Piše: Ilma Mušić

Mislim da smo svi u određenom trenutku života bili ili žrtva nasilja ili smo svjedočili istom. Stručnjaci se susreću sa sve većim problemom zlostavljanja djece u školama koja nerijetko bivaju i odbačena od svojih vršnjaka. Kažu kako se ta djeca osjećaju uplašeno, odbačeno, usamljeno i imaju problem sa izgradnjom povjerenja u kasnijim odnosima. Nedovoljno je istraživanja i uopšte posvećenosti problematici maloljetničkog nasilja, a posebno je nedovoljno podataka i sistemskih istraživanja i rada na problematici nasilja nad djecom sa poteškoćama u razvoju, odnosno nasilja nad djecom sa invaliditetom. Ono je sigurno nešto što postoji u našem društvu, ali se nerado priča i piše o tom problemu.

O nasilju među djecom govorimo kad jedno ili više djece uzastopno i namjerno uznemiruje, napada ili ozljeđuje drugo dijete koje se ne može obraniti.

Može imati oblik prijetnji, tjelesnih povreda, odbacivanja, ruganja, zadirkivanja, ogovaranja, uzimanja stvari i sl. Često se uključuju i neugodni komentari o djetetovoj porodici ili rodbini. Nasilje među djecom može biti direktno i/ili indirektno, kao i kombinacija, odnosno da je žrtva izložena objema vrstama nasilja. Direktno nasilje uključuje ruganje, ponižavanje, vrijeđanje, naređivanje i zahtijevanje podređenosti, udaranje, čupanje, itd. Dok je indirektno teže uočljivo (i njemu su sklonije djevojčice) kao na primjer, namjerno isključivanje djeteta iz grupnih igara, ogovaranje djeteta, namjerno isključivanje iz grupe, i sl. Problem nasilja među djecom i mladima je sve izraženiji i njegove posljedice u ponašanju djece i mladih se vide kroz agresivna ili depresivna ponašanja.

Najveći je problem što se zlostavljanje od strane vršnjaka koji se poznaju u zajednici ne prepoznaje kao mogući rizik da se počinioc razvije u kršioca krivičnog zakona, dok kod žrtvi ozbiljno narušava mentalno zdravlje i razvija patološke obrazce ponašanja.

Kada govorimo o brojkama institut National Center For Educational Statistics je 2019. godine izvršio jasnu zabilješku o stanju globalnog problema nasilja nad djecom. Istraživanja kažu kako samo jedno od petero djece prijavi nasilje. Dječaci više prijavljuju verbalno nasilje nego djevojčice u postotku 6% dječaka i 4% djevojčica prijavi verbalno nasilje. Dok djevojčice prijavljuju da su dosta puta bile predmet ogovaranja, čak njih 18% .  Poražavajuća je činjenica da preko 40 posto zlostavljane djece vjeruje da će biti ponovo žrtve nasilja. Od djece koja prijave nasilje, 13% njih je bilo predmet izrugivanja ili vrijeđanja, 13% njih su bili ogovarani od strane drugih dok je 5% djece bivalo namjerno isključeno iz aktivnosti. Generalno, veći je postotak zlostavljenih djevojčica nego dječaka unutar škole, a od ukupnog broja zlostavljane djece, 43% je prijavilo da se zlostavljanje desilo na hodniku ili školskom stepeništvu, takođe preko 40 posto žrtava nasilja prijavljuje da se nasilje desilo u učionici.

Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba je izvršila istraživanje i dovela nas između ostaloga do zaključka da postoji značajna povezanost između počinjenog i doživljenog nasilja. Djeca koja češće doživljavaju nasilje, češće su i sama nasilna prema drugoj djeci. Takođe, nasilnici ne prezaju ni od djece koja imaju neku vrstu invaliditeta.

Analizom raširenosti nasilja ovisno o školskom uspjehu djece dobiveni su zanimljivi podaci. Pokazalo se da i doživljeno i počinjeno nasilje pada s obzirom na visinu ocjene tj. veća je raširenost nasilja kod djece s nižim uspjehom nego kod djece s višim uspjehom. Kao razlog trpljena nasilja djeca navode da je to fizički izgled, nacionalnost, ekonomski status, rasa i (na žalost) invaliditet.

I djeca sa invaliditetom su žrtve vršnjačkog nasilja

Upravo pojava nasilja nad djecom sa invaliditetom je dokaz koliko djeca-nasilnici mogu biti okrutni. Pored toga što se djeca sa invaliditetom susreću sa svojim preprekama svakodnevno tu su i drugi da im dodatno otežaju situaciju.

Prema podacima UNICEF-a, vjerovatnost da će djeca s teškoćama u razvoju biti žrtve nasilja tri do četiri puta je veća nego kod drugih. Istraživački timovi na Sveučilištu John Moores u Liverpoolu i Svjetska zdravstvena organizacija proveli su prva sistemska istraživanja, uključujući i metaanalize postojećih studija o nasilju nad djecom s teškoćama u razvoju. Ovaj pregled obuhvaća 17 studija, koje su rađene u zemljama s visokim prihodom, u nedostatku visokokvalitetnih studija iz zemalja s niskim ili srednjim prihodom.

Procjene rizika ukazivale su na to da su djeca s teškoćama u razvoju bila pod značajno većim rizikom da budu žrtve nasilja nego njihovi vršnjaci bez teškoća u razvoju – 3,7 puta je bila veća vjerovatnost pojave kombiniranih mjera nasilja, 3,6 puta vjerojatnost pojave fizičkog nasilja i 2,9 puta vjerovatnost pojave seksualnog nasilja. Djeca s mentalnim ili intelektualnim teškoćama imala su 4,6 puta veću šansu da budu žrtve seksualnog nasilja nego njihovi vršnjaci bez teškoća u razvoju.

Zašto su djeca s teškoćama u razvoju pod mnogo većim rizikom od nasilja nego djeca bez teškoća?

Postoji nekoliko objašnjenja. Prvo, briga o djetetu s teškoćama u razvoju predstavlja veliki teret za one koji se brinu o djetetu što povećava rizik od zlostavljanja. Drugo, značajan broj djece s teškoćama u razvoju i dalje se smješta u ustanove što je najveći faktor rizika za seksualno i fizičko zlostavljanje. I na kraju, djeca s teškoćama u komunikaciji mogu biti posebno ugrožena kada je zlostavljanje u pitanju jer prepreke u komunikaciji mogu spriječiti otkrivanje zlostavljanja.

Sva djeca s teškoćama trebaju se promatrati kao grupa visokog rizika kod koje je od ključne važnosti identificiranje nasilja.

Ona mogu imati koristi od intervencija, kao što su kućni posjeti i pomaganje roditeljima u stjecanju roditeljskih vještina, koje su se pokazale efikasnim u sprečavanju nasilja ili ublažavanju posljedica među djecom bez teškoća.

Tužno je što upravo zlostavljanje djece sa invaliditetom zapada u „rupe u sistemu“ što znači da se njima ne daje nikakav značaj. The Child Protection Hub navodi kako Istraživanja pokazuju da su djeca sa posebnim potrebama u proseku 3,6 puta podložnija fizičkom nasilju i 2,9 puta seksualnom zlostavljanju od ostale djece. Međutim, sama priroda i težina njihovih oštećenja ili poremećaja utječe na vjerovatnoću da budu zlostavljani.

Na primjer, djeca sa intelektualnim/psihosocijalnim poremećajima su skoro pet puta podložnija seksualnom zlostavljanju i iskorištavanju od strane tipične djece. Za to postoji više razloga, a jedan je da djeca sa smetnjama u intelektualnom razvoju vjerovatno su manje u stanju da razlikuju prikladno od nepoželjnog ponašanja. Napadači nekada identifikuju djecu sa kognitivnim i komunikacijskim ograničenjima kao “lake mete”, jer je takvoj djeci mnogo teže da prijave zlostavljanje. Štaviše, djeca sa poteškoćama u razvoju se i dalje smatraju “manje pouzdanim” svjedocima, što dodatno otežava krivično gonjenje počinilaca, izvještava institut The Child Protection Hub. Samim time što se smatraju “nepouzdanima”, to podstrekava potencijalnog počinitelja nasilja da isto izvrši. Takođe, kao još jedan oblik nasilja nad takvom djecom navodi se i pretjerano propisivanje različitih lijekova. Ustanove za zbrinjavanje djece sa poteškoćama u razvoju i cjelokupni sistem zbrinjavanja polako zakazuju i sve više se okrećemo deinstitucionalizaciji, kako bi se obezbijedio adekvatniji i humaniji život osobama s invaliditetom.

Zaštita djeteta i najbolji interes

Prema zakonu o Zaštiti od nasilja u porodici i Porodičnom zakonu, koji su izrađeni na entitetskom nivou, obaveze institucija i pojedinaca prilikom otkrivanja nasilja nad djecom, gdje u slučajevima kada je život djeteta je ugrožen odnosno može se kazati da mu zaista prijeti opasnost od oštećenja zdravlja, prvenstveno mentalnog, potrebno je prijaviti policiji slučaj kao i Centru za socijalni rad. U ovakvim situacijama je potrebna intervencija, prvenstveno ukoliko zdravstveno stanje djeteta zahtijeva hitnu potrebu za ljekarom, a da pri tom roditelj ili zakonski zastupnik nije u mogućnosti takvu pomoć pružiti djetetu. To su situacije kada se zdravlje žrtve može drastično povrijediti ili pogoršati ili su čak u pitanju ozbiljne naznake depresije, anksioznosti ili suicidnih misli.

Prema zakonu, prijavu o nasilnom ponašanju dužni su dostaviti i članovi porodice, kao i svaki građanin koji dozna za počinjeno nasilje.

Sve obavijesti i prijave šalju se na najbrži mogući način, a uvijek je potrebno naglasiti da je veoma hitno. Prijave se mogu podnijeti pismeno ili usmeno, uključujući i razgovor telefonom. Iako prijave mogu biti i anonimne, u slučaju anonimnih prijava obvezno je postupanje nadležne institucije. Djeca koja čine nasilje mogu, ali i ne moraju da postaju nasilni prestupnici u daljem razvoju života. Najbitnije je prijaviti svaki događaj nasilja, ali istovremeno da i nadležne institucije pravovremeno i adekvatno reaguju, kako se nasilje ne bi dalje nastavilo.

Moramo biti svjesni da se vršnjačko nasilje dešava svuda oko nas i da niko nije posebno zaštićen, pogrešno je misliti da nas ovakve situacije mogu zaobići ukoliko preventivno ne poduzmemo određene mjere. Najveću ulogu u svemu ipak imaju roditelji kojim se prvim moramo obratiti. Bar jednom smo u životu bili svjedoci nekog oblika nasilja i trebamo se zapitati kako smo mogli to spriječiti, a nismo. Budimo solidarni i pomozimo ugnjetavanima, posebno onima koji spadaju u kategoriju osoba sa invaliditetom, zaštitimo ih.