Stephen Hawking, svjetski poznati fizičar, održao je predavanje o crnim rupama na Kraljevskom Institutu u Londonu. Zanimljivo je da je naučnik napravio teoriju o crnim rupama ne samo kao ćorsokacima, već da su crne rupe vjerovatno način da se dospije u druge univerzume. Tokom predavanja, professor Hawking je odgovorio ne samo na naučna pitanja, već i lična. On je dao vrlo poetičan odgovor na pitanje o tome kako je savladao teškoće u svom životu. Uporedio je depresiju sa crnom rupom:
“Poruka ovog predavanje je da crne rupe nisu tako crne kao što nam se čini. One nisu vječni zatvori kao što se nekad mislilo. Stvari mogu izaći iz crne rupe s druge strane i vjerovatno u drugi univerzum. Dakle, ako se osjećate da ste u crnoj rupi, ne odustajte – postoji izlaz. Čak i u najmračnijim časovima, uvijek zapamtite: uvijek postoji izlaz. Možda čak i u drugi univerzum.”
Depresija je jedan od najčešćih i najstarijih poznatih mentalnih poremećaja, a zbog proširenosti i često ozbiljnih posljedica predstavlja jedan od najvažnijih mentalnih poremećaja s javnozdravstvenog gledišta. Depresivni poremećaj karakterisan je izrazito visokom prevalencijom, stopom recidiva, kao i terapijskom rezistencijom. Depresija je prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije na četvrtom mjestu na ljestvici najvažnijih zdravstvenih problema, a ako izdvojimo samo žene, ona je već sada na drugom mjestu po važnosti. Prema predviđanjima do 2020. godine depresija će biti drugi najvažniji svjetski zdravstveni problem uopšteno, a prvi najvažniji zdravstveni problem za žene. Depresija je najčešći uzrok radne nesposobnosti i apsolutno najskuplja bolest na svijetu. Svaka deseta osoba ima šansu u životu oboljeti od depresije, a treba imati na umu i visoku stopu suicida, naime oko 15% oboljelih od depresije počini samoubistvo. Rezultati istraživanja provedenog u BiH u 2016. godini govore da većina ljudi starijih od 35 godina ima sindrom PTSP-a, ali to ne želi priznati i zbog toga nam se društvo nalazi u jako lošem stanju. Ljudi se ne žele liječiti, razgovarati i ići u savjetovalište, jer misle da im to nije potrebno, a itekako jeste. Pretežno se ogleda u izraženoj kontroli, dominaciji, manipulaciji.
Kako savladati usamljenost?
Društveno-ekonomski razvoj se kreće ka sve većoj otuđenosti čovjeka. U savremenom društvu, u eri globalizacije, dostignut je vrhunac otuđenja. Otuđen je predmet čovjekovog rada u kojeg unosi sve što ima – svoju snagu, svoje znanje, svoj um, svoj život. Predmet pripada vlasniku sredstava za proizvodnju. Vlasnik mora s tim proizvodom ući u tržišnu utakmicu ako hoće da ide dalje u razvoju. Proizvod se otuđuje i od vlasnika i vlada njegovom sudbinom i opstankom u konkurenciji. U najširem smislu, ljudi se primarno susreću kao prodavci ili kupci neke robe. Osnovni motiv ljudskih odnosa čini ekonomska dobit i interes, dok otuđenje čovjeka od čovjeka postaje nehumana činjenica. U svim kulturama društvena izolovanost se smatra veoma nepovoljnim uslovom za ispravno psihološko funkcionisanje, navodi psiholog C. Đapanović. Osnovni problem je u ukidanju “povratne sprege” koja obezbjeđuje dotok informacija iz društvene realnosti, ili ih smanjuje i izopačuje. Stvara se položaj načelno sličan autizmu, koji je karakterističan za teška psihička oboljenja. Zajedno sa ograničenjima i izopačenjima u saznajnim funkcijama javljaju se i teškoće u emocionalnoj sferi. Kroz društvenu interakciju odigrava se važan i obiman dio emocionalnog života, a izolovanost mora voditi ograničenjima emocionalnog života pojedinca. U bivšim vremenima i skromnijim životnim uslovima ljudi su bili manje usamljeni zato što su jedni za druge imali više vremena. Savremena tehnologija je udaljila čovjeka od čovjeka dajući mu šire informacijske horizonte nego ikada ranije. I što više ljudi, događaja, filmova, pozorišnih predstava i tv serija defiluje ispred jedinke obasute brdom informacija iz svih krajeva svijeta, ona je više usamljenija. Čovjek je upao u najveću krizu usamljenosti izgubivši i kontakt sa samim sobom. Da ublažite posljedice usamljenosti – nastojte da svijet doživite u svoj njegovoj punoći, što je moguće temeljnije: čitajte dobre knjige, bolje se upoznajte sa literaturom kao takvom, slušajte kvalitetnu muziku, bolje upoznajte likovnu umjetnost, posjećujte izložbe slika, idite u pozorište i kino, ne propuštajte književne večeri, promocije knjiga, izađite u sportske dvorane, družite se, barem jednom sedmično izađite sa prijateljima na izlet ili zajednički ručak. Tako ćete i sebe bolje upoznati, otkriti možda svoje neotkrivene mogućnosti. Život će vam tako postati bogatiji, sadržajniji, razmišljanja univerzalnija. Ne dajte se izolovati.
Oslobodite se misli koje vas opterećuju
Ponekad nas zaokupe misli kojih se nikako ne možemo osloboditi, svejedno što ih nismo željeli. One su jednostavno tu, iskrsnu odnekud, povedu nas svojim tokom. Više su povezane za prošlost, ali i za budućnost. Mogu biti važne, ali su često beznačajne. Uglavnom su ta razmišljanja vezana za integritet ličnosti: šta nam je ko rekao, da li smo postupili ispravno, kako nas drugi vide i doživljavaju, uživamo li dobar ugled u svojoj sredini, kod svojih saradnika i pretpostavljenih, kakve su nam šanse u napredovanju, je li sa našim zdravljem baš sve uredu i druga egzenstencijalna pitanja. Tako neplanirane misli mogu nas odjednom oneraspoložiti, zabrinuti, poremetiti san i izazvati stresno stanje: to vrćenje misli u krug uzbuđuje i podiže pritisak. Te analize mogu biti dugotrajne i iscrpljujuće, a svode se na rješavanje problema koji se već dogodio ili koji se i neće dogoditi. A problem je u tome što ste uhvaćeni u klopku svoga razmišljanja koja može biti veći uzrok stresa od samog uzroka osjećanja uhvaćenosti. Kada obratite pažnju na svoja osjećanja, prepoznaćete trenutak hvatanja u zamku neželjenog razmišljanja. Kada iznenada osjetite da vam se promijenilo raspoloženje, da ste uznemireni, pod stresom, a u normalnim okolnostima, možete odmah zaključiti da ste uhvaćeni u klopku vlastitih misli. I sad, stupate na scenu vi sa vašom rješenošću da se povučete, sa „stop“ i „prešaltate“ misli na prijatnija razmišljanja. Istovremeno ćete osjetiti neko razvedravanje, olakšanje, opuštanje, vratiće vam se raspoloženje i sampouzdanje. Vi usmjeravate svoje misli u željenom pravcu, odbacujete one koje vas iznuruju. Ne zaboravite, nezdravi duševni sadržaji, ako dugo traju, presudno utiču na pojavu i duševnih i tjelesnih bolesti. Kada naučite izbjegavati klopku uhvaćenosti, smanjićete učestalost na tolerantan broj.
Mogućnosti intervencije
Svjetska zdravstvena organizacija definisala je promociju mentalnog zdravlja i prevenciju mentalnih poremećaja kao javnozdravstveni prioritet. Pri tome su promocija, prevencija i rana intervencija te liječenje, kontinuirano zbrinjavanje i rehabilitacija oboljelih komplementarne komponente u procesu preventivnog djelovanja. Depresija, po svojoj etiopatogenetskoj kompleksnosti i multifaktorijalnosti nije izuzetak od mnogih drugih hroničnih nezaraznih bolesti.
Mnogobrojnim istraživanjima identifikovani su opšti rizični faktori za nastanak bolesti (zlostavljanje i zanemarivanje u djetinjstvu, stresogeni životni događaji, neadekvatna porodična situacija), specifični faktori (pozitivna porodična anamneza, sklonost negativnoj kogniciji), kao i protektivni faktori (posjedovanje socijalnih vještina, samopoštovanje, samopouzdanje, otpornost na stres, socijalna podrška, međuljudski odnosi). Zbog toga je moguće preventivno djelovati širokim spektrom mjera na različitim nivoima. Promocija podrazumijeva kreiranje promotivnih programa s ciljem povećanja svijesti o važnosti očuvanja mentalnog zdravlja te provođenje anti-stigma programa, što u konačnici rezultira promjenom negativnih stavova prema oboljelima od duševnih bolesti te rješavanjem poteškoća oko uključivanja bolesnika u život zajednice kako bi što bolje funkcionisali u porodici, društvu i na radnom mjestu. Programi prevencije i promicanja obuhvataju edukaciju građanstva, obrazovno djelovanje od vrtića, škole, radnih organizacija, lokalne zajednice te jačanje svijesti populacije o važnosti očuvanja mentalnog zdravlja. Mjere sekundarne prevencije uključuju postupke ranog otkrivanja, dijagnostifikovanja i liječenja psihičkih poremećaja. Uspješno liječenje smanjuje mogućnost pojave novih epizoda bolesti i dovodi do kvalitetnog funkcionisanja pojedinca.
Mjere tercijarne prevencije uključuju rehabilitaciju i resocijalizaciju te osposobljavanje bolesnika za što bolje socijalno funkcionisanje nakon preboljele bolesti, što pridonosi stišavanju bolesti i smanjivanju učestalosti novih epizoda.
Primjena pravovremenog i adekvatnog liječenja lijekovima, psihološkim i psihosocijalnim metodama, provedba antistigma programa te psihoedukacijska predavanja stručnjaka raznih profila kroz radionice za podršku značajno će pomoći oboljelim osobama i njihovim porodicama te ubrzati oporavak.
Kako se više od polovine oboljelih koji zatraže liječničku pomoć obrati liječnicima primarne zdravstvene zaštite, a od toga samo 50 do 60% bude i prepoznato od strane liječnika te samo polovina od toga i adekvatno liječena, jedan od ciljeva javnozdravstvenog djelovanja u reduciranju depresije je rano otkrivanje i adekvatno liječenje u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.
Neophodna je takođe integracija usluga na nivou zajednice i osiguranje kontinuiteta samog liječenja i pružanja zaštite i izvan sistema zdravstva, kao što su terapijski modeli porodične podrške.
Ako počnete razmišljati o suicidu kao “rješenju” svojih problema, napravite pauzu, potražite bilo koji drugi izbor. Požalite se na svoju situaciju nekome bliskom, potražite pomoć u savjetovalištu. I pročitajte svakako knjigu Viktora E. Frenklin “Zašto se niste ubili?”, jer ćete saznati kakve muke čovjek preživljava, ali ne pomišlja na samoubistvo. Kada padnete u tešku depresiju i krizu, nazovite telefonom roditelje, prijatelje, kolege, razgovarajte, otvoreno iznesite probleme koji vas muče. I sigurno ćete zauzeti pozitivan stav prema životu.
Podaci provedni u BiH (2014) su pokazali da je u ranom dobu 2% oboljelih od depresije, u periodu adolescencije 4-6%, a kasnije u odrasloj dobi oko 10% ljudi pati od bolesti depresije. Depresija je heterogena po simptomima, što znači da imamo ogroman spektar simptoma, i kod svakog pacijenta nisu uvijek prisutni svi simptomi. Kod liječenja depresije jako je važna farmakologija, tj. dobar izbor lijeka. U BiH se danas ide na personalizovanu medicinu koja je prilagođena individui. Osobi je prilagođen i izbor lijeka jer svaka osoba ima svoju simptomatologiju, svoj metabolizam, svoje genetske varijacije, prema tome neće svi isto reagovati na isti lijek. Evropljani, pa tako i bh. građani, sve više obolijevaju od mentalnih bolesti, za čije se liječenje godišnje troše enormni iznosi.
