Piše: Anesa Agović
Globalna geopolitička kretanja posebno zadnjih 10-ak godina, obilježena su većim brojem (otkrivenih) incidenata, a neki od njih se sada javljaju gotovo redovno, kao što su masovne vojne vježbe, te kršenja vazdušnog i vodenog prostora drugih zemalja, ali posebno događaji nekonvencionalne, tzv. “hibridne” prirode, koji se vežu za Rusiju. Incidenti su pogotovo intenzivirani nakon ruske invazije na Ukrajinu i aneksije Krima, što se direktno reflektovalo i na sigurnosnu situaciju zemalja u sjeverno-baltičkom regionu. Najnoviju sigurnosnu prijetnju po zapadne interese pojasnio je načelnik Generalštaba Oružanih snaga Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, maršal vazduhoplovstva, Sir Stuart Peach, koji je ovih dana upozorio na novu rusku prijetnju prema komunikacijama i internetskim kablovima koji se nalaze pod morem. Peach dalje navodi da Britanija i NATO moraju da daju prioritet zaštiti komunikacijskih linija, te da bi eventualni prekid istih “odmah i vrlo moguće katastrofalno” pogodio svjetsku ekonomiju. NATO je prioritizovao zaštitu kablova kao odgovor na prijetnju modernizacije ruske mornarice, kako nuklearne, tako i konvencionalne, u pogledu podmornica i brodova, pojašnava Peach.
Da bi se obrazložio osnov iskazane zabrinutosti, važno je naglasiti da ovi kablovi prelaze preko morskog dna, povezujući zemlje i kontinente. Potom je važno postaviti sljedeća pitanja: da li bi ruske podmornice mogle „prekinuti“ Internet, koliku prijetnju Rusija predstavlja, te koliko su važni podvodni kablovi. Svjetska podvodna mreža obuhvata oko 213 nezavisnih kablovskih sistema i 877.121 kilometara vlakana, navedeno je u nedavnom izvještaju think-tank organizacije Policy Exchange. Nedostatak formalnog državnog vlasništva znači da ovi kablovi nemaju „snažnu“ zaštitu u međunarodnom pravu. Uprkos tome, ulaganje u podvodne kablove, naravno, nije stalo, a procijenjenih 97% globalnih komunikacija i 10 milijardi dolara u dnevnim finansijskim transakcijama prenose kablovi pod okeanom.
Mapa podvodnih kablova
Rusko hibridno ratovanje od 2007. godine
Hronologija nekih sigurnosnih incidenata u zadnjih 10 godina, koju je razvio NBC News iz američkih obavještajnih izvora, pokazuje da je Rusija bila uključena u sljedeće aktivnosti:
April – maj 2007: Estonija, mala baltička država koja je do 1991. godine bila okupirana od strane Sovjetskog Saveza, ljutila je Moskvu planirajući da premjesti ruski spomenik iz Drugog svjetskog rata i grobove ruskih vojnika. Rusija je uzvratila privremenim onemogućavanjem internetskog pristupa Estoniji. Distribuirani napad odbijanja usluga (DDoS) bio je fokusiran na vladine kancelarije i finansijske institucije, narušavajući komunikaciju.
Juni 2008: U sličnom napadu, Rusija je kaznila još jedan bivši posjed na Baltiku. Kada je litvanska vlada zabranila prikaz sovjetskih simbola, ruski hakeri su oborili vladine web stranice, ubacujući simbole srp i čekić i zvijezdu petokraku.
Avgust 2008: Nakon što je prozapadna vlada Gruzije poslala trupe u otcijepljenu republiku, ruske kopnene, morske i vazdušne jedinice su izvele napad, a ruski hakeri napali gruzijski internet. Tada je prvi put Rusija koordinirala vojnu i cyber akciju, a internet komunikacija u Gruziji je efikasno zatvorena.
Januar 2009: Kao dio napora da se ubijedi predsjednik Kirgistana da iseli američku vojnu bazu, ruski hakeri zatvorili su dva od četiri providera internet usluga u državi, DDOS napadom. Nakon toga, Kirgistan je uklonio vojnu bazu i dobio 2 milijarde dolara pomoći i kredita od Kremlja.
April 2009: Nakon što su mediji u Kazahstanu objavili izjavu predsjednika Kazahstana u kojoj je kritikovao Rusiju, izvršen je napad DDOS-a i pripisan je ruskim elementima.
Avgust 2009: Ruski hakeri isključili su Twitter i Facebook u Gruziji, čime su obilježili prvu godišnjicu ruske invazije.
Maj 2014: Tri dana prije predsjedničkih izbora u Ukrajini, hakerska grupa iz Rusije, izvršila je upad u sistem izborne komisije. Čak i rezervni sistem je isključen, ali su ukrajinski računarski stručnjaci uspjeli obnoviti sistem dan prije izbora. Cilj napada bio je stvaranje haosa u zemlji i podrška proruskom kandidatu.
Mart 2014: Po drugi put, ruska vlada je navodno koordinirala vojnu i cyber akciju. Došlo je do napada DDOS-a i to 32 puta većeg od onog koji se koristio tokom ruske invazije u Gruziji. Prekinut je internet u Ukrajini, dok su naoružani ruski i proruski pobunjenici preuzimali kontrolu nad Krimom.
Maj 2015: Njemački istražitelji otkrili su da su hakeri prodirali u kompjutersku mrežu njemačkog Bundestaga, najznačajniji hakerski napad u njemačkoj istoriji. BfV, predstavnik njemačke obavještajne službe, je izjavio da iza napada stoji Rusija i da prikupljaju informacije ne samo o Bundestagu, već i o njemačkim liderima i NATO-u.
Juni 2015 – Novembar 2016: Ruski hakeri prodirali su u računare u Demokratskoj stranci u SAD-u i dobili pristup ličnim elektronskim porukama demokratskih zvaničnika, koje je WikiLeaks distribuirao globalnim medijima. CIA i FBI sada vjeruju da su te aktivnosti imali za cilj podrivanje izbora, da su štetile Hillary Clinton i pomogle Donaldu Trumpu da pobijedi na predsjedničkim izborima u SAD-u.
Oktobar 2015: Sigurnosni eksperti smatraju da je ruska vlada pokušala da hakuje računare holandske vlade da dođe do izvještaja o snimku leta MH17 nad Ukrajinom. Holandski odbor za sigurnost predvodio je istragu pada aviona Malezije Airlinesa i zaključio je da je avion za putnike srušen od strane ruske rakete ispaljene iz područja koje su držali proruski pobunjenici.
Decembar 2015: Hakeri su izveli napad i preuzeli kontrolni centar ukrajinske elektrodistributivne firme, blokirali su kontrolore tih sistema, što je dovelo do nestanka električne energije u 235.000 domaćinstava.
Januar 2016: Sigurnosne agencije u Finskoj, objavili su informacije da vjeruju da su ruski hakeri stajali iza napada na finsko Ministarstvo vanjskih poslova nekoliko godina ranije.
Decembar 2016: Šef BfV-a Hans-Georg Maasen je ranije upozorio: “Postoje rastući dokazi o pokušajima da se utiče na savezne izbore sljedeće godine”, govoreći o parlamentarnim izborima u Njemačkoj, koji su održani u septembru 2017. godine.
Maasen je konkretno odredio Rusiju kao izvor napada, dodajući: “Očekujemo dalje povećanje cyber napada u predstojećim izborima”.
Stručnjaci smatraju da Rusi pokušavaju da oštete aktuelnu kancelarku Merkel, koja je podržala sankcije protiv Putinovih ličnih saradnika, nakon što je Rusija aneksirala Krim.
Scott Borg, predsjednik U.S. Consequences Unit, kibernetske firme koja prati ruske napade, kaže da čak rastu ambicije Rusije, te da djeluje i u znatno manjem obimu.
Borg navodi, “Pokušali su da utiču na lokalne izbore u tri ili četiri istočnoevropske zemalje, kao i u Njemačkoj”.
Uticaj i djelovanje Rusije na Balkanu
Osim ovih nabrojanih sigurnosnih incidenata povezanih sa ruskim djelovanjem, zabilježena su još dva slučaja u regionu zapadnog Balkana. Naime po optužnici tužilaštva Crne Gore, dogodio se pokušaj državnog udara na dan izbora 16. oktobra prošle godine, kada je prema optužnici, planirano krvoproliće, napad na parlament i likvidacija tadašnjeg premijera Mila Đukanovića. U ovom, kako je nazvan od strane tužilaštva Crne Gore, terorističkom napadu, učestvovali su državljani Srbije i Rusije, za koje se vjeruje da su formirali terorističku grupu sa ciljem napada na najviše institucije države Crne Gore. Suđenje za ovo krivično djelo je još aktuelno.
Drugi slučaj se dogodio prilikom upada maskiranih napadača u makedonski parlament, u aprilu 2017. godine, u kojem su učestvovali i srpski obavještajci (Goran Živaljević pripadnik BIA-e), što je povezano kao zajedničko obavještajno djelovanje po ruskim planovima.
“Ruski uticaj već se osjeća preko povećanog kadrovskog prisustva i izjava ruskog ministra za spoljne poslove, kao i preko aktivnosti Ambasade Rusije u zemlji”, rekao je predsjednik vlade Makedonije, Zoran Zaev.
S obzirom da su države Zapadnog Balkana najvjerovatnije kandidati za pristupanje NATO-u, to predstavlja i jedan od glavnih dugoročnih pokretača ruske vanjske politike, čime nastoje da održe svoj uticaj. Moskva ne posmatra male države Zapadnog Balkana koje se planiraju pridružiti savezu pod vodstvom SAD-a kao direktnu prijetnju, jer je region već odvojen od granice Rusije pojasom drugih zemalja NATO-a. Ali, rukovodstvo Rusije se plaši da će obnova procesa proširenje NATO-a vjerovatno stvoriti ekspanzionistički impuls, koji bi se mogao proširititi na post-sovjetski prostor. Za razliku od svog djelovanja u zemljama bivšeg SSSR-a koje na momente podsjeća kao na “zlostavljača iz školskih klupa”, na Balkanu Rusija nema potrebne uslove da bi ostvarila neprikosnoven uticaj. To se prije svega ogleda na relativno snažnom prisustvu Sjedinjenih Američkih Država i Evropske Unije, koji svojim fondovima uveliko nadmašuju ono što Moskva može da učini. Kremlju onda ne preostaje ništa nego da igra na kartu podgrijavanja i hlađenja lokalnih tenzija jačanjem političkog uticaja na pojedine lokalne lidere. Mnogi bi ovaj potez nazvali i kartom čistog oportunizma, korištenja nesređenog stanja na terenu radi ostvarenja vlastitih ciljeva, na što lokalni moćnici nerijetko pristaju zbog ostvarivanje svojih prije svega ličnih ciljeva, koji mogu naći poveznicu u emotivnoj vezi sa Rusijom. Iako se u suštini ipak radi samo o ostvarivanju ličnih, političkih ili finansijskih ciljeva, jer se nerijetko radi o osobama koje su kod međunarodne zajednice, odnosno EU i SAD-a izgubile sav kredibilitet i ne djeluju kao osobe od povjerenja, sa kojima se ne može graditi prosperitetna politika zasnovana na pomirenju i usmjeravanju pažnje na ključna životna pitanja.
Mapa trenutnih članica NATO-a na Balkanu
Da u svemu tome, primat nad alatima drže mediji, koji su jedno od glavnih sredstava širenja ruskog uticaja, idu u prilog mnogobrojni članci Sputnika, koji na nemaštovit način pokušavaju potaknuti i rasplamsati netrepeljivost korištenjem taktike „zavadi, pa vladaj“. Agencija Sputnik glavni je kreator javnog mišljenja iz oblasti odbrane i geostrategije na području Balkana i glavne vijesti koje su pojavljuju u vodećim medijima filtrirane su da odgovrajau ruskom narativu. Jedan od sličnih primjera informacija je i intervju Sputnika sa Emilom Vlajkijem, bivšim potpredsjednikom Republike Srpske. Ovaj članak koji je objavljen kao reakcija na oštro osuđivanje Washingtona na održani referendum, nasuprot tome govori da SAD daju maksimalan doprinos u smislu da uspostave šerijatsko pravo u BiH.
U članku istog medija od 02.10.2017. godine objavljen je intervju sa ruskim ambasadorom u BiH, koji potvrđuje pojačani ruski interes za BiH, posebno nakon ulaska Crne Gore u NATO. U navedenom intervjuu, ruski ambasador Petar Ivancov navodi:
“Pokušaji da se BiH uvuče u NATO su prisutni i postaju sve energičniji. Mislim da je naš stav dobro poznat i nema potrebe da ga objašnjavam. Mi ne smatramo da članstvo u NATO doprinosi jačanju realne bezbednosti neke države. Protivimo se daljem širenju NATO-a na Balkanu. Ali to je svakako suvereni izbor naroda država. I u datom slučaju vidimo da u BiH nema jedinstva u korist članstva u NATO-u. Bar jedan dio države je protiv toga”.
Nažalost informacije Sputnika redovno prenose mediji u Srbiji, ali i u BiH, što je klasično dezinformisanje javnosti, te se na taj način utiče i na međusobne odnose među narodima u BiH i regionu. U svom izvještavanju novinari Sputnika ne prezaju od neprovjerenih informacija, pravljenja korelacije između događaja, zemalja i osoba koje nemaju jasnu poveznicu, pokušavaju ne samo diskreditirati ulogu SAD-a u svijetu, nego i ulogu njenih saveznika.
Iz svega navedenoga, vidljivo je da je Rusija itekako dobro naučila da balansira na talasima koje proizvodi korupcija i nacionalna netrpeljivost na Balkanu, s jedne strane i nedovoljno jaka podrška EU i NATO integraciji zapadnog Balkana od strane samih članica EU i NATO-a, s druge strane. Kada se uzmu primjeri ruskog djelovanja ili tačnije hibridnog ratovanja u bivšim sovjetskim republikama, pa zatim u Crnoj Gori, te nekim aktivnostima koje podržavaju i provode pojedini političari u BiH, nije isključeno da se može ponoviti pod određenim okolnostima neki od već viđenih scenarija i u BiH.
Ovu analizu zaključujemo dijelom teksta koji je objavio Foreign Affairs:
“Plan Rusije za Bosnu će se oblikovati kroz dva glavna faktora. Prvi je dugogodišnji odnos Kremlja sa Miloradom Dodikom, secesionističkim predsjednikom Republike Srpske, autonomnog regiona u kojem dominiraju Srbi. Drugi, još alarmantniji faktor je veza između Moskve i Dragana Čovića, hrvatskog člana Predsjedništva BiH i predsjednika HDZ BiH, predstavništva Hrvatske demokratske zajednice, aktuelne vladajuće stranke u Zagrebu”.
Slična upozorenja zadnjih mjeseci stižu od referentnih predstavnika državnih institucija SAD-a, EU, Velike Britanije i Njemačke sa jasnim porukama da je neophodna snažna i hitna podrška BiH, ali i preostalim državama zapadnog Balkana, u njihovom nastojanju da postanu punopravne članice NATO-a i EU.
