U drugom dijelu intervjua sa Zehidom Odobašić-Bihorac, hrabrom volonterkom iz Velike Kladuše, govorimo o aktivnostima međunarodnih organizacija, ljudskim pravima migranata, o razgovoru sa ministricom pravde Austrije i nasilju nad migrantima.

Međunarodne organizacije su godinama prisutne u Unsko-sanskom kantonu (USK). Da li djeluju kordinirano i koje je vaše mišljenje o radu i učincima angažovanja međunarodnih organizacija u USK?

Zehida Odobašić – Bihorac:  Ne razumijem baš koncept međunarodnih organizacija koje su prisutne u USK, jer oni u njihovim izvještajima i medijskim istupima kažu da vladaju situacijom i da je sve pod kontrolom, međutim na terenu to nije baš tako. Ne znam koliko su oni upoznati sa stvarnom situacijom na terenu, ali to na terenu sigurno nije tako, puno je problema i nepoznanica. Na primjer, UNICEF i UNHCR se bave pravima i zaštitom djece i  morali bi naći više načina da djecu u pokretu, maloljetnike zbrinu. Ne bih da zvučim grubo, ali bojim se da bar u BiH nisu na nivou zadatka, ili se nisu najbolje snašli ili nemaju prave informacije, ali niko nije spriječen da izađe na teren i vidi stvarno stanje. Samo letimičan pogled pri prolasku Velikom Kladušom je dovoljan.

Ukoliko se međunarodne organizacije u Bosni i Hercegovini ne snalaze dovoljno dobro, da li imate neku preporuku dobre prakse?

Zehida Odobašić – Bihorac:  Bila sam u Italiji na poziv jedne organizacije da vidim kako je to Italija uradila. Oni imaju kampove zatvorenog, poluotvorenog i otvorenog tipa tako da ljudi izdaju svoju kuću. Ima jedan koordinator koji je zadužen u toj kući, ima recimo smješteno četiri ili pet ljudi, oni uče jezik ili su se već i zaposlili, dnevni boravak i kuhinju zajednički koristi, funkcionišu sasvim normalno i plus zarađuju privatnici. Kod nas zarađuje samo crno tržište, jer pojedinci zarade i do pet hiljada KM dnevno iznajmljujući kuće, a ne plaćaju porez državi. Ako se to već radi zašto to i ne prijaviti i da opština ima koristi od toga, a bilo bi i većeg reda. Tako da kada bi se uradio nekakav projekat kojim bi se uredio sistem zbrinjavanja tih ljudi i da se ti ljudi smjeste u čvrste objekte, a potom da se radi i na njihovoj integraciji u društvo, makar dok su ovdje u BiH. Takođe, neophodno je da se pokuša sa EU napraviti neki plan ulaska u Evropsku uniju ili da se omogući ljudima koji žele ostati ovdje – azil. Ured za strance broji jednog ili dva čovjeka i trenutno i ne rade, jer uredi u Tuzli i Bihaću sad ne rade nikako. Ne znam zašto se taj ured za strance ne pojača kadrovski kako bi se radilo na predmetima podnosioca azila i eventualno ti ljudi ostvari svoje pravo na azil, a sve shodno EU konvencijama i preporukama UN.

Evropski sud za ljudska prava pokrenuo je postupak protiv Hrvatske zbog sumnje u nečovječno postupanje s migrantima, trojicom Sirijaca koji su podnijeli tužbu preko advokata iz Njemačke. U nekim državama izrečene su presude u korist migranata, zbog narušavanja njihovih prava. Da li se advokati i pravni stručnjaci u BiH bave time pitanjem?

Zehida Odobašić – Bihorac:  Ne znam to i skoro sam i sama postavila to pitanje, jer ne mogu da shvatim da u BiH ne postoji pravni tim koji bi se bavio ljudskim pravima migranata, odnosno pravima osoba u pokretu. Takav tim ima i u Srbiji, Sloveniji, Hrvatskoj, a zašto takav tim ne postoji u BIH i dalje mi je nepoznanica. Ne znam da li je to iz straha ili šta već, jer je nevjerovatno da ne postoji par pravnika ili advokata koji bi bili na raspolaganju migrantima za pravna pitanja. Imamo sada i prvu presudu koja predstavlja i neko svjetlo koje je trenutno obasjalo migrante i osobe koje ih pomažu, jer upravo su takve presude potvrda da im se trebaju obezbijediti njihova temeljna prava. Presuda je u Sloveniji, i taj momak se nalazi u kampu “Miral” u Velikoj Kladuši, a takvih primjera ima na desetine, s obzirom da su nedavno vratili dvije grupe po trideset ljudi. Vraćaju ljude čak iz Trsta i nikako ne mogu shvatiti da političari i zvaničnici u BiH, apsolutno nikada ne reaguje na ovako postupanje Slovenije, gdje oni naprave rješenja i jednostavno vrate te osobe u Bosnu i Hercegovinu. Interesantno je da ne vrate te osobe u zemlje porijekla, već u Bosnu i Hercegovinu koja je na pragu Evropske unije, iako je naša zemlja tranzitna zemlja poput Srbije, Hrvatske i Turske. Takođe mi je nejasno iz kojih razloga je Slovenija odabrala baš Bosnu i Hercegovinu da ovdje vraćaju migrante.

Hrvatska policija često vraća migrante, ulazi na teritoriju Bosne i Hercegovine, patrolira tim teritorijem, premlaćuje migrante na tom pograničnom području. Po mom saznanju do sada naši zvaničnici nisu uložili protestnu notu bilo prema Ambasadi Republike Hrvatske ili Ministarstvu vanjskih poslova RH, ili sada prema Republici Sloveniji.

Zašto ne reaguju naši zvaničnici na ovakve postupke zemalja članica EU – Slovenije i Hrvatske i inače kakav je odnos viših nivoa vlasti prema itanju migracija u USK?

Zehida Odobašić – Bihorac: Zaista ne razumijem zašto nikoga ne zanimaju ovakvi postupci, da li što je izborna godina ili šta već. Međutim, prošla godina nije bila izborna, a dešavale su se iste i slične situacije, pa je reakcija opet izostajala. Ne znam zbog čega se ljudi boje i ne žele priznati da su migranti u našoj zemlji prisutni i zašto se ne želi pokušati riješiti status migranata. Meni kao građaninu ove države, to nikako nije jasno zbog čega naš ministar vanjskih poslova ili ambasador BiH u Sloveniji ne reagira na ovakve postupke – barem u smislu da se naglasi da se narušava suverenitet Bosne i Hercegovine. Minimalna reakcija nadležnih zvaničnika Bosne i Hercegovine je bilo slanje upita vladi Republike Slovenije po osnovu čega je odabrana BiH kao zemlja u koju će deportovati migrante. Bosna i Hercegovina kao tačka na migrantskoj ruti je trebala biti tranzitna zemlja, a sada smo postali sabirni centar, pogotovo Unsko-sanski kanton iako to niko od nas ne želi, ali stanje na terenu to ilustruje.

Meni nije jasno da smo tako ostavljeni i od FBiH, i od države, jer migranti u Sarajevu su u kampovima. Kada sam boravila u Sarajevu, rjeđe sam migrante primjećivala nego u Velikoj Kladuši, posebno ne u grupama. Vi kada dođete u Veliku Kladušu, srešćete na desetine migranata, grupa koje hodaju ulicama, na izlazu iz Velike Kladuše prema Vidovskoj, Šturliću, ti migranti kao obezglavljeni idu u jednom smjeru, a drugi se vraćaju. Ovi što se vraćaju, vraćaju su bez ruksaka, premlaćeni, opljačkani, a ovi što idu prema granici, nose ruksake i sa osmijehom. Kada krenete prema Vrnogarču, Glinici, prema Bužimu, ljudi su kao izgubljeni, jer ne znaju šta će sa sobom. Oni su tu zaglavljeni, zatvoreni, niko im ne želi pomoći, a drugi ljudi i zvaničnici ih ignorišu. Ja kao humanitarni radnik i volonter, nije moje da vodim računa o političkom i sigurnosnom aspektu migrantske situacije. Kada vidim gladnog, bolesnog i bosog čovjeka, moje je da ga nahranim, obučem i previjem. Iako ne podržavam ovakav vid migracija, nije ugodno da nepoznati ljudi bez kontrole hodaju okolo, pa i oko moje kuće, ali jednostavno ne mogu zatvoriti oči kao da nisu tu.

Već tri godine stalno pomažete osobama u pokretu, po slobodnoj procjeni koliko ste ljudi pomogli?

Zehida Odobašić – Bihorac:  Vjerujte da ne znam, ali otprilike barem na hiljade. Ako uzmemo u obzir koliko je ljudi do sada moglo proći kroz Veliku Kladušu, posebno ako uzmemo u obzir da je kamp Trnovi u jednom trenutku brojao hiljadu ljudi, što znam po broju tanjira koje smo dijeli 800 do 850, jer bi se i navečer vraćali. Od tih ljudi tada, iz 2018. godine pa oko 90 posto je uspjelo doći do Evropske unije. Iz 2019. godine, ipak je dosta manje ljudi prošlo van granica BiH, iako niko nikada neće moći zaustaviti migracije, jer će ljudi uvijek naći načina. Vjerujem da je na hiljade ljudi kojima sam pomogla, otprilike pet do šest hiljada, jer zaista ih nisam brojala.

Nedavno ste bili u Austriji i prisustvovali ste sastanku sa ministricom za pravdu Republike Austrije, Almom Zadić. Možete li nam reći nešto više o razlozima te posjete?

Zehida Odobašić – Bihorac: U Austriju sam otišla na poziv parlamentarki iz stranke Zelenih, da prisustvujem press konferenciji povodom 20. juna – Međunarodnog dana izbjeglica, kako bih podijelila svoje iskustvo o ljudima koji su vraćeni sa hrvatske granice. Tom prilikom sam predala dokumentaciju i ministrici pravosuđa, gospođici Almi Zadić, što je SOS Balkanroute prikupio. SOS Balkanroute je humanitarna i nevladina organizacija, koji su se registrirali kada je počela migrantska kriza na Zapadnom Balkanu, a u cilju zaštite migranata i njihovih ljudskih prava. Tada sam prvi put javno govorila o tome šta zatičem svakodnevno i na koji način su migranti izloženi zlostavljanju. Moram reći da to zlostavljanje sve više poprima oblik ciljanog i smišljenog zlostavljanju ljudi. Meni je sasvim jasno da ne mogu ljudi tek tako marširati u drugoj zemlji, ali mi nikako nije jasno kako im treba polomiti telefone, otimati novac, crtati križeve na glavama, te u konačnici iživljavati se nad njima, te ih emocionalno i fizički zlostavljati, bukvalno premlaćivati. Kakva je to policija i kakvi su to nihovi kodeksi, stalno se pitam.

Prema Vašem mišljenju, iz kojeg razloga se to radi?

Zehida Odobašić – Bihorac:  Smatram da oni koriste sva moguća raspoloživa sredstva i načine da te ljude zaplaše da oni ne ulaze u zemlju, da te slike odu u mediji i da obeshrabre buduće migrante. Neću sebi dozvoliti da se to radi, a da se ne reaguje, ne mogu šutiti, i u krajnosti je riječ o nehumanosti i beskrupoloznosti, jer crtati križeve nekome na glavi, šta nam to govori? Skinuti nekoga do gole kože? Skinuti ženi maramu koju nosi kao svetinju, zapravo jeste svjesno i namjerno ponižavanje. Staviti čovjeku pištolj na čelo dok drži svoje dijete u naručju? To su neke scene kao iz horor filmova i nakon rata koji se desio u BIH, mislila da nikada neću to doživjeti da se dešava u našoj blizini, a ne da sada svakodnevno tome svjedočim. Toliko se ljudi vrati premlaćeno i sva ta njihova svjedočenja i priče su toliko traumatična da to zdrav um više ne može ni podnijeti, to i lično osjetim i sve teže podnosim tu bol i patnju koju vidim svakodnevno.