Rudarska nesreća u jami Begići-Bištrani-RMU Kakanj dogodila se u jedan sat iza ponoći, dana 13.10.2015. godine. Četiri rudara su poginula, a dva rudara su povrijeđena (jedan je zadobio teže, a drugi lakše povrede). Svi preživjeli rudari sigurno su napustili svoja radna mjesta i izašli iz jame, dok uviđaj na mjestu nesreće vode kantonalni tužilac i Federalna rudarska inspekcija. Prema još neslužbenim informacijama do ove tehnološke nesreće je najvjerovatnije došlo, rudarskim rječnikom rečeno usljed “zarušavanja materijala iz krovine”, pri čemu se obrušio gornji svod rudarskih prostorija. I to je uobičajeni novinarski tekst koji je propratio ova nesretna stradanja, ovakve i slične rudarske nesreće.
Raspotočje juče, danas Begići, a sutra?!
Udruženje “Global Analitika” nije moglo ostati ni nijemo niti gluho, a još manje da se ne saosjećamo sa rudarskim stradanjima. Kao Udruženje koje okuplja eksperte i časne, neovisne stručnjake iz oblasti društvenih nauka, ali prije svega visokomoralne ljude i ljude koji se donekle osjećaju suodgovorni da svojom ćutnjom i nereagovanjem zapravo postajemo dio uspavane mase, koja samo nijemo kaže „Bože sačuvaj, podari im rahmet duši, i sl.“.
Kao ljudi, građani ove države, dužni smo i obavezni da odajemo poštovanje prema rudarima i njihovoj teškoj profesiji. Ali, jesmo li se nekada zapitali, da dok u toplini svog doma tipkamo na laptopu, radeći na našim tekstovima ili posjećujući razne internet stranice, kako je u tim noćnim satima rudarima koji silaze u tamne i ledene jame nekoliko stotina metara pod zemljom?! Urijetko da se “zamaramo” takvim mislima, jer nismo mi ti, koji svaki put kada siđemo u jamu, ne znamo da li ćemo izaći…
Prije sinoćnje tragedije, u historiji Rudnika Kakanj bilježe se velike rudarske nesreće.
Dana 07.06.1965. godine, u RMU Kakanj desila se snažna eksplozija metana od koje je poginulo 128 rudaraa. Takođe, još jedna velika nesreća u ovom kakanjskom rudniku desila se 14.03.1970. godine, uslijed toplotnog i plinskog djelovanja, poginulo je ukupno 50 rudara.
Ti skromni i hrabri ljudi za izuzetno male plate svakodnevno rizikuju svoj život pošteno obavljajući svoj posao. S obzirom da je jedan od razloga stradanja i nedostatak opreme i sredstava za sigurnost rudnika, odnosno nedovoljna obezbijeđenost zaštite na radu u takvim uslovima. Svjesni smo činjenica da još uvijek nije na zadovoljavajući način za rudare riješen pravni i sistemski status rudnika u FBiH, da se radi sa opremom starom i po nekoliko desetina godina, a da istovremeno u sistem Elektroprivrede BiH, ti isti rudari ubrizgavaju oko 73% ukupne količine električne energije koju proizvodi BiH. Kada smo već upoznati sa ovim činjenicama, i laik bi se zapitao da li je moguće spriječiti ili makar umanjiti rudarske nesreće i smrti tih skromnih, hrabrih i strpljivih ljudi. Ovo strpljivi smo dodali, jer je i pitanja dokle ide njihova strpljivost?! Solidarnost, hrabrost i ljudskost su dokazali, ali strplivost je na iskušenju – svakim danom sve više. Želimo ukazati na to i ovim tekstom, ali potaknuti i odgovorne da rade posao za koji su plaćeni, kako oni u Elektroprivredi BiH, tako i oni u vladi FBiH, posebno u resornom ministarstvu. Bosna i Hercegovina ima kvalifikovane stručnjake u oblasti rudarstva, imamo kvalitetne fakultete, institute, što znači da ih je potrebno samo ojačati tehnološki i materijalno, kako bi domaći stručnjaci vlastitim inovacijama i rješenjima povećali sigurnost u rudnicima. Ta naša pamet i iskustvo u rudarskoj industriji i nauci, može biti i kredibilna i prepoznata u svijetu, da postane zaštitni brend BiH, a treba samo tako malo, da ljudi rade posao za koji su plaćeni, časno poput rudara.
Poražavajuća je činjenici da menadžment, pa i uposlenici Elektroprivrede BiH nisu adekvatno reagovali nakon ove ili prethodnih rudarskih nesreća, nisu pokazali solidarnost koja krasi izgleda samo rudare. Ali smo zato upućeni u visinu plata uposlenika Elektroprivrede BiH, neusklađena i daleko iznad prosjeka u FBiH. Nismo, recimo, čuli prijedlog da se uposlenicima Elektroprivrede BiH ove godine trinaesta plata ili regres (koje redovno dobijaju) više ne uplaćuju, nego da se ta sredstva uplate za povećanje nivoa sigurnosti u rudnicima. Rudnicima i rudarima koji i njima plaću osiguravaju, dok oni sjede u preglomaznom administrativnom aparatu Elektroprivrede BiH. Sličnu aktivnost mogli bi poduzeti menadžment i uposleni u BH Telekomu, koji takođe imaju prevelike plate, nauštrb građana BiH. Ovo su konkretni primjeri odakle i kako doći do neophodnih sredstava za povećanje sigurnosti rudnika, ali i poboljšanje rudarskog standarda.
Danas se po ko zna koji put opraštamo od najvrijednih, najpoštenijih i najtiših ljudi, rudara. Nažalost, još jedna u nizu tragedija u kojima su ljudi izgubili živote, zbog loših uslova u kojima rade, zbog nedovoljne i neadekvatne zaštite. Iza njih su ostale porodice, djeca i uspomene, bol i tuga, strah i nevjerica.
Biti rudar je najteži posao i posao koji se radi u najtežim mogućim radnim uvjetima. Raditi u smjeni, izdržati mrak, vlagu, nedostatak svježeg zraka i tako svaki dan kako bi svojoj djeci na sto donijeli hljeb sa sedam kora, teškim i mukotrpnim radom zarađen. I iznad svega pošteno zarađen. Nema svečanog odijela, već radničkog, nema prirodnog svjetla, već lampa. Alija Sirotanovic, čuveni rudar, koji je prebacio normu u kopanju, je nekad bio ponos i dika bivše države, njegov je lik ponosno krasio novčanice, o njemu se pisalo i govorilo. Danas se, na žalost, rudara sjetimo tek kad se tragedije dese. Niko ne ističe u kojim uvjetima rade, koji su programi, ako jesu poduzeti da se uvjeti rada rudara unaprijede. Da se poprave i osiguraju makar sigurnosni uslovi u kojima rade, da bude povećana vjerovatnoća da će živi doći svojoj porodici nakon napornog i teškog rada, koji je izuzetno slabo plaćen.
Na komemorativnom skupu, održanom u Domu kulture u Kaknju, od nastradalih komorata oprostili su se radne kolege iz Rudnika mrkog uglja, građani Kaknja, brojni prijatelji i gosti. Članovi porodica, rudari i građani Kaknja oprostili su se od poginulih rudara Muhameda Sarača (47), Nermina Mušije (38), Mije Stojčića (39) i Sejada Gađuna (44), koji su smrtno stradali u rudarskoj nesreći u jami Begići-Bištrani. Puno je govora bilo, ali bi voljeli da smo čuli konkretna obećanja da će se planski i sistematski raditi na sigurnosti rudnika, na sigurnosti rudara. Izdvojili smo obraćanje načelnik Općine Kakanj Nermina Mandre, koji je na komemoraciji istaknuo da su djeca razlog što se rudari vraćaju u jame, a “jame su naša sudbina, one donose i svjetlo i mrak, život i smrt, sreću i tugu”.
Zaboravljamo da bez rudara ne bi imali struje, ne bi imali grijanja, ne bi imali solidarnosti i poštenja. Sjetimo se, na kratko, kad se ovakve tragedije dese, a u zadnjih godinu i malo više ih je bilo. I svi obećaju podršku porodicama, kao i da će sistematski riješiti i unaprijediti uvjete rada rudara i poboljšati sigurnost u rudnicima. Nek tragedija bude opomena da vlasti urade sve da nijedan rudar ne izgubi život pošteno zarađujuci hljeb sa sedam kora.
Do tada “Sretno” svim komoratima…i hvala im na strpljenju.
