Nakon terorističkih napada u Parizu koji su se dogodili u petak veče 13.11. 2015.god. u večernjim satima na nekoliko lokacija, svijet je u šoku, nevjerici, sa podijeljenim stavovima i razmišljanjima… Zbog brzine i rasprostranjenosti medija, informacije o terorističkim napadima su se proširile svijetom jako brzo.

Prve informacije su stigle kao breaking news, slike šoka, bola, patnje, stradanja, bježanja, nesigurnosti, izgubljenih pogleda, krvi… Ubrzo su obišle svijet.

Saznanje da su se napadi dogodili u petak navečer, u koncertnoj dvorani, pored stadiona, u restoranima, u šoping centru, na uobičajenim mjestima u uobičajenim aktivnostima; zaprepastilo je širu javnost i unijelo veliku nesigurnost, strah i nevjericu.

Mučne slike i snimci u kojima se ljudi u bijegu ubijaju, nasumično, nevezano za pripadnost bilo čemu, jer nikome na čelu ne piše kojoj vjeri, naciji, narodu ili uvjerenju pripada, su obišle svijet i tema su većine ljudi u svakodnevnoj komunikaciji.

I cijeli svijet osjeća strah, nemir, nevjericu, nesigurnost, paniku… Ne postoji sigurno mjesto u kojem se možemo sakriti. U okruženju se već čuju zaključci običnog naroda, od ne putovati nigdje, preko diskusija ko je za šta odgovoran, do tog da se zaključuje da su neke više sile uzrokovale terorističke napade u Parizu. Ali, velike sile ne u smislu vojne grupe, već nekih „velikih“ grupa koje rukovode svijetom. Takođe nailazimo do potpuno oprečnih stavova, žalost i tuga zbog nevino stradalih, ali i do komparacije sa žrtvama u Afganistanu, Iraku, Jemenu i Siriji. Sve gore navedene reakcije možemo klasificirati kao prirodne ljudske reakcije na situacije gubitka nad kojim nemamo kontrolu.

Koja je psihološka pozadina obrasca ponašanja žrtve i počinilaca?

Sama psihologija objašnjava da su situacije visokog traumatskog potencijala one situacije u kojima se osjećamo ugroženim ili su okolnosti takve da ugrožavaju naš život direktno ili takvoj situaciji svjedočimo, da su drugi ljudi životno ugroženi. U takvim situacijama očekivana reakcija je zaleđenost, borba ili bijeg. Navedene očekivane reakcije su dio naše prirode i genetski su uvjetovane, sa jedinim ciljem da preživimo strašnu životno ugrožavajuću situaciju. Reakcije nisu planirane i ne zna se koju ćemo odabrati, tiče se samo lične procjene u datom momentu da se sačuva život i prođe sa što manje štete.

Ljudske reakcije su nepredvidive i bez obzira na različite pokušaje i testiranja da se razumiju ponašanja i reakcije ljudi kada im je život ugrožen, ne može se baš jasno precizirati na koji način će ponašanja iskazati; sa ciljem da se život zaštiti.

Kao polazište za razumijevanje, nikako opravdanje, da kada su životi bližih (porodica, prijatelji, nacija, narod, uvjerenje) ugroženi ili ih nema, se napravi plodno tlo u kojem se može lako manipulisati ljudima. Ljudi mogu u takvim situacijama napraviti izbor da se bore za sigurnost svog naroda nanoseći štetu drugom narodu, tačnije iz uloge žrtve lako pređu u ulogu počinioca, kako bi počiniocima nanijeli jednaku štetu i bol; što djelimično može obrazložiti motivaciju za napade. Motivacija za uključenje u radikalne grupe osim boli i patnje, može biti i pripadanje nekoj grupi, naročito ako ona slovi za dominantnu, što nije neuobičajeno za ljude, da imaju potrebu pripadati nekoj grupi ili ideji, nedovoljna informisanost u kojoj se može lako manipulirati ljudima, ekonomska ovisnost, itd.

Posmatrajući sa psihološkog aspekta da se nađe polazište za razumijevanje kako se iz uloge žrtve lako prebaci u ulogu počinioca ili progonioca, najpribližnije za razumijevanje je u psihologiji poznat kao naziv Karpmanov trougao, po čuvenom američkom psihologu i psihoterapeutu koji je definisao; na bazi međuljudskih odnosa, da se u istim ljudi kreću u trouglu, kroz ugao i ulogu progonioca, ugao i ulogu žrtve i ugao i ulogu spasioca.

Za ulogu progonioca postoje brojni nazivi: agresor, dželat, nasilnik, siledžija, lovac, negativac, kriminalac… On otjelotvoruje zlu, pokvarenu osobu ili neprijateljsku grupu. Etiketu progonioca uvek postavljaju drugi jer osoba koja je u ovoj ulozi, sebe ne doživljava kao progonioca, već kao spasioca. To objašnjava tragičnu istinu da su mnoga zla počinjena u ime dobra.

Osoba koja je u ulozi spasioca je otelotvorenje dobrog čoveka. Taj dobri spasilac može da usmjeri svoju akciju ili tako da pomaže žrtvi ili tako što kreće u obračun sa progoniocem. U tom slučaju on postaje progonilac progonioca.

U tom trouglu u međuljudskim odnosima uloge nisu precizne, niti jasno definisane, pa se krećemo iz uloge progonioca u ulogu žrtve, preko uloge žrtve u ulogu spasioca pa i progonioca, i ovaj trougao nije statičan već dinamičan.

Zanimljivo je akcentirati i ulogu spasioca, kada svjetske velesile uzmu u ruke da riješe određeno stanje u drugoj, dalekoj državi, promovišu zastupanje ljudskih prava pa u ime borbe za ista prava se iz uloge spasioca za tren premetnu u ulogu progonioca, koji ubija, ruši, pali, pri tom imenujući kolateralnom štetom ubijenu djecu, žene i starije. Takvo ponašanje na žalost rezultira rađanjem otpora, odbrane, plodnog tla za različite ideologije i manipulaciju. Osveta je fenomen u kojem se želi postići da se progonilac osjeća ranjivim i da mu se nanese ogromna šteta.

Preuzimanjem odgovornosti za počinjena ponašanja svakog pojedinca pa i naroda pomoći će da se odgovorno izmaknemo iz trougla.

Juče žrtva, danas progonilac, juče spasilac, danas žrtva, itd. Već sad reakcije određenih političkih partija velesila govore o odmazdi, ubijanju, klasificiranju „Svi za jednog, jedan za sve“. Međutim takva retorika ne pomaže, niti će vratiti ubijene u terorističkim napadima, gdje god se dogodili, neće umanjiti bol žrtve, niti njenu potrebu za osvetom, ne može podržati porodice koje su izgubile svoje članove u tim napadima, niti vrijednovati napade u ime bilo kakvog uvjerenja.

Demonizacijom cijelog jednog naroda, samo pomažemo da se ojača nesigurnost, strah, panika kod ljudi, što je prirodan i normalan odgovor na situacije kada je život ugrožen, i ljudi koji su nesigurni, uplašeni, u panici donose jednako takve nesigurne, panične i uplašene odgovore.

Teško je nositi se sa činjenicom da nam je u životu jedino sigurno da nam je sve nesigurno.

Interesantna je i činjenica da se uvijek borimo sa nevidiljivim neprijateljem, juče hladni rat, Al-Kaida, danas ISIS ili ISIL. Zašto je neophodna činjenica da se uvijek mora imati neprijatelj?!

Sve do momenta dok se ne preuzme odgovornost za počinjene strašne napade i gubitke, na svim stranama, dok se žrtvama ne oda dignitet u smislu, ne samo broja ili pripadnosti jednom narodu ili naciji, vjeri ili uvjerenju, sve dok je represija odgovor na agresiju, i dok se samo „šećemo“ po trouglu i iz uloge žrtve, postajemo progonilac ili spasilac; generalni strah, panika i nesigurnost kod ljudi će trajati.

Ovaj tekst predstavlja autorsko djelo člana istraživačkog tima GA. Niti jedan dio sadržaja ovog teksta nije dopušteno kopirati niti prenositi bez pismenog odobrenja autora. Svako neovlašteno kopiranje bilo kojeg dijela teksta ili u cijelosti predstavlja povredu Zakona o zaštiti autorskih prava te za sobom povlači pravne posljedice.