Piše: Amina Kolašinac
Govor mržnje sam po sebi može imati velike i dalekosežne posljedice. Naime, društvo u kojem postaje uobičajeno izgovoriti riječi kojima se potiče, širi ili opravdava mržnja, naročito prema manjinskim skupinama i njihovim pripadnicama, društvo je u kojem i nasilje postaje normalno. U takvom društvu nisu ugrožena samo prava manjina, nego svih građana. Suzbijanje govora mržnje je također nužno kako bi se zaštitilo pravo na slobodu izražavanja, jer upravo govor mržnje predstavlja zloupotrebu i negira suštinu slobode izražavanja. Zato svatko ima obavezu boriti se protiv govora mržnje i mora biti svjestan njegovih posljedica.
Evidentno je da izjave političara zauzimaju velik dio medijskog, a time i javnog prostora, te se njihovi stavovi oblikuju u političke odluke i javne politike koje svakodnevno utiču na živote ljudi.
Iz tog se razloga posebno moraju suzdržavati od bilo kakvog govora mržnje te dodatno, imaju odgovornost aktivno sudjelovati u suzbijanju govora mržnje i govora koji poziva na diskriminaciju.
Govor mržnje nije sloboda govora
Govor kojim se stigmatizira, ocrnjuje ili huška na određene društvene skupine nije spojiv sa slobodom govora upravo zato što krši tuđa prava i potpuno je nespojiv s ravnopravnošću kao temeljnim načelom života u društvu. Pravo na slobodu izražavanja je ograničeno zaštitom drugih prava i sloboda, te zabranom zloupotrebe prava
Govor mržnje se nikako ne smije poistovjećivati sa svakom vrstom ostrašćenog, polemičkog ili napadačkog javnog diskursa samo zato što, iz njega isijavaju negativne emocije, poput gnjeva, mržnje ili netrpeljivosti prema nekome ili nečemu. Mora se, naime, imati na umu da pravo na slobodu izražavanja obuhvata i pravo građana da izražavaju negativne emocije, naročito u odnosu na vlast koju su demokratski izabrali.
Govor mržnje shvaćen kao poziv na mržnju i/ili nasilje svojim sadržajem predstavlja najproblematičniji oblik neprihvatljivog javnog izražavanja, a on nije ujedno i jedini takav oblik. Naime, stvaranje zastrašujućeg, prijetećeg i štetnog okruženja za pojedine društvene skupine započinje puno ranije i puno manje eksplicitnim oblicima izražavanja, u koje spadaju i prenošenje negativnih stereotipa o nekim skupinama i njihovim pripadnicima, prikazivanje neke društvene skupine kao “nenormalne” ili “opasne” ili na neki drugi način društveno nepoželjne. U tom smislu, oblici neprihvatljivog govora još su brojniji i imaju daleko suptilnije i manje očite oblike.
Govor mržnje usmjeren prema različitim skupinama
Neprihvatljiv govor može biti usmjeren prema različitim skupinama, a najčešće se odnosi na: ponižavanje i stereotipe na temelju nacionalne ili etničke pripadnosti, ponižavanje i stereotipe na temelju vjerske pripadnosti ili nepripadnosti bilo kojoj vjeroispovijesti, ponižavanje i stereotipe na temelju spola, ponižavanje i stereotipe na temelju seksualne orijentacije ili rodnog ideniteta, opravdavanje i poticanje diskriminatornog tretmana određene društvene skupine (osoba s invaliditetom, osoba s mentalnim teškoćama, osoba sa psihičkim smetnjama, starijih osoba, mladih, žena, itd.), korištenje pogrdnih naziva i etiketa ili ponižavajuće prikazivanje pripadnika neke društvene skupine, itd.
Društvo gdje manjinske društvene skupine nisu zaštićene nije slobodna niti demokratska zajednica.
Stvaranje dojma da je poticanje društvenog prezira, prenošenje negativnih stereotipa, diskriminacija, neprijateljstvo i izazivanje straha prihvatljivo – pa i poželjno ili čak domoljubno ponašanje – znak je dubokih društvenih problema.
Govor mržnje postaje dio mainstreama, podržavaju ga vodeće političke figure. Neki oblici neprihvatljivog govora su jasno i jednoznačno zabranjeni i sankcionirani Kaznenim zakonom kao najrepresivnijim načinom obeshrabrivanja, sprječavanja i prevencije govora mržnje. To su najteži oblici poticanja na nasilje i mržnju. Drugi oblici su također zakonski regulirani i predviđene su druge sankcije, najčešće prekršajne.
Predizborne kampanje i govor mržnje
Političari i ostale javne osobe imaju obvezu reagovati na govor mržnje. To se posebno odnosi na političare koji su dužni štiti i unaprjeđivati demokratsko društveno uređenje i prava svih građana, a naročito pripadnike manjinskih društvenih skupina koji su najčešće izloženi govoru mržnje. Moć donošenja političkih odluka i javnog uticaja nosi i veliku odgovornost. Uticaj osoba koje se bave politikom ne mjeri se samo kroz donošenje zakona, već i kroz njihove izjave i postupke u javnom životu koji dopiru do velikog broja građana. Osuda govora mržnje nedovoljna je ukoliko se političari i javne osobe ne uspiju suštinski i uvjerljivo angažirati oko rješavanja prikrivenih predrasuda i društvene netolerancije kao osnove za govor mržnje. Reakcije javnih osoba i političara moraju biti nijansirane i promišljene, a ne samo optužujuće. Oni bi trebali osigurali uvjerljive narative temeljene na činjenicama koje odgovaraju na društvene predrasude, konfrontirajući ih, kao i strepnje ili strahove javnosti. Pritom, javne osobe i političari moraju odgovorno, promišljeno i odmjereno reagovati na govor mržnje kako bi izbjegli pridavanje pažnje društveno marginalnim pojedincima ili grupama koji se govorom mržnje koriste u svrhu zadobivanja medijske pažnje, dok inače nemaju značajnijeg uticaja na javni diskurs.
U predizbornom razdoblju neprihvatljiv govor je česta pojava, a diskriminatorni, stereotipizirajući, pa i mrzilački sadržaji su česti te se produciraju i nekritički prenose gotovo svakodnevno. Izbori se zbog svog pogrešno shvaćenog ili pogrešno protumačenog karaktera, koriste kao ring za obračun sa neistomišljenicima, te se u cilju dobivanja što više glasova promiče mržnja i nesnošljivost, te posljedično, diskriminacija i društvena nejednakost.
Pojedinci, pojedinke i političke stranke koje učestvuju u izbornim kampanjama i izbornom postupku moraju poštivati sistem pravila ponašanja. Najbolji način za borbu protiv govora mržnje u izbornom nadmetanju su poštenje, istinitost, pravednost, poštovanje, odgovornost, snošljivost i kultura dijaloga. U utemeljenoj i obrazloženoj kritici nema mjesta za govor mržnje, budući da je govor mržnje suprotnost argumentiranoj raspravi.
Ovaj tekst je nastao u okviru projekta “Suzbijanje govora mržnje kroz osnaživanje mladih” (“Suppressing Hate Speech Through Empowerment of Youth”) koji je finansiran od strane Ambasade Kraljevine Nizozemske u BiH kao dio MATRA (Društvena transformacija) programa. Projekat sprovode partnerske organizacije Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH i Global Analitika.
