bacamo baklje i pripremljene kamenice. Nikoga od njih i ne poznajemo, nisu nam ljudi ništa krivi, ali političari koriste navijače, plaćaju im da rade za njih po narudžbi. Pritisak grupe bio je ogroman kad su osjetili da sam se ja počeo povlačiti, čupati.
Često sam na ulici razgovarao i sa ljudima iz policije koji su mi jednom rekli da mi društvo nije dobro, ukazali su mi gdje to vodi, kako na kraju završava i ja sam ih poslušao. Te godine pošao sam na stadion kao navijač, tu je mjesto okupljanja marginalaca, mjesto za ispoljavanje nakupljene energije, rušilačke agresije. Jedan čovjek mi je poklonio golmanske rukavice i to me je ohrabrilo kad sam shvatio da i ja nešto vrijedim. Vidio sam da bi u fudbalu mogao biti dobar. Bio sam ponosan na sebe, branio sam dobro, dokazivao se sebi i okolini. Aplauzi u javnosti gode svakome, a posebno meni mladom čovjeku sa margine.Malo sam se i fizički razvio i uozbiljio.Zavolio sam ulogu golmana, zavolio klub i sve saigrače, osjetio sam ljubav, svoju vrijednost kao ličnosti. Kad sam prešao sa tribina na stadion, promijenio sam mjesto i shvatio da navijačima -huliganima sport ima potpuno sporednu ulogu… Poslije više afera, zatvora i nastupa za klub, noćima sam duboko razmišljao, podvlačio sam crtu na dosadašnji način života, vraćao film kad je policija zbog problematičnog oca, u svako doba dana i noći dolazila kod nas. Počeo sam zarađivati kao skiper na raftingu, te kao pomoćnik molera. Zamislio sam svoj budući život, kako ću se oženiti, da li ću biti kao moj otac našoj majci i svojoj djeci. Kako ću ovakav biti uzor djeci ? To me je osvijestilo, prepalo…Kupio sam diplomu molera, radio malo ovdje i otišao u Franusku.
Shvatio sam da javni, zajednički prostori kao što su haustori, dvorišta, škole, stadioni, ulica, javni prevoz, zahtijevaju propisano ponašanje. Ništa od toga ne može funkcionisati bez pravila, prava, obaveza i odgovornosti svakog pojedinca. Huliganizmu doprinose i mediji koji promovišu nerad, razvrat, nasilje, poremećeni su svi kriteriji, nema autoriteta u kući, školi, državi, sve možete dobiti bez rada, primjera ima i u vrhovima vlasti.
Urednici podcjenjuju svoje gledaoce-čitaoce, na sceni je trijumuf osrednjosti, medijski teror u službi vlasti, svi hoće da budu neko i da imaju nešto, laku zaradu, slavu, skupa auta, putovanja, a sve bez rada i truda. Problem huliganstva na lokalnom nivou nadležni i ne pokušavaju da shvate i da rješavaju, a ne da imaju dublju analizu uzroka i posljedica, te da odrede mjere prevencije.Savremeno huliganstvo ima nove uzroke i zahtijeva nove mjere.
Više puta u životu pitali smo se ko oštećuje parkovske klupe i drugi inventar, zajedničku imovinu ? zašto to radi i šta dobija time ? mislio sam da ne postojiš ako se ne pokazuješ u javnosti direktno ili preko medija, u pozitivnom ili negativnom svjetlu. Prazni ego i ličnost najlakše se popunjavaju destrukcijom.
Uređene zemlje otklanjaju uzroke za huliganstvo, otvore sve terene za dokazivanje mladih, za kreaciju, nadmetanje u dobrome, stimulišu, nagrađuju i promovišu rad za zajednicu, odgoj, rad,samopouzdanje, zdrav duh i tijelo. Izlaza ima. Bilo kakvog angažovanja bilo bi poželjno za sve veći broj usamljenih i napuštenih, bezvoljnih, demoralisaniih, pasivnih mladih ljudi. Ovdje postoje idealni uslovi za huliganstvo. Nema loše djece, uslovi u kojima oni odrastaju oblikuju njiihov karakter i ponašanje, a tu veliku ulogu imaju porodica, škola i država, sportski klubovi…
Svaki čovjek ima trunku dobrote, treba mu prići sa prave strane, razumjeti ga, ući u dušu svakome, ni jedan huligan nije to sam izabrao za sebe. Društvo nudi samo zabrane. Shvatio sam šta je život, izašao sam na pravi put, to je bila velika želja moje napaćene majke.Ispunio sam joj želju.Hvala vama na razumijevanju i dugom razgovoru, rekao nam je bivši huligan Husein Ć.
„Ovaj tekst podržava Fond za rezilijentnost, Globalne inicijative protiv transnacionalnog organizovanog kriminala. Sva mišljenja ili stavovi izraženi u tekstu odgovornost su autora teksta i Kluba “MASA” Mostar i nisu nužno mišljenja ili stavovi Globalne inicijative.”
