LJUDSKA PRAVA

Preko 80 posto osoba s invaliditetom je na granici ili ispod linije siromaštva

 Razgovarao: Eldar Abaz 

O položaju osoba s invaliditetom u Tuzli, razgovarali smo sa Suvadom Zahirovićem, izvršnim direktorom Udruženja građana Informativnog centra za osobe s invaliditetom “Lotos”. Kako ističe, Udruženje je od samog početka odlučilo biti drugačije od ostalih, jer “Lotos” je organizacija koja svoje djelovanje zasniva na konceptu promocije i zagovaranja prava i jednakih mogućnosti osoba s invaliditetom.

Prava osoba s invaliditetom su univerzalna i pripadaju svima, a dosadašnje podjele po “vrstama” invaliditeta su rezultat milosrdnog i medicinskog odnosa društva prema fenomenu invalidnosti i prema osobama s invaliditetom.

Svih ovih godina “Lotos” je aktuelizirao pitanja koja se odnose na osobe s invaliditetom želeći ih donijeti u glavne tokove društva. Savezništvo sa organizacijama civilnog društva, te zagovaranje i jačanje kapaciteta za zajedničko djelovanje unutar pokreta osoba s invaliditetom su dovele do toga da je “Lotos” danas jedna od najpoznatijih organizacija osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini, ali i u regionu.

Cilj Udruženja ogleda se u doprinosu izgradnje društva bez barijera i diskriminacije u kojem će osobe s invaliditetom kao ravnopravni građani uživati prava koja im pripadaju, te doprinositi razvoju društva i koristiti njegove blagodeti na način kako to čine i ostali građani.

Šta je potrebno uraditi da inkluzija zaista zaživi u našem društvu?

Suvad Zahirović: Inkluzija je proces koji treba postati način života. Danas je aktuelan trend stvarnog isključivanja, a virtuelnog uključivanja, a osobe s invaliditetom su u mnogo čemu “zakinute” i isključene. Ono što je neophodno jeste, prije svega institucionalna podrška i opredjeljenje da inkluzija postane načinom uređivanja društvenih odnosa i funkcionisanja društva. Isključeni građani ne mogu ostajati po strani, a u isto vrijeme biti predmet politika, “popularnog” govora i usvojenog jezika. Promjena odnosa članova zajednice prema inkluziji mora biti dugoročan proces koji treba obuhvatiti sve segmente društva i sve starosne skupine građana, ali mora početi kao način života i odnosa prema drugima od najranije dobi. Druga promjena koja se treba usvojiti odnosi se na osiguravanje pristupačnosti društvenim dobrima koja koriste građani, bilo da se radi o arhitektonskoj, informacijsko tehnološkoj ili generalnoj pristupačnosti uslugama.

Svako ima pravo da koristi blagodeti zajednice u mjeri u kojoj on to želi, na mjestima i na način kako to i ostali građani čine, ali uvažavajući potrebu za dodatnim vidovima podrške kako bi se to omogućilo.

Inkluzija je dug proces, ali ukoliko budemo opredijeljeni da ona bude način funkcionisanja bosanskohercegovačkog društva bit će je sve više, a tako će obuhvatiti sve više segmenata društva.

Kakva je vaša saradnja sa drugim nevladinim organizacijama po pitanju zaštite i promocije prava osoba s invaliditetom?

Suvad Zahirović: Rekao bih da je saradnja na nezavidnom nivou s obzirom da su  nevladine organizacije, a i organizacije osoba s invaliditetom na neki način u konkurentskom odnosu, te u toj relaciji organizacije osoba s invaliditetom su skoro u inferiornom položaju. Naime, često se događa da “velike” organizacije civilnog društva uključe pitanja prava osoba s invaliditetom u svoje projekte, a da najčešće ni ne konsultuju predstavnike organizacija osoba s invaliditetom. U najboljem slučaju neke od organizacija budu pozvane da kao partneri sudjeluju u projektima koje organizacije civilnog društva implementiraju.

Prema Vašem iskustvu, šta je najvažnije pružiti osobama s invaliditetom, jer se u većini slučajeva osjećaju bespomoćno i isključeno ?

Suvad Zahirović: Takav je osjećaj u mnogo projekcija u odnosu ostalih građana prema osobama s invaliditetom. To da smo bespomoćni i izolovani, ovisno je uvriježeni stereotip o osobama s invaliditetom, a bez da se da prilika kako bi se uvjerili u suprotno. Osobe s invaliditetom trebaju podršku u izjednačavanju mogućnosti, te bi im društvo tu podršku po sistemu kolektivne solidarnosti trebalo obezbijediti.

Međutim, korupcija je otrovala sve segmente naših zajednica, a što se odražava i u raspodjeli resursa koji bi trebali biti iskorišteni za osiguravanje podrške onim građanima kojima je neki vid podrške za ravnopravno sudjelovanje u društvu neophodana.

Koliko je bosanskohercegovačko društvo spremno i sposobno da razumije osobe s invaliditetom?

Suvad Zahirović: Preovladavajući koncept u odnosu prema osobama s invaliditetom se zasniva na milosrđu i na medicinsko ekspertskom pristupu. Bosanskohercegovačko društvo još uvijek nije spremno za promjene koje bi podrazumijevale uvažavanje i potpuno prihvatanje drugoga i drugačijeg kao integralnog dijela društva. To se ogleda u nespremnosti da se ispoštuju preuzete međunarodne i domaće definisane politike i zakoni, da se osobe s invaliditetom prihvataju kao ravnopravna i u pravima jednaka bića čije se dostojanstvo poštuje.

Prema Vašem mišljenju da li je u Bosni i Hercegovini omogućena jednakost osoba sa i bez invaliditeta? Da li imaju iste mogućnosti i prilike?

Suvad Zahirović: Osobe s invaliditetom nisu jednake sa ostalim građanima Bosne i Hercegovine, te se o jednakim mogućnostima ne može govoriti. Osobe s invaliditetom su za razliku od ostalih građana uskraćene za kvalitetno inkluzivno obrazovanje na svim nivoima. Najveći broj osoba sa najtežim invaliditetom je isključen i ovisan o članovima njihovih porodica za koju najčešće ne postoji adekvatna podrška države.

Osobe s invaliditetom su po nekim istraživanjima najisključenija grupa građana mjereno indeksom isključenosti, a preko 80% osoba s invaliditetom je na granici ili ispod linije siromaštva.

Prilike da same osobe s invaliditetom ovo stanje promijene su izuzetno minimalne, jer kako država ne pruža podršku pojedincima na isti se način odnosi i prema organizacijama koje se bave ovom tematikom. Marginalizacija i isključivanje osoba s invaliditetom iz društva je trend koji se još uvijek ne zaustavlja, a nekoordiniranost akcija institucija vlasti i nedostatak kapaciteta organizacija osoba s invaliditetom doprinosi ovakvom stanju.

Pridaju li mediji dovoljno pažnje u promovisanju prava osoba s invaliditetom?

Suvad Zahirović: Udruženje “Lotos” prati izvještavanje medija o osobama s invaliditetom i fenomenu invalidnosti, te ne možemo reći da pažnja medija ne postoji, ali njihovi sadržaji najčešće odražavaju odnos društva prema fenomenu invalidnosti, a prilozi koji se emituju su najčešće vezani za “socijalne” priče, “senzaciju” ili patronizaciju osoba s invaliditetom.

Ozbiljni medijski sadržaji koji bi bili fokusirani na prava osoba s invaliditetom nisu česti i ne može se reći da mediji kroz sadržaj doprinose promjeni odnosa društva prema fenomenu invalidnosti i prema osobama s invaliditetom.

Koliko su programi zapošljavanja, edukacije i zakonske regulative prilagođeni osobama s invaliditetom?

Suvad Zahirović: Ova je oblast jedna od rijetkih u kojoj je zakonska regulativa usvojena na inicijativu organizacija osoba s invaliditetom, a zahvaljujući postojanju fondova za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, doživjela je i svoju praktičnu primjenu. Međutim, i zakonska rješenja u ovoj oblasti nisu usklađena sa normama Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i Jedinstvene politike u oblasti invalidnosti. Jer da je tako, osobe s invaliditetom bi se zapošljavale na otvorenom tržištu rada, a još više kod države kao najvećeg bosanskohercegovačkog poslodavca, a što trenutno nije slučaj.

Nadamo se da će se položaj osoba s invaliditeom u društvo poboljšati, te da će njihova prava koja su im zagarantovana zakonskim regulativama poštovati, uvažavati i primjenjivati, te i to da će osobe s invaliditetom u budućnosti biti više poštovane i uvažavane od strane poslodavaca, a i samog društva. Zahvaljući Udruženjima kao što je ovo, rad na tome da se prava osoba s invaliditetom poštuju i vrijednuju već je započet.

Facebooktwitterpinterestlinkedinmail