U svijetu sa stalnim ratovima i sukobima, porastom broja ubistava, silovanja i oružanih napada mi se nadamo da bar naša vlastita kuća može biti sigurno utočište od stresa i životnih teškoća. Ipak, za mnoge, ova nada je nedostižna jer je stalni izvor opasnosti skriven u njihovim porodicama. Prema meta-analizama Vijeća Evrope, jedna od četiri žene iskusi nasilje u toku svog života, a između 6-10% žena pati od nasilja u porodici, godišnje.

Tokom proteklih godina bilo je mnogo razvijenih metoda o tome kako riješiti problem nasilja u porodici. Neki se koncentrišu na društveno rodne stereotipe i domaće programe prevencije nasilja; neki tvrde da bi sve intervencije trebale biti usmjerene na zaštitu i izlječenje žrtve. Drugi vjeruju da treba raditi sa počiniteljima da promijene svoje ponašanje.  Uprkos raznolikim tehnikama intervencije, samo nekoliko njih se smatra djelotvornim. Profesionalci naglašavaju složenost i jedinstvenu dinamiku nasilja u porodici koje zahtijevaju interdisciplinarni pristup problemu. Takvo razumijevanje vodi do upotrebe praksi koje nisu prvobitno namijenjene za slučajeve nasilja u porodici; jedna od tih praksi je restorativna pravda.

Šta je restorativna pravda?

Restorativna pravda nije samo tehnika ili proces; to je teorija i praksa vrijednosti s kojom se počelo krajem dvadesetog stoljeća. Ovaj pristup je potpuno drugačiji od tradicionalnog sistema krivičnog pravosuđa zbog velike paradigme u razumijevanju kriminala, počinitelja i žrtve i odgovornosti. Za početak, razumijevanje samog zločina se razlikuje u ova dva prostupa. U sistemu krivičnog pravosuđa, zločin se vidi kao kršenje zakona; to znači da je zločin je počinjen protiv države. Nasuprot tome, restorativna pravda definira zločin kao štetu uzrokovanu određenoj osobi i društvenim odnosima. Iz ove perspektive i ključni akteri se razlikuju. U tradicionalnom sistemu, glavni akteri su država i zločinac; dok su u restorativnoj pravdi glavni akteri počinitelji i žrtve. Takve različitosti u osnovnim konceptima vode ka različitim procesima. Očigledno da u sistemu krivičnog pravosuđa sudski proces je adversaran po prirodi; dok restorativni programi označavaju suradnju uključenih strana. Evidentno je da priroda procesa u velikoj mjeri utječe na emocionalno stanje ključnih učesnika. U sudnici, emocije su napete, vlada uzrujanost, anksioznost a to ne dovodi do obnove odnosa. Nasuprot tome, restorativna pravda ima za cilj vraćanje pozitivnih veza među ljudskim bićima, što je moguće kroz osjećanja kao što su oproštaj, ljubav, razumijevanje, ohrabrenje, nada i sigurnost.

Još jedan važan aspekt razlikovanja ova dva pristupa je taj ko donosi odluke. U sistemu krivičnog pravosuđa profesionalne sudije su odgovorne za presudu. U restorativnim programima pravde obje strane krivičnog sukoba odlučuju kako će se nositi s posljedicama djela. Na kraju, postoji velika razlika u razumijevanju odgovornosti. U sistemu krivičnog pravosuđa biti odgovoran znači prihvatiti kaznu kao lijek. Nasuprot tome, restorativna pravda razumijeva odgovornost tako što optuženi slobodno preuzima odgovornost da nadoknadi prouzrokovanu štetu prije žrtve.

Tony Marshall, autor i istraživač iz VB, definirao je restorativnu pravdu kao: „…restorativna pravda je proces u kome strane koje su imale udjela u konkretnom slučaju zajedno rješavaju kako će se baviti posljedicama krivičnog djela i njegovim implikacijama za budućnost.“

Jednostavno rečeno, restorativna pravda ima za cilj izlječenje žrtve te nudi mogućnost da se sve strane u sukobu aktivno uključe u njegovo rješavanje. Uprkos novitetima, restorativni proces koji podstiče dijalog između počinitelja i žrtve već su pokazali najviše stope zadovoljstva kod žrtve, istinskog preuzimanja odgovornosti kod počinitelja i smanjeni recidivizam. Restorativna pravda može imati mnoštvo različitih oblika, ali danas najčešća tri programa su: žrtva-počinitelj posredništvo; porodične konferencije; restorativni krugovi. Posredovanje između žrtve i počinioca je obično sastanak, u prisustvu obučenog posrednika između žrtve zločina i osobe koja je počinila taj zločin. Porodična konferencija ima mnogo veći broj učesnika nego posredovanje. Među njima mogu biti članovi porodice od žrtve i/ili počinitelja zločina, kao i ljudi povezani s obje strane (npr. prijatelji, stručnjaci). Krugovi uključuju još veći spektar učesnika a mogu uključivati i članove zajednice (komšije, lokalne vlasti itd). Postoje mnoge vrste restorativnih krugova: zacjeljivanje, izricanje kazne, krugovi podrške i prihvatanja odgovornosti itd.

Restorativna pravda i nasilje u porodici

Postoji nekoliko ključnih aspekata o porodičnom nasilju i zlostavljanju koje treba posebno uzeti u obzir. Prvo, nasilne veze se obično dešavaju između ljudi koji su u intimnim odnosima (brak, roditelj/dijete) što otežava rješavanje sigurnosnih zahtjeva. Zbog toga često im je potrebna hitna intervencija i kontinuirana zaštita kako bi se osigurala sigurnost žrtve. Drugo, takvi odnosi uključuju moć neravnoteže između žrtve i nasilnika. Treće, porodično nasilje je tekući zločin koji je duboko ukorjenjen u odnosima i načinu razmišljanja nasilnika, tako da je potrebna opsežna i složena intervencija kako bi došlo do promjene i ozdravljenja.

Mora se priznati da je prilično teško organizirati restorativne programe pravde, posredovanja na primjer, u slučajevima nasilja u porodici i za žrtvu i počinioca u isto vrijeme. Međutim, krugovi restorativne pravde i dalje mogu biti od velike važnosti u takvim slučajevima. Na primjer, krug ozdravljenja može biti organizovan za zlostavljane žene da ih ojačaju, da im pomogne da se oporave, u cilju izgradnje sigurnosne mreže u zajednici za njih, i na taj način da im pomogne izbjeći ponovne viktimizacije. Takvi krugovi mogu biti organizovani i za jednu žrtvu ili za grupu zlostavljanih žena.

Isto tako, krug podrške i odgovornosti može se organizirati za počinioce; može im se pomoći da prepoznaju problem, pronaći potrebne usluge u zajednici (npr. upravljanje ljutnjom, rehabilitacija, itd.), kao i da budu odgovorni putem sredstava društvene kontrole. Govoreći o problemu nasilja u zajednici otvoreno razbijamo tišinu i osiguravamo da se takvi slučajevi neće ignorirati i da će se preduzeti mjere za prevazilaženje nasilja.

Restorativni programi u školama su se pokazali kao najefikasniji. Administracija škole gdje se izvode restorativne prakse pravde tvrde da su studenti postali disciplinovaniji i broj sukoba koji uključuje upotrebu fizičke sile je značajno opao. Ovo se uglavnom pripisuje činjenici da restorativna praksa uči djecu i zajednicu rješavanju sukoba na nenasilan način. Postoji veća mogućnost da kad ta djeca odrastu i počnu stvarati svoje porodice, oni će iskoristiti stečene vještine nenasilnog rješavanja sukoba, što može postepeno dovesti do izgradnje sigurne, zdrave porodice i zajednice.

Iskustva mnogih zemalja pokazuju da restorativni programi mogu biti alat za ponovno otkrivanje temeljnih ljudskih vrijednosti i jačanju pozitivnih odnosa i veza u zajednici; tako oni postaju dobre metode za prevenciju nasilja u društvu.

Kada je riječ o Bosni i Hercegovini i restorativnoj pravdi, rađena su istraživanja koliko je u novom maloljetničkom krivičnom pravu u Bosni i Hercegovini prisutan savremeni doktrinarni koncept u oblasti krivičnog prava, poznat kao koncept restorativne pravde. Istraživanje je pokazalo kako su dometi domaćeg zakonodavstva u ovoj oblasti znatno skromniji, te da se isti prepoznaje samo kod pojedinih odgojnih preporuka kao alternativnih mjera. Pri tome, došlo se do saznanja kako se predmetni instrumenti krivičnopravnog reagiranja prema maloljetnicima u sukobu sa zakonom u domaćoj tužilačkoj i sudskoj praksi primjenjuju u gotovo simboličnom obimu, te se ne možemo oteti dojmu kako oni trenutno predstavljaju tek puki spomenik jednom velikom narativu, koji egzistira u normativnoj zbilji, ali koji ni izbliza nije zaživio u praksi.