Piše: Safet Mušić
Informacije o migracijama u Bosni i Hercegovini su u svim medijima, uglavnom se radi o prenošenju saopštenja političara, policijskih agencija ili o izvještajima nadležnih institucija i međunarodnih organizacija. Vrlo je malo istraživačkog novinarstva kojim bi se dublje proniklo u složenu problematiku migracija, naročito je malo informacija o onim indirektnim dešavanjima oko migracija. Na primjer, kriminalizacija migracija je posebna tema, iako povremeno možemo pročitati vijest da su uhapšeni krijumčari ili da im se sudi, to ipak ni izbliza ne odgovara stvarnoj težini ovih kriminalnih radnji, u kojima su migranti u većini slučajeva izigrani ili ne dobiju uslugu prebacivanja na željenu lokaciju, za koju su dobro platili. Takođe, često se može čuti da dolazi do unutarnjih sukoba među migrantima, što po mišljenju psihologa uopšte ne iznenađuje, uzimajući u obzir uslove u kojima borave, zatim njihovo psihičko stanje poslije mjeseci ili godina pješačenja, kao i kulturološke razlike među samim migrantima. Ali niko ne istražuje niti se osvrće na to zbog čega dolazi do sukoba među migrantima, šta je pozadina tih sukobljavanja, da li se mogu izbjeći, te da li ima vanjskih uticaja. To je ona neistražena tamnija strana migracija, naravno postoje i pozitivne priče, priče sa sretnim završecima, o migrantima koji su ostvarili svoje snove upravo prelazeći preko prostora Bosne i Hercegovine do sretnijeg života. Takođe postoje i priče o našim ljudima koji pomažu migrantima, koji nisu sretni što su oni ovdje, ali ne mogu gledati da im niko ne pomaže pa priskoče u pomoć, ali se takve pozitivne priče rijetko objavljuju te ostaju samo prepričavanja u uskom krugu ljudi.
Utrošeni ogromni novci – IOM se ne snalazi, a rezultata nema
Tako se vrlo rijetko piše o ljudima koji samo čine ljudske stvari, neki od njih pomažu migrante i ne poznavajući sve silne UN konvencije i preporuke EU, nego jednostavno iz ljudskih razloga. Većina ljudi koji pomažu migrantima i ne žele pričati o tome, neki su voljniji za razgovor iako znaju da ne nailaze na simpatije kod svih ljudi zbog svoje humanosti. Na području Unsko-sanskog kantona, gdje zaista i najteža situacije i gdje su građani na rubu živaca zbog neadekvatnog rješavanja migrantske situacije, dešavaju se protesti, pa čak i nezakonita samoorganizovanja građana u cilju, kako oni kažu, zaštite od migranata. Cijelo naše društvo je zasuto informacijama o migrantskom pitanju u BiH, ali se ne nazire efektno i pravedno rješavanje tog pitanja i mnoge stvari su na čekanju. Iako je mnogo novca potrošeno za migracijske tokove u BiH, po izjavi ministra sigurnosti Selme Cikotića, samo EU je donirala oko 70 miliona eura, a migracije su i dalje goruća tema i na žalost tema u političkim potkusurivanjima.
Ne možemo da u svoj toj konfuznoj situaciji oko migracija, a da ne spomenemo i IOM (Međunarodnu organizaciju za migracije), organizaciju čiji je primarni zadatak podrška migrantima, ali ova organizacija je u jeku migrantskih talasa zadnje dvije do tri godine istovremeno realizovala milionski projekat prevencije nasilnog ekstremizma, što je vjerovatno i odvuklo pažnju od migracija. Taj projekat prevencije nasilnog ekstremizma koji je implementirao IOM u BiH je po ocjeni stručnjaka, kao i po informacijama iz diplomatskih krugova ocijenjen kao neuspješan i bez ikakvih rezultata na terenu. Slični rezultati su i kada su u pitanju migracije, IOM je stalno u zaostatku, pretiču ih i redovno iznenađuju informacije o migrantima i reaguju uglavnom posljedično. Nadamo se da će najavljeni odlazak šefa misije Međunarodne organizacije za migracije u BiH i subregionalni koordinator IOM-a za Zapadni Balkan, Peter Van der Auweraert i dolazak novog direktora dovesti do konkretnih promjena u organizaciji rada IOM-a, ali prije svega u adekvatnim procjenama i planiranju aktivnosti IOM-a, jer do sada su rezultati ispod svih očekivanja lokalnog stanovništva, međunarodnih i domaćih aktera, ali i samih migranata. Svi oni su nezadovoljni odnosom i radom IOM-a na terenu, i to nezadovoljstvo traje godinama, ali vjerovatno prema centrali IOM-a idu neki drugačiji izvještaji.
Ignorisanje problema od vlasti pogoršava stanje migracija
Jedna od pozitivnih priča je i angažman na podršci migrantima od strane Dženete Sadiković iz Tuzle, a njena priča počinje 2018. godine kada je primjetila migrante i izbjeglice te im po svojoj savjesti počela pomagati. “Naravno u početku ta pomoć nije bila tako intenzivna kao što je sada. Od tad pa do sad na desetine hiljada ljudi sam upoznala iz različitih država sa različitim sudbinama. Pomoć koju im pružam se ogleda od hrane, odjeće, obuće, smještaja, pa sve do psihosocijalne pomoći, zavisno od procjene i zavisno od mog ličnog uvida kome je i koja vrsta pomoći najpotrebnija”, kaže Sadiković.
Kada govorimo o stalno prisutnim problemima koji se ne rješavaju godinama, Sadiković napominje da je osnovni problem neprihvatanje migranata u našoj državi, što od naroda pa sve do ignorisanja od strane vlasti.
“Sad trenutno imamo i masovne progone, protjerivanje iz jednog entiteta u drugi, pa čak i iz jednog grada u drugi. Država ne da se ne uključuje potpuno, nego se ne uključuje nikako u bilo koje pravo ove djece, žena i muškaraca.”
Sve je više informacija o migrantima na području Tuzlanskog kantona, o čemu Sadiković dodaje: “U Tuzli je već duže vrijeme ukinuto i dobijanje bijelog papira u Uredu za strance, tako da sve dok ne dođu do Sarajeva migranti nemaju nikakav papir, a često i kad tamo dodju ne dobiju ga. Imamo razne slučajeve bolesnih, djece maloljetnika bez pratnje i osoba koje iz raznih razloga ne mogu nastaviti put dalje iz Tuzle privremeno, ali im je svako pravo ukinuto. Niko se ne zanima za njihova tijela kad umru, niko se ne zanima kad su pokradeni od strane naših ljudi, ili kad su zlostavljani. Na njih se ne gleda kao na ljude.”
Sadiković napominje da Ured za strance već duže vrijeme ne izdaje bijele papire, kako bi ljudi bili identifikovani. Svaki dan dolaze novi ljudi, često se zna desiti i preko 200 osoba, u zadnjih mjesec dana imali smo jako puno porodica, policija ih odmah tjera dalje, jer nemaju papire. Stanje je zaista očajno, u Tuzli trenutno boravi oko 200 ljudi, većina spava na ulici. Zima dolazi a na ulicama naše države je nekoliko hiljada ljudi. Vlasti našeg kantona nažalost ništa ne čine za njihov smještaj. Kako sam već navela, njima nije dozvoljeno da se zadržavaju u našem kantonu, što je prvo kršenje svih prava o slobodi kretanja. Ignorisanje vlasti je prvi stepen koji je i doveo do ove situacije koju trenutno imamo.
Svjedoci smo primjera novih dolazaka migranata u našu državu, čak su i mediji zabilježili kako kažu ubacivanje migranata u BiH.
“Teško je reći da se migranti ubacuju u našu državu, jer oni sami hoće ovom rutom da idu. Dosta njih se i vraća iz naše države i u jednom i drugom slučaju oni prlaze kroz Tuzlu. Ljudi ne žele biti ni kod nas niti u Srbiji, njima nisu cilj naše države. Mi smo na njihovoj ruti i to je jedini razlog zašto su ovdje. Oni koji duže ostaju u BiH ili nemaju sredstava da nastave dalje ili su vraćeni iz Hrvatske”, mišljenja je Sadiković.
Poznato je da gdje god da se nalaze migranti tu su i kriminalci, krijumčari, o čemu Sadiković iz svog iskustva dodaje: “Što se tiče organizovanog kriminala, ja ne mogu da tvrdim šta se dešava na granici, ali znam da svojevoljno dolaze. Veći je kriminal što im se duplo naplaćuje taksi prevoz, što im se uzmu pare za smještaj pa ih istjeraju kroz dva dana i još mnogo slučajeva kriminalnih radnji nad njima. Niko ne odgovara kad pretuče migranta, imate slučajeve po USK-a zadnjih mjesec dana niko nije priveden za nasilje nad migrantom,a svaki dan imamo video prikaze nasilja nad njima”.
U toku su aktivnosti sa nivoa države oko pronalska adekvatnog rješenja za očito značajno pitanje migracija, ono što Sadiković predlaže je urgentno iznalaženje smještaja za ljude koji su već tu i dobijanje tih potrebnih papira za njih. Ukoliko osoba želi i može sebi da obezbijedi privatan smještaj, zar nije bolje da živi tu da i policija i vlast ima uvid u tačnom broju ljudi, a ne da se svodi na igre brojeva, i davanje nekih lažnih statistika svakodnevno. Toliko puta smo pročitali i čuli da je došao određeni broj ljudi, a koji je broj onih koji su već otišli naprijed ili nazad? I svi ljudi koji su već ušli u Bosnu i Hercegovinu, zašto su samo smješteni na prostoru Federacije Bosne i Hercegovine?
Ako sedmično kroz Tuzlu prodje prema Sarajevu ili Unsko-sanskom kantonu 600 ljudi, koliko je to na godišnjem nivou? Gdje su svi ti ljudi, pita se ona.
“Ja sam osoba koja je zaista u ovome svim svojim srcem i snagom. Ja ne dam da me bilo šta pokoleba, i vjerujem da će se jednog dana ovo sve završiti. Mene samo rastužuje činjenica da mi koji smo poznati kao merhametli ljudi, da smo dozvolili da se ovo sve dešava, naši ljudi idu masovno iz naše države, a nije rat. Mi smo država koju su stanovnici napuštali i u ratu i bez rata, pa stoga ne razumijem dijeljenje na ekonomske migrante i migrante izbjeglice. Osoba bez krova nad glavom, je ništa drugo nego baš to, nebitno koji je razlog”, na kraju precizira Sadiković.
