Razgovarala: Anesa Agović
O tome koliko je obrazovanje prilagođeno potrebama djece sa poteškoćama u razvoju, razgovarali samo i sa učiteljicom Sabinom Solaković, zaposlenom u Osnovnoj školi “Safvet-beg Bašagić” već skoro 31 godinu. Kao učiteljica, Solaković je prošla mnogo toga u prijeratnom i postratnom periodu koji je za obrazovanje bio vrlo interesantan, izazovan, promjenjiv i zanimljiv.
Kako biste ocijenili obrazovanje u našem društvu iz ugla prosvjetnog radnika?
Sabina Solaković: Čini mi se da sam, otkako sam počela raditi, u nekoj reformi školstva, koja se ni dan danas nije završila. Samo su se mijenjali reformisti i načini na koji su željeli reformisati školu, ali nikad niko nije rekao da je ta reforma završena, da je započeta, da je okončana, da je uspješna, neuspješna. Nikakve analize o rezultatima tih reformi. Željela bih da ispričam nešto o teškoćama sa kojima se prosvjetni radnici susreću u različitim segentima obrazovanja. O onome što im je nametnuto, a za šta možda oni nisu ni spremni, educirani, niti pripremljeni. Ne samo prosvjetni radnici, nego ni naše društvo u cjelini, ni cjelokupno obrazovanje, pa i o nekim pratećim logističkim stvarima koje su neophodne..
Da li ste se susretali u svom radnom vijeku sa učenicima sa poteškoćama u razvoju i kakvu ste saradnju sa roditeljima imali?
Sabina Solaković: Naravno da jesam, uvijek je bilo djece za koju smo mi pretpostavljali da imaju neki problem, koji nismo ni htjeli ni smjeli javno reći. Nakon što se dijete upiše u školu i donese ljekarsko uvjerenje, ono ima svoj status učenika. Ranije je bilo vrlo teško roditeljima prići i reći im da mi primjećujemo neki problem, nešto što koči dijete u njegovom razvoju. Danas je to mnogo jednostavnije, zato što su roditelji većinom obrazovaniji i educiraniji i prihvataju neku sugestiju. Ali nakon što vi to primijetite i složite se u nečemu, onda dolaze i drugi problemi. Šta dalje?
Kako biste opisali situaciju kada kažete nekom roditelju da njegovo dijete ima neke poteškoće, koje su najčešće reakcije roditelja?
Sabina Solaković: To je za jednog učitelja veoma nezahvalna situacija s obzirom da roditelj ima svoju bol i emociju i obično je svjestan svega, iako se trudi da iz toga izađe na neki način. Kada mu još i vi kažete da je to tako, to je kao da dosipate so na ranu, međutim, dužim i konkretnijim razgovorima dolazi do promjene, jer tada roditelji postanu svjesni da samo svojim radom i izbjegavanjem da se uključi još neko, neće ništa postići, i da se problem samo gomila i postaje samo veći. Kada roditelji postanu svjesni da dijete odrasta i da ga moraju pripremiti za život, onda zaista počnu sarađivati, iako je to jedan vrlo težak trenutak.
Kakva je podrška obrazovnog sistema djeci sa poteškoćama u razvoju? Da li imate neke mehanizme koji pomaže prosvjetnim radnicima, ali i roditeljima da se omogući što bolje obrazovanje djeci sa poteškoćama u razvoju?
Sabina Solaković: Moram priznati da sve što se dešava u obrazovanju je vrlo ishitreno, neorganizovano i nedorečeno. Mnogo je stvari koje su započete, a nisu nikada završene. I kada prepoznamo problem i poteškoće kod djece, sistem nam ne dozvoljava da mi puno o tome sami odlučujemo. Ne mislim da nam obrazovni sistem mnogo pomaže. To se radi u hodu, tu nema nikakvog sistema. Najviše se u tome snalaze, prosvjetni radnici onako kako znaju i umiju.
S jedne strane izostaje podrška sistema, a s druge nepostojanje adekvatnog sistema u radu s djecom sa poteškoćama. Po Vašoj procjeni, kako djeca prihvataju drugu djecu sa poteškoćama? Da li nam nedostaje empatije među djecom?
Sabina Solaković: Empatije ne nedostaje, djeca prihvataju drugu djecu, prosvjetni radnici, društvo i zajednica su se prilično educirali na tom polju te djeci usađuju želju da prihvate, pomognu, budu uključeni i budu prijatelji. Ali, kako nema sistema, nekada nismo sigurni da li je ta empatija takva kakva jeste dobra za to dijete. Pomoć je neophodna djeci, roditeljima i prosvjetnim radnicima da bi znali zaista kako da se ponašaju u takvim situacijama.
Nije samo dovoljno da nekoga volite i razumijete, nego morate znati prave korake kako da se ponašate s tim osobama. To u ovom trenutku izostaje, jer mi nemamo stručnjake koji će nas u to uputiti. Zapravo, imamo, ali oni nisu uključeni u neki sistem koji bi nama pomogao.
Prema Vašem sjećanju, koliko ste imali takvih slučajeva u razredu? Kako izgleda priprema za rad sa djecom sa poteškoćama u razvoju i koliko truda iziskuje?
Sabina Solaković: U svom radnom vijeku imala sam oko troje djece za koje sam znala da imaju poteškoća u razvoju. Vi niste tu mogli ništa učiniti ako roditelj ne želi saradnju. Prilikom prijema prvačića, pedagog, a u posljednje vrijeme i direktor obavlja sa svakim roditeljem pojedinačno razgovor, te na taj način bivamo upoznati s tim kakvo dijete polazi u školu. Pored toga, obavljamo mjesečne sastanke po pitanju detaljnije analize ponašanja učenika i njihovih eventualnih promjena. Tako da su u prvom razredu vrlo česti susreti pedagoga, učitelja i svih onih koji ulaze u razred i naravno da na odjeljenskim i nastavničkim vijećima o tome podrobnije raspravljamo.
Moram priznati da po onome kako smo mi učili na fakuletima inkluzija bi trebala izgledati puno drugačije. Inkluzija ne može započeti bez tima koji škola ima. Tim treba da se sastoji od logopeda, psihologa, pedagoga pa čak nekada i fizijatra i fizioterapeuta. Ovo za sada je improvizacija. Ne kažem da nije bilo pomaka, ali to je tako sporadično. Sada vam Ministarstvo da jedan tim, jedno polugodište da biste vi shvatili u septembru da tog tima više nema. To je bio neki projekat od pola godine i taj tim više ne postoji. Potom mi raspišemo konkurs pa formiramo svoj tim, što opet traje pola godine, pa ponovo neki treći tim. To je veliki problem, i za dijete i za nas, jer nailazimo na probleme sa roditeljima.
Da li možemo reći da su neke promjene, posebno u našem kantonu u zadnje dvije do tri godine turbulentne. Utiču li promjene u politici direktno i na kvalitet inkluzije?
Sabina Solaković: Naravno, ovisno o tome koliko je spremna osoba koja je na toj poziciji da prepozna to kao problem i kao nešto što je obrazovanju neophodno. Kako se mijenja politika tako se mijenja i sve ostalo. Imam potrebu da kažem da ukoliko imamo jednu stabilnu politiku i ministarstvo koje zna da radi, ne bi dolazilo do ovakih problema jer je potrebno samo raditi u kontinuitetu ono što je već započeto od ranije. Osvnula bih se na činjenicu da nam se svake četiri godine plasira priča da ćemo ukinuti devetogodišnje obrazovanje. Nevjerovatno mi je da postoje ljudi koji žele da im dijete ima manje godina obrazovanja, tj. obaveznog školovanja.
Da bismo unaprijedili obrazovanje djece sa poteškoćama u razvoju potrebno je stvoriti sistem koji će biti funkcionalan, koji će biti završen sa mogućim promjenama. Nešto što će se početi implementirati i unapređivati u praksi. Tu nema konkretnog sistema, inkluzija ovakva kakva je, nije sistemski riješena, nego ishitreno, ubačena, od projekta do projekta. Oduvijek sam se plašila da nešto ne pogriješim u radu sa djetetom sa poštekoćama u razvoju, jer ja mu mogu dati svoju emociju i pažnju, ali to ne znači da je to ono što treba tom djetetu.
Roditelji djeteta sa poteškoćama u razvoju su jedna od ključnih karika za uspješno obrazovanje tog djeteta. Šta biste poručili njihovim roditeljima?
Sabina Solaković: Ono što ja uvijek poručujem, ne samo roditeljima djece s poteškoćama, nego svim roditeljima, da mi nismo neprijatelji i da moramo biti partneri u ovome. Roditelje moramo pokušati razumjeti i prosvjetni radnici se trude u tom smislu. Takođe, moraju i oni nas razumjeti u slučaju kada imamo neke prepreke koje nisu naš problem, nego problem sistema i da mi nešto ne možemo učiniti izvan sistema. Zajedničkim snagama, roditelji svojim naporima, preko udruženja, učitelji preko svojih institucija – mogu zajednički postići dobar rezultat. Mi najbolje znamo kako izgleda kada vam dođe jedna mama čiji se lični asistent u jednoj godini promijenio tri puta. Ona je nezadovoljna, jer je to djetetu velika promjena i dijete osjeća stres, zbog stalne promjene. Mi nažalost moramo postupati po sistemu koji nam je nametnut.
Pandemija je donijela promjene na cjelokupan život ljudi, pa i obrazovanja. Kako biste ocijenili teškoće u obrazovanju dolaskom pandemije za djecu s teškoćama u razvoju?
Sabina Solaković: Mislim da su najviše uskraćeni upravo za ono što im je školski kolektiv pružao. Osjećaj pripadanja kolektivu, grupi, potrebu za tim životnim rutinama, da odlaze negdje, da se vraćaju. Novonastala situacija će predstavljati poteškoće da se ponovo ‘uhodaju’ u neke rutine, s obzirom da je prošlo skoro godinu dana. Ta promjena će biti prisutna kod svih, a naročito kod djece sa poteškoćama u razvoju, kojima je i dan prevelik.
Vjerujem da će ova godina će biti zaista vrlo specifična za svu djecu. Iako moram priznati, u našoj školi se mnogo radilo sa djecom sa poštekoćama u razvoju u toku same pandemije. Neki su dolazili u školu, bez obzira na njihove moguće zdravstvene probleme i predispoziciju da bi se mogli zaraziti, a roditelji su podržavali njihov dolazak. S onima koji nisu dolazili, asistenti su radili online, preko video poziva. Imali smo asistente, odličan tim koji je radio sa djecom, uključujući i logopeda i defektologa. Timovi rade ono što treba da rade sa djecom, kada su u pitanju govor, ponašanje i edukacija. To jedan učitelj ne može, jer uloga učitelja je da koordinira tim timom.
