Piše: Amina Kolašinac

Kada čujemo riječi “huligan”, “huliganizam”, moramo priznati da je prva asocijacija upravo na sportske utakmice, i na one navijače koji prave nerede na tribinama, ispred stadiona, na ulicama, po gradu itd. Pa zaista, nema sumnje da je huliganizam najviše rasprostranjen baš na ovakim sportskim prigodma. Mogli bismo kazati da su huligani akteri, a huliganstvo nasilni akt. Naime, huliganizam se prvi put pojavljuje u Engleskoj početkom šesdesetih godina prošlog vijeka, a zatim se disperziraju širom Evrope, posebno u Holandiji, Njemačkoj, Belgiji, Italiji i Španiji. Nastanak huliganizma na sportskim događajima nije slučajan, niti je odvojen od ukupnog društvenog ponašanja. Prema nekim tumačenjima, huliganizam može biti posljedica govora mržnje koji je ukorjenjen duboko u društvo, još od davnina. Huliganstvo je često znak novog depresivnog i dinamičnog načina života u vrijeme interneta i masovnog sporta, gde je najvažnije da se pobjedi, da se uništi rival (protivnik), da se postigne što veći obrt kapitala, gdje sport gubi ono što ga je krasilo kroz historiju,  fer-play.

Sport ima za cilj promovisanje pozitivnih društvenih vrijednosti kojima spaja, ujedinjuje i uči kako pojedinca tako i društvo kao cjelinu normama i standardima lijepog ponašanja  te međusobnog pomanja i uvažavanja, prvenstveno na terenu. Nažalost, ta nit se izgubila i mnogima sportski tereni služe za ispoljavanje govora mržnje i nezadovoljstva.

O tome kako razumijeti huliganstvo pisao je Dominique Bodin: “Razumjeti huliganstvo ne znači samo zabilježiti činjenice koje ponekad opisuju događaje ekstremnog tjelesnog nasilja, već upisati te činjenice u historijsku i društvenu dinamiku te ih pokušati interpretirati. Prečesto se pri analiziranju i opisivanju huliganstva analizira i opisuje samo njegova konačna pojavnost, tjelesno nasilje ili uništavanje imovine i infrastruktura. Nasilje provode navijačke skupine na stadionu, što je danas rjeđe zbog sistema društvene kontrole, ili na mjestima ponekad dosta udaljenim od stadiona. Nasilje može biti usmjereno protiv policije i prolaznika koji nemaju nikakve vidljive veze s navijanjem, dovodi do uništavanja vozila, izloga trgovina, kamenovanja autobusa, razbijanja vagona i slično. Međutim, takva nam kategorizacija huliganstva ne objašnjava kako se pojedinci, vrlo često obični građani, mogu dovesti u takvo stanje da su sposobni počiniti strahote“.

Huliganstvo je nepoželjan i neprihvatljiv oblik društvenog ponašanja, prisutno je u svim sferama društva, ali velike sportske manifestacije uvijek predstavljaju potencijalnu mogućnost za ozbiljno narušavanje javnog reda i mira i eskalaciju sukoba, praćenu oštećenjem i uništenjem imovine, opreme i sredstava, lakšim i težim tjelesnim povredama, a u najgorem slučaju i smrću aktera sukoba, ali i potpuno nedužnih ljudi koji su se sasvim slučajno zatekli na mjestu narušavanja javnog reda i mira.

Prema definiciji koju smo pronašli na stranici Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, huliganizam u sportu podrazumijeva grupu ili skupinu ljudi koji nanose štetu, bol i različite vrste tjelesnih povreda drugoj protivničkoj grupi ili skupini. Želimo li svesti ovu definiciju na nivo empirijskoga, doći ćemo do diskriminacije, narušavanja slobode za sve koji se nađu „na putu“ huliganima, ugrožavanja života i zdravlja ljudi i društvenih dobara.

Huliganizam je prisutan na sportskim terenima širom svijeta i predmet je proučavanja sociologa i psihologa, kako u Evropi, tako i u svijetu. Sa psihosocijalnog aspekta, ove društvene grupe su jako opasne upravo zbog fenomena kolektivne (ne)odgovornosti. Dakle, u grupama, svi se osjećaju sigurno da čine što i ostali, ma koliko to destruktivno i nezakonito bilo, jer se ne doživljava osjećaj pojedinačne odgovornosti. Naprotiv, u ime grupe mogu se učiniti i najstrašniji zločin, a da se pritom niko ne osjeća krivim.

Da li je svaki navijač na tribini, potencijalni huligan?

Sam po sebi, huliganizam na sportskim terenima ne podrazumijeva onu jednu osobu koja se ističe u masi, koja sabotira, smeta, vrijeđa, psuje, agresivno se ponaša. Naprotiv, to je čin  navijača, jedne heterogene mase koja je homogena u jednome – da napravi što više problema i nereda protiv suprotne strane tribine, a da se za to ne odgovara pojedinačno. Huligani na sportskim terenima se vješto kriju iza svoje struktuirane grupe, i u tome vidi uporište, podstrek i grupnu podršku u činjenju loših radnji te uništavanju imovine na stadionima i izvan njih. Da li je svaki navijač na tribini, potencijalni huligan? Neće svi navijači postati huligani, ali svi huligani su navijači određenog kluba, koji na nedoličan način pozivaju na govor mržnje i na nasilje. Oblici nasilja, verbalnog ili fizičkog zabilježeni su od samih početaka sporta i sportskog takmičenja, obzirom na potrebu osjećaja pripadanja nekoj ekipi, i to je reklo bi se nešto protiv čega ljudska priroda ne može ići.

Kako u Ministarstvu unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo naglašavaju, nasilje na sportskim utakmicama, kao jedan od oblika nasilja, unazad nekoliko desetina godina poprima sve veće razmjere, odnosno povećava se obim i intenzitet nedoličnog ponašanja, nereda i nasilja u vrijeme prije početka sportskog takmičenja, za vrijeme samog sportskog takmičenja, te po njegovom završetku, tako da se time ugrožava sigurnost i zdravlje drugih osoba, uz istovremeno činjenje velikih materijalnih šteta nastalih uništenjem imovine.

Ponašanje huligana je već odavno ozbiljan društveni problem u cijelom svijetu, a njegovo rješavanje zahtijeva studiozan i multidisciplinarni pristup šire društvene zajednice  i nadležnih državnih institucija, donošenje odgovarajuće strategije za borbu i suprotstavljanje ovoj izuzeto štetnoj i opasnoj društvenoj pojavi, ali i adekvatnu preventivno-represivnu politiku koja bi zaustavila i vremenom potpuno iskorijenila ovaj izrazito agresivni i društveno potpuno neprihvatljivi oblik formiranja kolektivne svijesti i ponašanja.

Huligansko ponašanje ogleda se u vrijeđanju po raznim diskriminacijskim osnovama pojedinaca ili skupina ljudi, a naročito u Bosni i Hercegovini, gdje stanje po pitanju huliganskih ispada ne jenjava godinama. Ništa nije promijenjeno na bolje do sada, nekako se čini da je iz godine u godinu sve žešće i mnogobrojnije. U Bosni i Hercegovini je poznato da je na utakmicama visokog rizika često zastupljeno vrijeđanje na nacionalnoj osnovi, čime se ustvari krše temeljna  ljudska prava i stvaraju preduslovi za ozbiljnije sukobe i narušavanje javnog reda i mira u većem obimu na sportskoj utakmici.

Da li će zakonska regulativa pružiti adekvatna rješenja za ovakva društveno neprihvatljiva ponašanja na tribinama? Naime, u septembru ove godine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine podržala je Prijedlog zakona o izmjeni i dopunama Krivičnog zakona kojeg su predložili zastupnici Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, Lana Prlić i Aner Žuljević, a koji tretira nasilje i huliganizam na sportskim takmičenjima. Aner Žuljević je istao da je opštepoznato to da huliganska ponašanja na sportskim terenima imaju za posljedicu prekidanje sportskih utakmica i takmičenja, zatim uništavanje infrastrukture, ali i povređivanje gledalaca, službenih osoba i sportista, te uništenje kako javne tako i privatne imovine. Osim činjenice da se građani zbog osjećaja nesigurnosti sve manje odlučuju na posjećivanje sportskih takmičenja, osjećaj nesigurnosti je zbog ovakvih incidenata zastupljen i na mnogo širem prostoru od sportskih terena.

Konekcija između klubova i navijača

Za portal Slobodna Evropa, sportski novinar Muhamed Bikić je izjavio sljedeće: “Konekcija između klubova i navijača najviše nedostaje. Veoma bitan je segment odnos igrača i sami segment rezultata. U sportu, rezultat je mjerilo uspjeha i u nedostatku rezultata dolazi do tih neželjenih posljedica. A ono što se dešava na terenu reflektira se na tribinama. U svakom slučaju, klubovi moraju dosta da porade na tome da zaposle adekvatne ljude.” Za isti portal, sociolog Salif Fočo izjavio je kako se potrebno vratiti afirmaciji društvenih vrijednosti, i to je prije svega vrijednostima koje ljudi sa sobom nose i doprinose da se društvo afirmiše i razvija. U tom kontekstu će se smanjivati i prevelika emocija u sportu i ljudi će tražiti svoj prostor za dokazivanje i za uspjeh u drugim društvenim djelatnostim.

Ne možemo, a ne spomenuti one neizostavne momente na stadionama kada huligani koriste pirotehnička sredstva kao što su baklje i petarde, te ugožavaju opštu sigurnost na stadionima. Kako smo i sami nekada bili svjedoci, na stadionima su većinom zastupljena pirotehnička sredstva, tako da to postaje uobičajeni ritual navijanja navijačkih skupina. Međutim, da li su oni koji ta sredstva koriste uopšte svjesni činjenice da korištenjem istih mogu nanijeti tjelesne povrede kako pojedincu, tako i grupi ljudi i samim tim ta sredstva predstavljaju opasnost kako na stadionu, tako i van njega.

Po mnogim istraživačima sport i sportske manifestacije su u stvari samo dobri izgovori za huligane, da ispolje svoje ponašanje koje nije u skladu sa opštim normama i često je nezakonito.  O tome je pisao prof.dr. Osman Jašarević, te naglasio:“Sport je aktivnost koja spaja i uvezuje različite tipove ljudi i kultura. Sport, a time i navijanje, olakšava nam komunikaciju i vjerojatno sluţi za borbu protiv predrasuda i onih vrsta uvjerenja koja šire mržnju i netoleranciju. Vjerovatnoća je da navijači od sporta traže više nego od ostalih područja života, upravo zato što sport uključuje odgoj, vaspitanje, vatrenost, strast i zadovoljstvo, zatim priređuje spektakle, inspiriše ljudska bića na sanjarenje. Navijačka iskustva ukazuju da je biti na stadionu neopisiv osjećaj, ali se smatra da svi zajedno moraju izgraditi pravedniju i mirniju “tribinu” u kojoj će vladati pravda, prijateljstvo, osjećaj zajedništva i tolerancija, a definitivno treba kazati “dosta” huliganstvu i nasilju, što od strane navijača, što od strane održavanja javnog reda i mira, te ga tako kazniti”.

Da li su huligani uopšte svjesni da svojim ponašanjem ometaju i ugrožavaju sportske događaje, te tako dovode u ozbiljnu opasnost sebe, pripadnike svoje navijačke skupine, kao i sve ostale posjetioce sportske priredbe, a u konačnici nanose ogromnu štetu klubu za koji “navijaju” i za koji su navodno spremni sve učiniti? Ljubav prema klubu se ne iskazuje na taj agresivni način koji ni navijačima a ni klubu dobro neće zasigurno donijeti.

Ljubav se izražava u podršci, bodrednju, korektnom navijanju bez nereda na tribinama i izvan njih. U suštini, najveću ulogu u životu djeteta imaju roditelji i način na koji će ih odgajati, jer dijete na ulicu, u društvo, školu i stadion nosi upravo ono čemu su ga roditelji naučili, i ukoliko su odradili kvalitetan posao prilikom odgoja, neće doći do nedoličnog i agresivnog ponašanja izvan okvira kuće. Vrijeme je za pozitivnu promjenu u društvu, stoga, recimo NE svemu što se veže za agresivno ponašanje, govor mržnje i huliganizam.

“Ovaj tekst podržava Fond za rezilijentnost, Globalne inicijative protiv transnacionalnog organizovanog kriminala. Sva mišljenja ili stavovi izraženi u tekstu odgovornost su autora teksta i Kluba “MASA” Mostar i nisu nužno mišljenja ili stavovi Globalne inicijative.”