Piše: Anesa Agović
Na gore postavljeno pitanje, jako je teško dati odgovor, bez obzira koliko godina imamo i bez obzira koliko bili obrazovani. U suštini zašto žrtva ostaje u nasilnoj vezi, odgovor na to pitanje zna samo ona, htjela to sebi priznati ili ne. Često se naglašava i uzročno-posljedična veza Stockholmskog sindroma, gdje se naglašava da žrtva i ne želi da napusti zlostavljača i napusti začarani krug nasilja. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) na globalnom nivou, procjenjuje se da je oko 736 miliona žena – skoro svaka treća – bilo izloženo fizičkom i/ili seksualnom nasilju od strane intimnog partnera, nepartnerskom seksualnom nasilju ili oboje barem jednom u životu (30 posto žena od 15 i više godina).
Štokholmski sindrom ili navika ‘trpljenja’
Pod definicijom Stockholmskog sindroma podrazumijeva se stanje koje se razvija između agresora/počinioca nasilja i žrtve u situacijama kao što su pregovori o taocima, otmica i zlostavljanje. Prema autorima ove definicije, navode se i tri aspekta ovog sindroma:
- osnovni Stockholmski sindrom koji podrazumijeva racionalizaciju zlostavljanja kroz iskrivljene spoznaje,
- psihološka oštećenja podrazumijeva negativne efekte kontinuiranog zlostavljanja, i
- ovisnost o ljubavi – vjerovanje da je opstanak moguć samo kroz ljubav i saosjećanje nasilnika, testirani su kao posrednici.
Glavni simptom Stockholmskog sindroma je razvoj pozitivnih osjećaja kod talaca prema njihovim otmičarima ili zlostavljačima. Dok drugi simptomi mogu uključivati recipročna osjećanja od strane agresora ili negativna osjećanja žrtve prema vlastima ili vanjskim utjecajima.
„Stockholmski sindrom je ime dobio po pljački banke u Stockholmu u Švedskoj u kojoj su se taoci počeli identificirati sa svojim taocima. Tokom ovog događaja, jedan talac se vjerio za jednog od agresora. Stockholmski sindrom je rezultat prilično specifičnog skupa okolnosti, naime neravnoteže moći sadržane u uzimanju talaca, otmici i nasilnim odnosima. Stoga je teško naći veliki broj ljudi koji imaju Stockholmski sindrom da bi provodili studije sa bilo kojom vrstom moći. Zbog toga je teško odrediti trendove u razvoju i efekte stanja.“
Međutim, u našem podneblju mentaliteta, ipak je bolja uzrečica ‘šuti i trpi’, jer šta će narod reći, šta ću ako se razvedem i ostanem sama zauvijek, šta ako me nijedan drugi ne želi jer sam raspuštenica, šta ako ne budem mogla sama izdržavati sebe i dijete, šta ako mi dijete oduzme, šta ako on nađe bolju od mene, šta ako ostanem bez posla… i još milion drugih šta ako! Ali, apsolutno nijedan odgovor na ovo šta ako, ne može da u potpunosti zadovolji razlog vašeg trpljenja, bilo kojeg oblika nasilja! I još važnije pitanje – zašto žene postavljaju sebi ova pitanja i sama žrtva nasilja, postaje žrtva predrasuda i stigmatizacije?! Zašto se počinilac nasilja, ne zapita, šta ako čitav svijet sazna da sam slabić koji zlostavlja ženu?! Neophodna je transformacija misli žena, da prestanu dodatno sebe da ugnjetavaju pitanjima šta ako, i da već jednom postanu samozaštitne i kažu, ukoliko budem žrtva nasilja, izborit ću se da zaštitim sebe i svoje dijete!
Posljedice nasilja nad ženama nisu kratkoročne ni jednokratne, već može uzrokovati dugoročne probleme fizičkog i mentalnog zdravlja. Nasilje i zlostavljanje pogađa ne samo žene koje su žrtve nasilja, već i njihovu djecu, porodice i zajednice.
Možda ako budem bolja…
Izmjenama vlastitog ponašanja žrtva (izbjegavanje radnji koje u nasilniku izazivaju bijes) zapravo želi izbjeći bilo kakve konfliktne situacije, ali u tome nikako ne uspijeva i sve više se predaje očaju, beznađu, bespomoćnosti. Kroz razgovor sa različitim žrtvama, mnoge završavaju svoj razgovor šta ako budem bolja – ako se bolje ponašam, ako manje griješim?! Međutim, šta god da žrtva učini i kako god da pristupi nasilniku, on nastavlja sa svojim neprihvatljivim ponašanjem i konstantno nalazi nove izgovore da opravda svoje ponašanje. Nakon tih lažnih obećanja žrtva povjeruje u njegove laži i vrte se u začarani krug nasilja gdje se izmjenjuju nasilje, lažna obećanja da će se promijeniti i osjećaj krivice žrtve da je ponovo ‘pala na istu foru’.
Žrtva to manipulativno ponašanje percepira ovako – šta god pokušam on i dalje nastavlja sa svojim usiljenim obrascom ponašanja, vjerovatno nešto nije uredu sa mnom. U nastojanju korigovanju svoga ponašanja zapravo želi da vrati stvari na početak veze kada je njen nasilnik bio ‘fin i izuzetno drag’, a zapravo, kompletno uljudno ponašanje bilo je samo maska iza koje se krije zlostavljač. Naposlijetku, žrtva je totalno sluđena konstantnim manipulacijama, ali i nerazumijevanjem ljudi oko sebe, a kao direktna posljedica te sluđenosti žrtva gubi vjeru u svoje kapacitete, tj. da se sama izbavi i napokon izađe iz tog pakla nasilja i manipulacije. Upravo ta manipulativna osobina u ponašanju zlostavljača i konstantno opetovanje socijalno neprihvatljivog ponašanja je nešto što povezuje sve zlostavljače na svim kontinentima i kroz čitavu historiju do danas. Zapravo, zlostavljač putem vještih manipulacija želi da žrtvi usadi osjećaj krivnje, sluđenosti, permanentne krivice zbog takvog ponašanja partnera, želi da postigne da žrtva nema vjere u svoje procjene, kapacitete, izgubi preostalo samopouzdanje i samopoštovanje.
Često same žrtve nastojanjem da vrate ‘postavke veze’ u vrijeme harmonije i ljubavi (tzv. love bombing) opravdavaju nasilno ponašanje. Love bombing podrazumijeva termin koji se odnosi na zabrinjavajuća ponašanja koja se ponekad viđaju u romantičnim vezama, a što je ponekad prikazano u medijima kao dobra stvar. Takođe žrtve su sklone i tome da nastoje svoje ponašanje korigovati te ga prilagoditi zlostavljaču tako da ‘ne izazivaju’ osjećaj frustracije kod zlostavljača, jer on često ističe i koristi manipulativne alate i žrtvi prebacuje lopticu odgovornosti zašto on gubi tlo pod nogama i ponaša se nasilnički.
Zbog toga je velika odgovornost na svima nama da blagovremeno prijavimo nasilje, jer to nije privatna stvar kako se dugo vremena smatralo u našem patrijarhalnom društvu.
Nažalost, u našem društvu se i dan danas patrijarhalni stereotipi uzimaju kao moralni kompas kod većine.
S tim u vezi, i dalje imamo, nažalost, i žene koje u svom ponašanju zastupaju ove negativne obrasce ponašanja. Važno je naglasiti, da bez obzira, koliko god bile bolje, uspješnije i pažljivije, žene ne mogu promijeniti zlostavljača, odnosno uticati na njegovo ponašanje, te samim time zaustaviti obrazac nasilnog ponašanja. Apsolutno nikakve veze nema ponašanje žrtve, sa nasilnim obrascem ponašanja nasilnika, već isključivo sa nasilnikom koji mora biti sankcionisan.
„Objavljivanje ovog teksta podržala je Ekumenska inicijativa žena iz Omiša, Hrvatska. Sadržaj teksta odražava isključivo stavove autora/-ica i ne predstavlja nužno i službene stavove EIŽ-a.“
