Piše: Anesa Balić

Govor mržnje prije svega predstavlja direktan oblik diskriminacije, čiji je cilj izravno nanošenje štete. Osoba ili skupina ljudi koja je izložena govoru mržnje, mora biti prepoznatljiva po nekoj karakteristici zbog koje je izvrgnuta govoru mržnje. Obzirom na to kakve posljedice govor mržnje može ostaviti na čovjeka i društvo u cjelini vrlo je važno aktivno učestvovati na sprječavanju širenja govora mržnje.

Preporuka Vijeća Evrope u svojoj definiciji poimanja govora mržnje ističe da se u govor mržnje također svrstava diskriminacija i neprijateljstvo prema manjinama. Napadi na manjine u našem društvu šalju poruke netrpeljivosti i ranjivosti te pojačavaju atmosferu straha i produbljuju nepovjerenje između društvenih skupina. U našem društvu manjine su nerijetko izložene različitim oblicima diskriminacije i govoru mržnje. Neprikladni komentari i govor mržnje kojima su izloženi, ne ugrožavaju osjećaj sigurnosti samo pripadnika manjina, nego ruše generalnu sliku društva u cjelini.

Uslijed etničke podjele Bosne i Hercegovine prouzrokovane ratom od 1992. do 1995. godine, Romi su postali laka meta za zločine iz mržnje i govor mržnje, a istovremeno nisu u centru pažnje nadležnih vlasti. Treba istaći da kada je u pitanju govor mržnje usmjeren prema manjinama, najviše se ističe onaj usmjeren prema Romima. Prema podacima romskih nevladinih udruženja u Bosni i Hercegovini živi više od 75.000 Roma. Iako se može reći da je ostvaren određeni napredak, također i dalje su izloženi diskriminaciji i govoru mržnje u svim sferama društva.

Za sve to posljednjih godina ustalio se termin “anticiganizam”. “Anticiganizam” je višestruka i dugotrajna diskriminacija, predrasude i pogrešni stavovi o Romima i česta su pojava u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama Zapadnog Balkana i Evrope. Agencija Evropske unije za temeljna prava (European Union Agency for Fundamental Rights – FRA), čije je sjedište u Beču, anticiganizam definiše kao diskriminaciju ili zločin iz mržnje. U izvještaju “Trajna zabrinutost – anticiganizam kao prepreka za društvenu uključenost Roma”, navodi se da je čak trećina Roma žrtva uznemiravanja i poziva na preduzmanje mjera u borbi protiv zločina iz mržnje i govora mržnje.

Govor mržnje uperen protiv Roma prisutan je u svim oblastima kao što su obrazovanje, zapošljavanje, zdravstvena zaštita, pristup socijalnim uslugama, mediji, naročito privatni, a u porastu je i na društvenim mrežama. Iako je usvojen Zakon o zabrani diskriminacije u Bosni i Hercegovini, njegova provedba je najblaže rečeno upitna, a govor mržnje najčešće se karakteriše kao narušavanje javnog reda i mira, neulazeći u kvalitetnu analizu slučaja. Netrpeljivost prema Romima je vrlo česta, svjedočimo govoru mržnje u društvu, između ostalih i kod političara, ali i sveprisutnijem širenju govora mržnje na internetu.

Nebrojeno je primjera govora mržnje usmjerenih ka Romima, kako u svakodnevom životu tako i na društvenim mrežama i medijima, jedan od njih je i komentar na portalu Klix.ba:

Postojanje zakonskih rješenja posebno je važno u zajednicama koje pate od nacionalnih i etničkih tenzija i konflikata i izraženih predrasuda prema manjinama, kao što je to naprimjer u Bosni i Hercegovini.

U Bosni i Hercegovini ne postoji posebno zakonodavstvo koje bi u cjelini regulisalo zabranu govora mržnje, to zapravo znači da ne postoji poseban zakon koji reguliše ovo važno pitanje. Postoje medijski i zakoni o javnom informisanju koji zabranjuju govor mržnje, Izborni zakon koji zabranjuje govor mržnje u predizbornom periodu, te samoregulacijski mehanizmi.

Također, Bosna i Hercegovina na nivou legislative potpisnica je konvencija, a ima i zakone koji bi barem u teoriji, trebali garantovati jednakopravnost. Pored krovnog, Ustava BiH, tu su i Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina, na državnom i entitetskim nivoima, te Brčko Distrikta. Bosna i Hercegovina je prema informacijama iz Ministarstva za ljudska prava BiH, potpisnica Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, Evropske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima i drugih konvencija. Također, Zakonom o zabrani diskriminacije, koji je usvojen 2009., a izmijenjen i dopunjen 2016., zakonski okvir pruža sistem za suzbijanje diskriminacije prema evropskim standardima, a baza podataka instalirana je u Ministarstvu za ljudska prava BiH.

Govor mržnje se kao pojam ne nalazi u krivičnim zakonima u Bosni i Hercegovini na svim nivoima vlasti. Slučajevi govora mržnje teško su dokazivi i podvode se pod “izazivanje vjerske i nacionalne mržnje i netrpeljivosti” što je tretirano u:  Krivičnom zakonu BiH  u članu 145a, Krivičnom zakonu FBiH član 163., Krivičnom zakonu RS član 359.,  Krivičnom zakonu Brčko Distrikta član 160..

Da se zaključiti da je u Krivičnim zakonima koji su zastupljeni na teritoriji Bosne i Hercegovine, a ima ih četiri, uzmemo li u obzir složenu državnu strukturu, zajedničko to da se krivičnim zakonima kriminalizuje izazivanje ili raspirivanje samo tri oblika mržnje: nacionalne, rasne ili vjerske. Ali, samo među “konstitutivnim narodima i ostalima” koji žive na teritoriji na koju se pojedini krivični zakon odnosi, što predstavlja glavni nedostatak krivičnopravne regulative u odnosu na zabranu govora mržnje.

Međutim, uprkos preporukama i određenim izmjenama u krivičnom zakonodavstvu, vlasti u Bosni i Hercegovini još nisu postupile po navedenim preporukama o suzbijanju i sankcionisanju govora mržnje, a naročito govora mržnje na internetu. Važno je istaknuti da na osnovu ovih odredbi ne može se krivično sankcionisati izazivanje drugih oblika mržnje. Čak štaviše, primjenom ovih odredbi ne može se sankcionisati ni izazivanje svake nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti.

Evidentno je da se postojeći bosanskohercegovački pravni okvir fokusira na zabranu diskriminacije i bazira u principu na ograničene kategorije koje štiti, ali iskustva govore da se i izuzetno rijetko koristi. Iako je Bosna i Hercegovina Dodatni protokol uz Konvenciju o cyber kriminalu ratifikovala još 2006. godine, krivični zakoni ni na koji način ne regulišu sve učestaliji, veoma raširen i dostupan širokom krugu korisnika govor mržnje putem interneta.

Da bi se zaista efikasno suprotstavilo govoru mržnje i da bi se, istovremeno, u punoj mjeri sačuvala sloboda izražavanja kao temelj demokratskog društva, potrebno je ispravno prepoznati govor mržnje u svakom obliku i preduzeti mjere. Neke od mjera bi bile, poboljšanje krivičnopravne regulative, sankcionisanje ponašanja koja predstavljaju govor mržnje, podsticanje organa gonjenja na reakciju, podsticanje medija da rade na smanjenju govora mržnje i slično. Iako nije moguće uvijek izreći sankciju prema osobama koje šire govor mržnje, takav govor uvijek treba naići na javnu osudu. Ono što još treba napomenuti jeste da od 1. januara 2019. godine, govor mržnje moguće je prijaviti Ombudsmenu za ljudska prava BiH.

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta “Suzbijanje govora mržnje kroz osnaživanje mladih” (“Suppressing Hate Speech Through Empowerment of Youth”) je finansiran od strane Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Holandije u BiH kao dio MATRA (Društvena transformacija) programa. Projekat sprovode partnerske organizacije Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH i Global Analitika.