Piše: Rinat Kevrić

Naš identitet je u velikoj mjeri određen rođenjem, to prvenstveno mislim na kontekst društvenog, staležnog  rođenja, ali i svakako geografskom kontekstu. Identitet prestavlja individualnu crtu u karakteru neke ličnosti po kojoj je ta osoba prepoznatljiva. Naprema tome, ako je nacija ili invaliditet ono što vas određuje trebate se zapitati i pokušati izaći iz zone komfora i pokušati promijeniti tu percepciju od strane društva prema vama. U mnogim slučajevima uslovljena je lična percepcija ličnosti sa onim kako vas i okolina doživljava. Tako, ako sebe vidite kao nekog kome je potrebna pomoć za sve tako će vas i društvo, prijatelji, porodica doživljavati, ako o sebi mislite u superlativu tako će vas i drugi doživljavati, kao nekog ko ima svoje JA, dignitet i ponos.

Spomenut ću svoju borbu sa posljedicama moždanog udara i kada sam postao osoba s invaliditetom s čim mi se bilo jako teško nositi. Ja sam imao veliku pomoć svoje porodice i prijatelja koji su mi u mnogo čemu olakšali taj prelaz. U godinama koje su uslijedile nakon moždanog svoj indentitet sam gledao kroz invaliditet i nešto što u potpunosti determiniše moju ličnost. Sjećam se da je bilo teško u tom periodu i pored podrške prijatelja i porodice i kao što sam već rekao u tom periodu sam imao bezuslovnu podršku porodice i prijatelja, ali podrška mi nije puno olakšavala da nađem svoj izgubljeni identitet. U tom periodu nisam ni mogao naći snage da se izborim s tim problemom.

Prioritet mi je bilo moje opće fizičko zdravlje i u godinama koje su uslijedile pokušao sam da se izborim sa tom problematikom. Nakon određenog perioda (tačnije, četiri godine) počeo sam da se pitam u šta sam se to pretvorio. Poslije dugomjesečnog razmišljanja došao sam do zaključka (u svom slučaju) da moram izaći iz svoje sigurne zone i potražiti svoj davno izgubljeni identitet. Sa tom namjerom na umu odlučio sam da dotadašnji (monotoni) život moram promijeniti i zamijeniti ga novim. Tako sam se odlučio na radikalnu promjenu, odlučio sam da se preselim u Sarajevo i pokušam da se izborim sa svojim invaliditetom i ponovo dobijenim identitetom.

Suština ovog rada je premisa da osoba s invaliditetom ima sposobnost izgradnje identiteta koji nije konstituiran u oštećenju, već je od njega neovisan, te prihvatiti oštećenje kao stvarnost s kojom živi bez gubitka osjećaja za sebe. Invaliditet u socio-kulturnom kontekstu može se definirati kao “prepreka za učešće osoba sa oštećenjima ili hroničnim bolestima proizašlim iz interakcije oštećenja ili bolesti sa diskriminatornim stavovima, kulturama, politikama ili institucionalnom praksom”.

Nakon preseljenja upoznao sam mnogo osoba s invaliditetom sa kojima sam mnogo pričao i došao do zaključka, ispostavilo se, ono što nas je skoro sve vezalo je lični problem, to jeste baš identitet. U tom kontekstu osobe s invaliditetom su gledale na sebe i svoj identitet kroz prizmu invaliditeta (kao i ja). Možda je za takvo činjenično stanje kriva i društvena percepcija ovih osoba. Ne prebacujem krivicu na društvo, ali mi smo zajednica koja je izuzetno opterećena tradicionalnim stavovima, što se očituje i u odnosima naspram osoba s invaliditetom, žena, kao i Roma itd. Pa tako često društvena percepcija prema licima s invaliditetom ide ruku pod ruku sa njihovim gubitkom identiteta. I društvo kao takvo je prepuno predrasuda naspram osoba s invaliditetom, te iste predrasuda vrlo često potječu i iz njihovih porodica, te je tako sasvim razumljivo da osobe s invaliditetom vrlo često gube svoj identitet i mire se sa činjenicom da nisu ravnopravni ni u svojoj porodici.

Tako teškoj poziciji ovih osoba u našem društvu doprinijela je i njihova pasivnost (u večini slučajeva) i mirenje s tom situacijom. Osobe s invaliditetom koje su i pokušale da vrate svoj identitet i da budu autonomne vrlo često nailaze na predrasude društva. Vrlo često osobe s invaliditetom ne doživljavaju invaliditet kao nešto što ih biološki određuje, nego kao društveni uticaj koji ih ograničava u tom smislu.

Iz vlastitog primjera znam koliko je teško smoći snage da se vratimo u normalan životni tok i da počnemo ponovo ispunjavati naše obaveze, prvenstveno prema sebi onda i našoj zajednici.
Kada mi se desilo pomenuto, shvatio sam koliko sam tereta stavio na svoju porodicu i sve ljude koje volim i poštujem i tada je počela moja ponovna integracija u društvo. Nisam mogao podnijeti činjenicu da živim samo na osnovu drugih ljudi, a da ne doprinosim olakšanju situacije.

Smatram da je jedna od glavnih misija u životu čovjeka, upravo ta da kada padne, da nađe način da se što prije podigne i povrati svoju snagu. Čovjek je najproduktivniji i generalno postiže najbolje rezultate kada radi i djeluje u zajednici, odnosno kada ima svrhu, tako da sam sve te životne filozofije počeo da primjenjujem u praksi. Kada sam konačno počeo drugačije da razmišljam, u smislu da ponovo imam svrhu i itekako mogu biti koristan sveopćoj dobrobiti društva, počeo sam da uviđam i produkt tog kontinuiranog rada na sebi.

Naravno, daleko od toga da sam kroz sve ovo prošao potpuno sam. Ako već imate ljude oko sebe koji su voljni da vas podrže kada vam je najteže, posebno roditelje, potrebno je da ih upoznate sa svojim ciljevima i predstojećim koracima u svom životu i siguran sam da će stajati uz vas baš kao što su i moji roditelji uz mene. Sjećam se da nikad nisu bili sretniji nego u trenutku kad sam im dao do znanja da želim da se borim za svoje mjesto u ovom svijetu. Naime, odmah su mi poručili da će biti uz mene uz sve prepreke i nedaće koje me čekaju, što mi je bilo i najpotrebnije.

Danas sam najponosniji na sebe sjetivši se trenutka kad sam smogao snage da ponovo ustanem i krenem iz početka. Iz svog iskustva znam upravo da se ljudi najviše plaše novih početaka pa ga odlažu idući na štetu sebi i ljudima oko sebe, i često napokon kada se i odluče da ponovo započnu sve, već bude kasno za dosta toga. Bio bih najsretniji kad bih svojim primjerom inspirisao sve mlade ljude koji se tek počinju nositi sa problemima koje invaliditet nosi sa sobom, da uzmu život u svoje ruke jer sva odlaganja nas čine da postanemo još jedan pasivan dio ovog društva koji će sutra biti spreman samo da kritikuje i lomi krila novim generacijama koje se bore za svoje mjesto u ovom društvu.