Piše: Samira Džidić

Kada pomenemo riječ inkluzija, često se ista odmah povezuje sa inkluzivnim obrazovanjem. Inkluzivno obrazovanje je ustvari samo jedan vid inkluzije u društvo – sama inkluzija je dosta kompleksniji pojam. Inkluzivno obrazovanje je jedan aspekt društvene inkluzije sa značenjem najvažnijeg oblika društvene jednakosti i prihvatljivosti koji reprezentuje obrazovanje s usmjerenošću na obrazovne zahtjeve i potrebe svih, djece i odraslih, s posebnim usmjerenjem na one koji su podložni socijalnoj isključenosti, izloženi socijalnoj marginalizaciji, a time obespravljeni i ranjivi.

Inkluzija je cjelokupan proces uključivanje osoba s različitim oblicima invaliditeta u što aktivnije i ravnopravnije sudjelovanje u društvu, odnosno pokret protiv predrasuda kojim se želi razvijati osjećaj društvene zajednice za toleranciju i razvoj pozitivnih stavova ljudi prema osobama koje su ‘drugačije’. Ukratko, inkluzija je pokret protiv svih oblika diskriminacije i segregacije.

Čitajući prethodni dio, stičemo utisak nedostižnosti i nemogućnosti, međutim u Bosni i Hercegovini je inkluzija već odavno prisutna. Još 2010. godine Bosna i Hercegovina je ratificirala UN Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, čija je svrha unapređenje, zaštita i osiguravanje punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i osnovnih sloboda osoba s invaliditetom te unapređivanje poštivanja njihovog urođenog dostojanstva. Takođe, 2016. godine je usvojena Strategija za unapređenje prava i položaja osoba s invaliditetom u Federaciji Bosne i Hercegovine (2016.-2021.) čiji je cilj unaprijediti prava i položaj osoba s invaliditetom u smislu da im se omogući uključivanje i sudjelovanje u svim oblastima društva na ravnopravnoj osnovi sa ostalima, najveći mogući nivo nezavisnosti i sloboda izbora, u skladu sa usvojenim međunarodnim standardima.

Nažalost, ono što je postalo praksa u našoj državi jeste da se mnogi zakoni donose, ali vrlo često isti ne dožive implementaciju. Iz tog razloga osobe s invaliditetom umjesto inkluziju, žive iluziju zadovoljavajući se sitnicama koje nisu dovoljne da bi na kraju dana mogle reći da žive dostojanstven život.

Neznanje ili nedostatak obrazovanja

Kada je nešto konstantna tema projekata, seminara, edukacija, realno očekivanje  je da ćemo time nešto i promijeniti. Međutim, postavlja se pitanje zašto nakon svega i dalje tapkamo u mjestu te smo i nakon deset godina na početku izgradnje inkluzivnog društva. Zbog čega vladajuće strukture i dalje osobe s invaliditetom stavljaju na margine društva, a usvojili su sve dokumente koji osobama s invaliditetom daju ravnopravan status u društvu.

Veliki dio odgovornosti za našu i(nk)luziju bi trebao preuzeti i nevladin sektor odnosno organizacije civilnog društva osoba s invaliditetom, jer veoma dobre projekte vezane za inkluziju implementiraju na pogrešnim mjestima. Promocija inkluzije među osobama s invaliditetom je dobra, možda ćemo jednu ili dvije osobe s invaliditetom potaknuti da izađu iz kuće i žive ispunjen život. Međutim, ukoliko tu istu inkluziju promoviramo među onima koji nemaju invaliditet, a direktno ili indirektno utiču na naš život, među djecom, mladim osobama, nadležnim organima i time utičemo na promjenu njihove svijesti i smanjenje predrasuda o osobama s invaliditetom – tada možemo reći da smo na pravom putu ka izgradnji inkluzivnog društva za sve.

“Ljudi nisu namjerno zli, nego iz neznanja. Treba znati šta je dobro da bi dobro činili.” (Sokrat) – a to je zapravo i suština našeg problema. U našem društvu  invaliditet je još uvijek nepoznanica, a kada nešto ne poznajemo, velika je vjerovatnoća da ćemo se pogrešno odnositi prema tome. Veliki je nedostatak što se djeca i mladi u osnovnom, srednjem ili visokom obrazovanju sa invaliditetom upoznaju tek onda kada osoba s invaliditetom zajedno sa njima pohađa nastavu. Do tog trena oni u većini slučajeva nemaju predstavu šta je to invaliditet i na koji način trebaju postupati sa osobama s invaliditetom. Međutim, djeca ili mlade osobe su spremni na usvajanje novih saznanja gdje na razne načine možemo uticati na stvaranje pozitivne percepcije o invaliditetu.

Dosta veći problem jeste promjena svijesti kod ljudi koji imaju već izgrađeno mišljenje i stavove. Ti stavovi i mišljenja su većinom pogrešna, ali kako dopiru do drugih, tako se i šire. Za termin “osoba sa posebnim potrebama”“ je neka mlada osoba čula još u srednjoj školi od svoje profesorice i potrebni su dosta veći napori za prihvatanje da je to neispravan naziv, te da je ispravno reći “osoba sa invaliditetom”. To nije greška te osobe, nego obrazovnog sistema i nedovoljno educiranog osoblja koji izgrađuje nove osobe, osobe koje će u budućnosti možda donositi bitne odluke za sve nas, a već će imati pogrešnu percepciju o osobama sa invaliditetom.

Projekat koji provodi Udruženje paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Zenica – “Djeca uče o osobama s invaliditetom” je dao veći doprinos izgradnji inkluzivnog društva, nego sva priča o izgradnji društva za sve – na raznim seminarima, konferencijama i radionicama. Kroz interakciju sa osobama s invaliditetom, djeca su imala priliku da se upoznaju sa pojmom invaliditeta a nakon tih radionica su nastavnice sa učenicima samoinicijativno obilježavale 3. decembar – Dan osoba s invaliditetom. To je izgradnja inkluzivnog društva u praksi, a ne priča bez konkretnih rezultata.

I sami doprinosimo iluziji o inkluzivnom društvu

Poražavajuća je činjenica da uporno promoviramo to da smo društvo za sve, a parkiramo na trotoaru onemogućavajući neometan prolaz svima, posebno osobama s invaliditetom. Kažemo društvo za sve, a obrazovne ustanove su nam nepristupačne i nerijetko imamo manjak asistenata u školama. Ne možemo reći da smo inkluzivno društvo, ako i dalje smatramo da osoba s invaliditetom neće donijeti dobit našoj firmi, nego će nam biti teret.

Sve dok postoji osoba koja smatra da prilaz za osobe s invaliditetom stambenoj zgradi nije potreban, mi nemamo društvo za sve. Promovišemo inkluziju na sav glas, a još uvijek postoje osobe “brzo ću” koje se na “samo 5 minuta” parkiraju na mjesta za osobe s invaliditetom. Ne možemo reći da radimo na uključenosti osoba sa invaliditetom u sve segmente društva, jer nismo obezbijedili osnovu – arhitektonski i informacijsko-komunikacijski pristupačne gradove u kojima osobe sa invaliditetom mogu da budu samostalne?

Šta dalje i kako do inkluzivnijeg društva?

Da bismo radili na pravoj inkluziji, prvo moramo raditi na promjeni svijesti društva. Za sve navedene probleme već postoji rješenje u zakonu. Ono što nedostaje jeste shvatanje tih zakona kao bitnih, a ne samo mrtvim slovom na papiru. Kada izgradimo tu percepciju da je svaka osoba u društvu bitna, da svi trebaju imati jednake mogućnosti i da bez obzira na to da li smo osoba s invaliditetom ili ne, primjenjujemo donesene zakone i sankcionišemo one koji ih krše – tada ćemo imati inkluzivno društvo.

Treba istaći da je grad Zenica pozitivan primjer uključenosti osoba s invaliditetom u društvo, što je rezultat upornog i neprestanog rada organizacija osoba sa invaliditetom. Usvajanje Lokalnog akcionog plana iz oblasti invalidnosti od 18.08.2020. godine te praćenje njegove implementacije od formiranih komisija jesu konkretni koraci ka izgradnji pristupačnog društva za sve. Samo takvom saradnjom između nevladinih organizacija i vladajućih struktura možemo napraviti promjenu. To nisu velike promjene, ali nekada za osobe s invaliditetom one život znače.

Mi nismo inkluzivno društvo i veliko je pitanje da li ćemo ikada i biti. Ono što je do nas jeste da prestanemo sa praznom pričom o inkluziji, te da poduzmemo konkretne korake ka implementaciji iste. Moramo manje da pričamo, a više da provodimo donesene zakone. Sve je u našim rukama, samo je stvar u tome na koji način ćemo to iskoristiti.

Činjenica je da je svijest društvene zajednice i njihove predrasude veoma teško promijeniti, a upravo od toga sve kreće. Onog trenutka kada kao društvo budemo spremni prihvatiti da zajedno sa nama živi neko ko je malo drugačiji i ne osuđivati to, tek tada ćemo moći reći da živimo inkluziju, a ne iluziju.