Razumijevanje, prevencija i efikasno tretiranje nasilja
Polovica djece širom svijeta, njih oko milijardu, suočeno je s nekom vrstom nasilja, bilo da je u pitanju tjelesno, seksualno ili psihičko, rezultati su istraživanja Ujedinjenih naroda za borbu protiv nasilja nad djecom. Samo deset posto djece širom svijeta živi u državama u kojima je svaki oblik tjelesnog kažnjavanja zakonom zabranjen. Brojke iz izvještaja UNICEF-a dovoljno govore za sebe: 150 miliona djece ispod 15 godina starosti prisiljeno je raditi i zbog toga ne pohađa školu. To naravno isključuje svaku mogućnost eventualnog kasnijeg izlaska iz siromaštva. Izvještaj se po prvi put precizno bavi i pitanjem maloljetnika u zatvorima. Tako u 44 zemlje širom svijeta preko jedan milion djece sjedi u zatvorskim ćelijama. Prema procjenama UNICEF-a preko 60% njih nikada nije vidjelo sudnicu niti dobilo službenu presudu. U pet zemlja svijeta na snazi je čak i smrtna kazna za djecu. Ovakav položaj ne čudi ako se u obzir uzme činjenica da preko jedne milijarde djece živi u područjima pogođenim ratom.
Klinička psihologinja Lisa Firestone objašnjava kako nam je gledajući prizor nasilnih odraslih osoba teško zamisliti da su to nekad bile nevine bebe. Postoji li nešto takvo kao što je „rođen nasilan“? Postoje li zaista „loša sjemena“ kada je u pitanju ljudski život? Nasilje uključuje stvarne interakcije između genetike i okoline. Možda ne možemo mijenjati DNK s kojim smo rođeni ali možemo snažno utjecati na to kako se ti geni ispoljavaju. Uz sve faktore koji dokazuju šta pridonosi riziku od nasilja, ne možemo više govoriti da su nasilni pojedinci jednostavno „tako rođeni“. Postoji mnogo toga što možemo učiniti da spriječimo nasilje i teško da je iko u bilo kojoj dobi beznadežan ili mu se ne može pomoći.
Nasilje je rezultat kombinacije bioloških, socioloških i psiholoških faktora pogotovo onih koji povećavaju izloženost ka ranjivosti, sramu i poniženju. Sprječavanje nasilja mora uključivati suprotno: učiniti da se ljudi osjećaju dobro, da im je stalo, da su povezani, osiguravajući da imaju zdrav i realan osjećaj za samopoštovanje i dostojanstvo.
Profesorica navodi da majka koju je poznavala je odgojila dva sina (blizance), koji su izgubili oca u ranoj mladosti. Radeći dva posla da bi prehranila porodicu, nije imala drugog izbora nego da sinove prepusti same sebi. Jedan od blizanaca se zarovio u knjige i pronašao obrazovanje kao svoje utočište. Drugi sin se okrenuo bandi za druženje i nasilje kao izlaz za svoja unutrašnja previranja. Ova kombinacija traume i zanemarivanja, iako nenamjerna, postala je plodno tlo za nasilničko ponašanje. Bez konstruktivnog izlaza (kao što su škole, savjetovališta ili roditeljska figura na raspolaganju) jedan od njenih sinova suočio se sa teškom socijalnom i emotivnom borbom i slijedio put nasilja i kriminala, dok je njen drugi sin bio u stanju da kanališe borbu u nešto pozitivno.
Dakle, kako možemo spriječiti da djeca postanu nasilna? I kako se možemo odnositi prema ljudima koji su već pokazali nasilne tendencije? Profesorica Firestone navodi nekoliko načina kako zaustaviti nasilje među djecom, adolescentima i odraslima. Ova lista je upućena roditeljima, ali se zaista odnosi i na svaku uticajnu figuru u djetetovom životu.
- Povezivanje
Uvjerite se da djeca imaju brižne odrasle osobe u svojim životima. Istraživanja su pokazala da je djeci potrebno najmanje pet brižnih odraslih osoba kako bi im pomogli da odrastu sretno i zdravo. Nemaju samo roditelji uticaj na svoju djecu. Djedovi i nane/bake, tetke, ujaci, učitelji, savjetnici i porodični prijatelji mogu poslužiti kao pozitivan uzor našoj djeci. Roditelji mogu povrijediti i sebe i svoju djecu stvarajući izolovanu sredinu oko sebe. Ohrabrujte ljubazne, saosjećajne i etične ljude da budu uključeni u život vašeg djetata od početka. Kako za djecu tako i za odrasle koji pokazuju nasilne tendencije važno je da im pomognemo u formiranju povezanosti. Povezati se sa nekim, bilo da je iz porodice ili rehabilitacionog programa, dokazano je da pomaže čak i veoma nasilnim pojedincima da naprave stvarne promjene.
2. Razvijanje savjesti
Pomozite vašoj djeci da razviju svijest putem: a) budite podešeni prema njima, b) ne budite nasilni prema njima ili ispred njih, c) pružite im sigurno mjesto i d) popravite kad pogriješite. Svi mi pravimo greške kao roditelji, ali otvoreno priznavanje i izvinjavanje za te greške pokazuje vašoj djeci da ste čovjek, da oni nisu krivi, i da i oni treba da pokažu brigu i zabriutost. Bivši nasilni zatvorenik kojeg je profesorica Firestone intervjuisala za dokumentarni film „Glas nasilja“ izjavio je kako je za vrijeme provedeno na intenzivnom terapijskom zatvorskom programu „razvio svijest“.
3. Razvijanje empatije
Pomozite svom djetetu da razvije empatiju. Zamislite prizor kako neko dijete udara vaše dijete u parku. U tom trenutku, vjerovatno ćete insistirati da oni kažu „izvini“, ali šta ćete učiniti da se oni saosjećaju? Govoriti „žao mi je“ može biti beznačajno ako to dijete zaista ne misli. Tada, pitajte svoje dijete da opiše kako su se on/ona osjećali kad su udareni. Ovo pomaže djetetu da saosjeća i osjeti simpatiju, dok razumijeva šta zaista znači povrijediti nekoga. Zatvorenici mogu biti naučeni empatiji kroz efikasne programe intervencije kao što su grupe žrtvi, gdje žrtve nasilja govore zatvorenicima o svojim iskustvima. Zatvorski sistem San Franciska prihvatio je ovu tehniku i primijenio strategiju liječenja koja umanjuje recidivizam (ponovna kriminalna djela ili oslobođene zatvorenike) za 80%.
4. Skretanje pažnje
Dajte djeci pažnju, nikad nemojte biti tihi ili ih izbjegavati. Ponašanje adolescenata treba više pažnje, ne manje. U ustanovama za prevaspitanje maloljetnika su otkrili da je boravak u samici najgora stvar za tinejdžera koji se ponaša loše. Uskraćivanje usluga i kontakata djetetu kojem je to potrebno ga samo povrjeđuje; njihovo ponašanje ukazuje da im je potrebno više kontakata sa odraslim osobama. Izolirajući ih kad se ponašaju tako što traže pažnju, iako onu negativnu pažnju, mi samo nastavljamo kazneni krug. Intenzivirajući tretman dok se adolescenti ponašaju loše razbija kazneni krug, dok im istovremeno smanjuje mogućnost da postanu nasilni. Ovo se pokazalo efikasno čak i kod adolescenata sa psihopatskim tendencijama.
5. Građenje samopoštovanja
Pomozite svojoj djeci da pronađu nešto u čemu su zaista dobri i ponudite im stvarne pohvale za uspjehe. Lažne pohvale i naduvavanje nečije sujete pomaže jako malo djeci da poboljšaju svoj stvarni osjećaj samopoštovanja ili samopouzdanja. Naravno, priznanje djece sa poštenim uspjesima i istinskim sposobnostima pomoći će im da spoznaju svoju vrijednost. Dokazano je da sujeta doprinosi nasilju. Zatvorenici su imali priliku da steknu osjećaj vrijednosti pomažući drugim ljudima što je imalo visoko pozitivne rezultate. U modelu restorativne pravde, zatvorenicima je data ova šansa sa mnogim ljudima koji vode program i koji su i prije bili učesnici u programu.
6. Izbjegavanje surove kazne
Ne kažnjavajte dijete surovo. Kada smo nasilni, uvrijedljivi ili neosjetljivi prema našoj djeci, mi postavljamo primjer. Učimo ih da budu neosjećajni, izvan kontrole i u hiru svog bijesa. Moramo biti okrenuti načinu na koji disciplinujemo našu djecu. Uvjerite se da vaša kazna dolazi iz brige i zabrinutosti prema onome kako se oni osjećaju i ponašaju, a ne iz naših emocionalnih problema. Surova kazna u zatvorima pretvara ove institucije u ono što James Gilligan naziva „fakultet za zločin“. Usmjeravanjem naših napora na obrazovanje i tretman umjesto na kaznu, mi preveniramo mnoge zatvorenike da postanu nasilni nakon puštanja na slobodu; spašavamo potencijalne žrtve od budućeg nasilja; i štedimo novac poreznim obveznicima koji bi utrošili na ponovno zatvaranje počinitelja.
7. Učenje tehnika za smirenje
Učite svoju djecu dobrim načinima kako da se smire kada su uznemireni. Najbolji način za to je da vi budete primjer. Jako je važno da pokažete svoju otpornost, sposobnost rješavanja problema i strategije suočavanja s problemima pred svojom djecom. Ovo ne znači da se trebate ponašati strogo ili skrivati svoja osjećanja. To znači pokazivati zdrave tehnike za nošenje s konfliktima i emocijama u vlastitom životu i podsticati njih da to isto čine. San Franciskov Manalive program je bio uspješan u učenju muških zatvorenika tehnikama za identifikaciju trenutaka kada se uznemire da pritisnu dugme za pauzu, u tim momentima stresa. Ovi ljudi su tada bili u stanju da naprave razumne odluke. Oni više nisu hranili svoje agresivne emocije destruktivnim mislima prema drugim ljudima, a zauzvrat prestali su sa činjenjem nasilnih činova. Programi kao što je Manalive pomogao je da se rehabilituju muškarci koji su bili nasilni, učeći ih da komuniciraju i „da stupe u kontakt sa svojim osjećanjima i steknu saosjećanje i oproštaj za sebe i druge“. Na društvenom i političkom nivou, ne smijemo zaboraviti one koji se bore i naporno rade pružajući usluge da bi pomogli u obrazovanju ove populacije. Znamo da u slučaju zatvorenika koji su bili zatvoreni zbog nasilnih zločina faktori koji dokazuju smanjenje recidivizma uključuju terapiju, obrazovanje, izgradnju poslovnih vještina i liječenje od zloupotrebe supstanci. Na ličnom nivou, bez obzira da li imamo za cilj da spriječimo dijete da postane nasilno ili da držimo osobu dalje od života u kojem ga je već dirnulo nasilje moramo podstaći vlastito saosjećanje i vjeru u dobrotu i potencijal ljudskog bića. Dr. James Gilligan je u svojoj knjizi Nasilje: reflekcije na nacionalnu epidemiju, napisao: „Biće ne može preživjeti bez ljubavi. Biće izgladnjelo od ljubavi umire. Eto kako nasilje može izazvati smrt bića, čak i kad ne ubije tijelo. Dva su moguća izvora ljubavi za sebe – ljubav od drugih i ljubav prema sebi. Djeca koja ne uspiju dobiti dovoljno ljubavi od drugih ne uspiju izgraditi rezerve ljubavi za sebe, i kapacitet te ljubavi, koji im omogućava da prežive neizbježna odbijanja i poniženja koja čak ni najsretniji ljudi ne mogu izbjeći.“
Rješenje problema nasilja nikad nije okrenuti leđa, nego držati naša srca i umove otvorenima prema tome kako svako od nas može uticati na promjenu. A ta promjena počinje sa tim kako odgajamo našu djecu od prvog dana kad su rođeni.
Djeca kao ljudska bića imaju zagarantirana sva prava različitim međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima koja su utemeljena na Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima. Prava djece zagarantirana su i drugim međunarodnim sporazumima kao što su Međunarodni sporazum o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Međunarodni sporazum o civilnim i političkim pravima. Prava i zaštita su im također zagarantirani i sporazumima o zabrani rasne diskriminacije, diskriminacije žena, prevenciji torture i prava radnika migranata i članova njihovih porodica. Međunarodni sporazumi o ljudskim pravima su dopunjeni instrumentima koji, iako nisu zakonski obavezujući, postavljaju standarde i elaboriraju principe vezane za iskorjenjivanje nasilja nad djecom. Tako da postoje Pekinška pravila iz 1985. koja se bave maloljetničkim pravosuđem i Rijadske smjernice iz 1990. koje obrađuju maloljetničko prijestupništvo i zaštitu maloljetnika koji su lišeni slobode. Svakako najvažniji međunarodni izvor usvojen u svrhu zaštite djece je Konvencije o pravima djeteta iz 1989. godine koju je i Bosna i Hercegovina preuzela sukcesijom. Konvencija o pravima djeteta utvrđuje opće standarde zaštite djece i sadrži posebne odredbe o pravima djeteta koje naglašavaju obaveze institucija vlasti svake države potpisnice na poštivanje njenih odredbi.
Bosna i Hercegovina bilježi porast nasilja u porodici, odnosno porast broja prijavljenih slučajeva nasilja. Ono što je presudno za ovaj problem je da društvo kao cjelina treba da ima nultu toleranciju prema nasilju u porodici, te da to mora biti cilj i da je potrebno raditi na programu prevencije. Prema podacima UNICEF-a, stepen nasilja nad djecom u BiH za sada nije alarmantan, ali nije ni tako mali da bi bio zanemaren. Zabrinjavaju oblici nasilja koji se pojavljuju, a to je na prvom mjestu vršnjačko nasilje, psihičko nasilje, te ekstremno nasilje nad djecom koje završava ili teškim povredama ili čak smrću. Sistem prikupljanja podataka o nasilju nad djecom u BiH ne postoji. Različite institucije podatke prikupljaju klasificirajući ih na različite načine. U UNICEF-u pak upozoravaju da su svi postojeći podaci o nasilju nad djecom ograničeni, zbog velikog broja neprijavljenih slučajeva. Iz njihovog iskustva kažu da svi postojeći brojevi ukazuju samo na vrh ledenog brijega. Posebno se upozorava na problem raširenosti fizičkog kažnjavanja djece. Prema istraživanju obavljenom u BiH u periodu 2012.-2014. godina, među djecom od 2 do 14 godina, više od 55% ispitanika je reklo da su bili žrtve nasilnih metoda discipliniranja. Prema podacima Save the Children, svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak su pretrpjeli neki vid seksualnog nasilja, od uznemiravanja do pravog zlostavljanja uključujući ono putem Interneta.
