Piše: Amina Kolašinac

Pandemija koronavirusa predstavlja nove izazove za sve u borbi protiv korupcije. Činjenica je da su se nažalost neke grupe organiziranog kriminala brzo prilagodile pandemiji i iskorištavaju krizu radi vlastite dobiti, na primjer, krijumčarenje i prodaja krivotvorene medicinske robe i njihovo povećanje, upotreba cyber kriminala, poput mrežne prevare. Neuporediva razina državne potrošnje kao odgovor na krizu pruža korumpiranima dodatne mogućnosti da iskoriste bilo kakve slabosti u našim sistemima. Korupcija podriva nacionalnu sigurnost i prosperitet i nagriza povjerenje u institucije. Preusmjerava dragocjene resurse odakle su prijeko potrebne, poput zdravstvene zaštite. Mito, slabi antikorupcijski zakoni i odsustvo efikasne primjena zakona spriječava preduzeća da se ravnopravno nadmeću na novim tržištima. Suočeni sa ovim izazovima, civilno društvo takođe ima presudnu ulogu u praćenju toga kako vlade poštuju svoje obećanja. Korupcija je transnacionalno pitanje i svi moramo igrati ulogu u njegovom rješavanju.

Prvi izvještaj Globalne inicijative za borbu protiv trasnacionalnog organizovanog kriminala je dio je serije “Infrastruktura integriteta” koja se fokusira na korupciju i antikorupciju na Zapadnom Balkanu. Ovaj izvještaj bavi se političkom ekonomijom organiziranog kriminala i antikorupcije na zapadnom Balkanu.

Nakon stoljeća kolonijalizma, narodnooslobodilačke borbe, dva svjetska rata, tragični sukobi u bivšoj Jugoslaviji, masovni odliv izbjeglica, pad jednopartijskog i autoritarnog političkog režima, krah socijalističkih ekonomija i uskraćenost i frustracije povezane sa njihovim ekonomskim i političkim sistemima u nastajanju, građani Zapadnog Balkana predviđaju bolju budućnost. Međutim, regija je danas jedna od najizazovnijih svjetskih tranzitnih čvorišta za transnacionalni organizovani kriminal.

Organizovani kriminal i Zapadni Balkan

Na Zapadnom Balkanu transnacionalni organizirani kriminal nije samo zločinački poduhvat samo po sebi, to ima i širi utjecaj na političku ekonomiju regije. Suprotno tome, geopolitika regije ima uticaja na kriminalna tržišta. Zbog svoje historije i geografije, Zapadni Balkan je regija u kojoj su glavni interesi svjetske sile poput EU, SAD-a, Rusije i Kine koje se natiču zajedno s drugima poput Turske i zaljevskih država. Unutaršnja politička klima i korozivne veze između političke, ekonomske i kriminalne elite prijete podrivanjem demokratske i ekonomske stabilnosti. Organizirani kriminal u regiji je dinamičan i ima različite oblike: od hijerarhijskih grupa organiziranog kriminala do fleksibilnih udruživanja; iz klana i porodice, članstvo u aranžmanima zasnovanim na internetu, i iz grupa zasnovanih na etničkoj pripadnosti, kroz multietničke regionalne grupacije do zaista sofisticiranih mreža koje djeluju u Latinskoj Americi, zapadnoj Evropi, Turskoj, Africi i Aziji.

Organizirani kriminal i korupcija nisu novost za Zapadni Balkan, uprkos njihovoj rasprostranjenosti, istraživanja na tu temu su rijetka. Informacije su često anegdotske, a podaci su ograničeni i nepouzdani. Više informacija pružilo bi tačniju sliku i omogućilo bi efikasnije odgovore na problem. Nove studije Ureda Ujedinjenih nacija za droge i kriminal (UNODC), Međunarodni institut za kazneno pravosuđe i ljudska prava u Siracusi i Globalna inicijativa protiv transnacionalnog organiziranog kriminala (GI-TOC) pruža bogatstvo informacija o prirodi, obimu i uticaju organiziranog kriminala i korupcije na zapadnom Balkanu. Korupcija je jedan od glavnih razloga zašto organizirani kriminal cvjeta, ekonomski rast je ometen, a povjerenje u pravosuđe je vrlo nisko u zemljama cijelog zapadnog Balkana.

Naime, 2018. godine, a nedavno i 2020. godine, Europska Komisija (EK) upozorila je da zemlje Zapadnog Balkana pokazuju jasne elemente zarobljavanje države, uključujući veze s organiziranim kriminalom i korupcijom na svim nivoima vlasti i administracija.

Kao dio Berlinskog procesa pokrenutog 2014. godine, na samitu 2018. godine, svih šest zemalja Zapadnog Balkana dalo je obećanje o borbi protiv korupcije, a ovaj izvještaj dio je praćenja provedbe tih zakona od strane civilnog društva. Korupcija je prisutna gotovo svugdje u zemljama Zapadnog Balkana, počevši od sitnog mita datog javnim službenicima koji sjede u opštinskim uredima, do državnog hvatanja kao krajnjeg oblika organizirane korupcije.

U nekim slučajevima, određene vrste “darivanja” regulisane su zakonom, kao na primjer srpski zakon iz 2019-te o zdravstvenoj zaštiti koja propisuje vrijednost malih napojnica koje se mogu dati zdravstvenom osoblje. Međutim, bilo je značajnih pokušaja provođenja reforma javne uprave uvođenjem zakonodavnih i političkih intervencija protiv korupcija u zapošljavanju i napredovanju u javnom sektoru. Dobar primjer može se vidjeti u Albaniji s postupkom provjere policije i pravosuđa. Ove reforme su pozdravljene i podržane od strane međunarodne zajednice i obje inicijative se temelje na odobrenim zakonima i uspostavljaju specifične mehanizme za provedbu, uključujući žalbeni postupak. To isto čini i novi Zakon o Sudskom savjetu, Zakon o sudovima i nacrt Zakona o tužilaštvu u Sjevernoj Makedoniji.

Čini se se da ‘Alternative zatvora’ (često uslovne kazne) primjenjuju na velikim slučajevim korupcije u regiji. Slično tome, često se koristi pregovaranje o krivici od strane optuženih i javnog tužilaštva za slučajeve korupcije. Kosovo i Bosna i Hercegovina ilustriraju ovaj obrazac, gdje je lako postići sklapanje dogovora mimo zakona kada su u pitanju veliki slučajevi korupcije. Baš iz tog razloga široj javnosti nedostaje povjerenja u policiju, tužilaštvo i pravosuđe. Nepotrebno je govoriti o tome da bi ove javne institucije trebale biti najpouzdanije i trebale bi imati najveći integritet kada je u pitanju borba protiv korupcije.

Napori u borbi protiv korupcije u regionu

Uvođenje antikorupcijskog zakonodavstva u regiji bilo je dinamično i eksponencijalno. U nekim zemljama poput Srbije, zakonski propisi brzo su se pratili. Kao rezultat, većina antikorupcijskog zakonodavstva je razvijeno i objavljeno bez dovoljnog upoznavanja javnosti ili parlamentarnih rasprava.

Uprkos tolikim naporima i preporukama, sveukupna slika je da je regionalno zakonodavno okruženje još uvijek slabo i ima određeni broj nedostataka, posebno u pogledu određenih kritičnih pitanja kao što su pristup i transparentnost javnih informacija, pranje novca, finansiranje političkih partija i izborne kampanje, javne nabavke, korupcija u privatnom sektoru, sukob interesa i nezakonito bogaćenje. Nadalje, bilo je kritika kako je regionalno donošenje zakona o borbi protiv korupcije bilo je previše “međunarodno nadahnuto”, dok s druge strane nije bio dovoljno transparentano i bilo je premalo javne rasprave. Uprkos svemu tome, regionalna zakonodavna slika je mnogo bolja nego neke druge komponente pejzaža protiv korupcije, ali svakako da ono što postoji na papiru je obično bolje od onoga što se radi u praksi.

Nakon usvajanja Konvencije Ujedinjenih naroda protiv korupcije koja je stupila na snagu 2005. i naknadna ratifikacija od svih zemalja zapadnog Balkana (iako Kosovo nije član Ujedinjenih nacija), osnovana su tijela za borbu protiv korupcije, usvojeni su zakoni i strategije. Neke zemlje su razvile akcione planove i podzakonske propise. Paralelno, u nekima zemljama, promovirane su sektorske politike i specifični izazovi. U nekim slučajevima, uvedene mjere i institucije nisu bili u skladu sa međunarodnom praksom. U zemljama kao što je Bosna i Hercegovina, čak i razvoj nacionalne strategije je izazov, zbog Daytonskog sporazuma, vrlo je složeno. Kao rezultat toga, svaka nacionalna strategija mora se nositi s dva izazova: složenost i decentralizacija, koji zahtijevaju poštivanje različitih interesa, i ogroman kapacitet za koordinaciju.

Stupanjem na snagu Konvencije Ujedinjenih naroda protiv korupcije, mnoge zemlje su stvorile takva tijela u toj mjeri da je osnovano Međunarodno udruženje antikorupcijskih vlasti. Na zapadnom Balkanu su sve države osim Albanije uspostavile antikorupciju tijela. Većina njih ima prilično ograničen mandat usredotočujući se na prevenciju, svijest javnosti, obuku službenika u javnoj upravi i prikupljanje i praćenje prijavljivanja imovine visokih javnih zvaničnika. Ova tijela takođe imaju važnu koordinacijsku ulogu, za razliku od Albanije, gdje je provedba strategije za borbu protiv korupcije u rukama različitih aktera.

Međunarodni donatori posvetili su veliku pažnju jačanju njihove uloge u antikorupcijska tijela, uključujući se i kroz mentorske aranžmane. Na primjer, nekoliko godina srpska agencija za borbu protiv korupcije bila je domaćin EU-a twinning projekta sastavljenog od talijanskih i španskih stručnjaka. Međutim, većina tijela za borbu protiv korupcije, obično agencije, nisu neovisna i vrlo su visoka politizirano.

Nažalost, države Zapadnog Balkana doživljavaju korupciju, a većina ovih slučajeva – od sitnih incidenata do velikih prevara – nikada ne ulazi u bilo koji javni ili službeni registar.

Nepotrebno je reći da je mračna brojka korupcije u svih šest zemalja vrlo visoka. To se odnosi kako na sitnu korupciju, tako i na organiziranu korupciju ili korupciju na višem nivou od strane ličnosti iz svijeta politike, javnog sektora i poslovanja. Neki od ovih slučajeva su prijavljeni od strane medija, nevladinih organizacija ili uzbunjivača, dovodeći ih do pažnje javnosti. Međutim, većina se nikada ne procesuira niti zaglavi u krivično pravnom sistemu  i sudskom postupku.

Ne možemo a ne spomenuti da su finansiranje političkih stranaka, izbornih kampanja i metode održavanje političke moći među najkritičnijim stavkama borbe protiv korupcije u regionu.

Korupcija, koja je sveprisutna u političkom sistemu, postala je rašireni instrument za donošenje nezakonitih zakona, dobitak i pranje novca u ustanovama. Privatizacija je izvedena uz malo poštovanja propisanih pravila i propisa: to se često nazivalo “privatizacijom divljeg zapada”. Na primjer, samo u Srbiji je bilo 24 slučaja privatizacije između 2000. i 2010. godine koja su smatrana sumnjivim. Glavni slučajevi organizirane korupcije povezani s velikim građevinskim projektima su prilično česti na zapadnom Balkanu i gotovo uvijek uključuju javne nabavke.

Kao primjer može nam poslužiti autoput između Prištine (Kosovo) i Skoplja (sjeverna Makedonija). Ugovor su pribavili Turci i SAD kompanije, ali zbog brojnih kašnjenja koja uključuju ugovorne uvjete plaćanja, kompanija je zatražila od vlade Kosova da plati vrlo visoke naknade za naknadu. Pregovori između kompanije i stare i nove vlade rezultirale su sporazumom od 53 miliona eura. Kosovska policija i specijalno tužilaštvo pokrenulo je istragu zbog navodne korupcije, uključujući tvrdnje da je plaćen mnogo veći iznos nego što je potrebno, ali sve dokumente je držao u tajnosti tadašnji ministar infrastrukture. Uprkos naporima civilnog društva, pa čak i specijalnog tužilaštva, još uvijek nije poznato da li će istraga ići dalje.

Zemlje Zapadnog Balkana uvele su mehanizme za prijavljivanje imovine, obično u okviru mandata agencije za borbu protiv korupcije. Iako se čini da ovaj mehanizam djeluje u smislu izvještavanja o imovini, obično nema adekvatnog praćenje takvih deklaracija, a one “lažne” lako se zanemaruju ili čak koriste na nivou suda kako bi se smanjila prvobitna naknada za neopravdanu imovinu.

Borba protiv korupcije zahtijeva stalne napore, obrazovanje, prevenciju i komunikaciju. Svih šest zemalja zapadnog Balkana pokazuju znakove napretka, ali i neuspjehe. Korupcija je jedan od glavnih izazova za vladavinu zakona, životne šanse i sredstva za život na zapadnom Balkanu. Usko je povezan s organiziranim kriminalom. Ima elemente hvatanja države i ide ruku pod ruku s pranjem novca, utajom poreza, selektivnom javnom nabavom, klijentelizmom, pokroviteljstvom, nekažnjavanjem, nedostatkom jasne podjele vlasti i nema građanskog nadzora.

Na Zapadnom Balkanu, organizirani kriminal i korupcija nisu ograničeni na kriminalno podzemlje, ali dio su političkih i ekonomskih institucija. Ova kriminalna, politička i ekonomska veza moraju se ukloniti rješavanjem ključnih pitanja: prevencija, provedba antikorupcije zaostaje za antikorupcijskim zakonodavstvom i infrastruktura.

Regionalna saradnja je ključni element za sveobuhvatne strategije usmjerene na utjecaj i pristupi protiv korupcije i organiziranog kriminala, a zemlje Zapadnog Balkana moraju mnogo više raditi na razmjeni iskustava, dobroj praksi i operativnom znanju.