Razgovarao: Safet Mušić

Preko osobe koja pomaže migrantima na području Velike Kladuše došli smo do jednog od migranata koji je već duži period boravi na ovom području, nije želio da mu se objavi ime ni da mu se vidi lice. Razlog je što je već nekoliko puta pokušao preći granicu, vraćan je iz Slovenije i Hrvatske, te je više puta legitimisan i od policije u Bosni i Hercegovini, tako da mu to može predstavljati problem. Zvat ćemo ga Ali.

Možete li reći nešto o sebi? Koliko ste ovdje u Bosni i Hercegovini, s kim i gdje živite ovdje, da li ste imali neugodnih situacija?

Ja sam iz Alžira, imam 28 godina. Imam tri diplome, za autoelektriku, za računare i dizajn, imao sam i posao u Alžiru, ali sam bio slabo plaćen, za isti posao u Njemačkoj bih dobio 10 puta veću platu. U Bosni sam gotovo godinu dana, trenutno živim sa svojim prijateljima, ima nas šestoro. To su moji novi prijatelji koje sam upoznao na ovom putovanju. Ne plaćamo stanarinu, živimo u staroj kući, niko nas ne dira i možemo biti tu, niko nam govori da moramo izaći iz kuće. Ali, imao sam mnogo neugodnih situacija, bio sam i više puta povrijeđen. Jedna neugodna situacija koja nam se dogodila je ta, da su neki ljudi došli u toku noći i pucali iz oružja na tu kuću. Zbog toga mislim da je ovo najopasniji dio grada, nije bezbjedno ali za sada nema drugog načina.

Dakle, sada je otprilike gotovo dvije godine od početka vašeg dugog puta, kako znate kojim putem želite ići?  Stvorili ste neki svoj put ili slijedite druge, šta vam je bilo najteže?

U Turskoj sam naučio puno o granicama, policiji, ljudima koji prelaze granice, o svemu. Ponekad i sam sebi napravim rutu putovanja, jer je to sigurnije, nego koristiti neke već uhodane rute putovanja. Kažu da je zadnji dio puta najteži, i ja mislim da je ovo najteži dio puta.

Kada i zašto ste otišli iz Alžira, da li ste krenuli sami? Gdje želite da odete?

Prvi  dan kada sam izašao iz svoje zemlje bio je 03. oktobar 2018. godine. Sam sam krenuo iz zemlje, jer sam htio da pronađem bolje uslove nego što imam u svojoj zemlji. Moja zemlja nije siromašna ili nešto slično, ali je teško napraviti bilo kakvu bolju budućnost za sebe. Želim otići u Njemačku, imam te tri dilome koje mogu tamo iskoristiti za rad.

Da li ti ili neko od tvojih prijatelja ima želju da ostane u Bosni i Hercegovini?

Ne, niti ja ni bilo ko od migranata koje sam upoznao u ove dvije godine ne želi da ostane u BiH. Na primjer u mom Alžiru su slične plate kao u BiH, zašto bih onda radio u BiH za 300-400 eura kada za isti posao u Njemačkoj mogu dobiti 3.000 eura. Bosna i Hercegovina i Alžir imaju sličan standard, Maroko takođe, znači nema logike da toliko rizikujemo i da bi došli na isto, čak je politička situacija u Alžiru bolja nego u BiH. Sve su to faktori zbog kojih ja i drugi migranti ne žele da ostanu u BiH.

Jeste li bili u Srbiji, kako ste napustili Srbiju? Koliko ste puta pokušali preći u Hrvatsku?

Da, bio sam u Srbiji, ali nisam ostao dugo, možda deset dana. Napustio sam Srbiju prelaskom granice, kao i drugi što rade. Hrvatska za mene nije problem, jednostavna je, problem je Slovenija. Toliko je opasna, komplicirana i teška. Koriste tehnologije i sva sredstva da bi pronašli migrante, a kada odete do Slovenije izgubite previše energije i potrošite zalihe hrane, a nećete dobiti pomoć ni od koga. Mislim da su mi slovenački policajci uzeli otiske prstiju gotovo deset puta, čim to obave odmah nas vraćaju u BiH, preko Hrvatske, u Sloveniji nikada ne prihvataju mogućnost podnošenja aplikacije za azil.

Gdje ste bili u kampovima, šta se događa u kampovima, postoje li sukobi između migranata, ko se sukobljava u kampovima?

Bio sam u raznim kampovima, najviše u Sarajevu, Bihaću i Velikoj Kladuši. Međutim u Unsko-sanskom kantonu su kampovi daleko od grada i nismo imali adekvatnu pomoć, pa sam u razgovoru sa doktorom uspio preći u kamp u Sarajevu, gdje sam imao adekvatnu medicinsku pomoć. U kampovima postoje sukobi, jer ljudi u kampu postaju uznemireni zbog svega ovoga, ništa se ne dešava, ne mijenja se, velika je neizvjesnost. Počnu da koriste društvene mreže, uzimaju tablete, kako bi to sve zaboravili. Ali, naravno dolazi i do problema. Ljudi iz Alžira, Tunisa i Maroka uglavnom imaju normalan odnos, ali neki ljudi iz Pakistana i Afanistana koriste previše droge. Koriste droge i zbog toga postaju agresivni. Obezbjeđenje ne reaguje, puste da se sukob završi i tek tada dođu. Situacija je zaista teška, pokušao sam ostati u kampu, ali mislim da nije sigurno, mislim da je sigurnije vani i zato sam trenutno van kampa. Ima primjera da se Alžirci i Marokanci udruže i oforme neke grupe u cilju skupljanja novca za nastavak putovanja, ali nisu nasilni, bar prema nama iz Alžira.

Možete li reći da li postoji organizirani kriminal među migrantima iz Afganistana i Pakistana, bave li se drogom ili oni konzumiraju?

Da, oni i konzumiraju drogu, ali je i preprodaju. Tako donose previše problema, pogotovo u ovom periodu godine, kada su počeli hladniji dani. Oni ne mogu primiti dovoljno novca iz inostranstva od porodice, pa su počeli da konzumiraju drogu i da se ponašaju agresivno, otimaju i novac. Svi koji nemaju novca, pokušavaju doći do novca na ovaj način. Vjerovatno imaju i kontakte sa organizovanim kriminalnim grupama van kampova.

Kako djeluje osiguranje u kampovima prema migrantima, da li znaju za prodaju droge, uzimaju li “mito” da bi vam pomogli u nečemu? Kakva je policija prema migrantima?

Neki su dobri neki loši, neki nam ne daju nikakvu pažnju ili bilo kakvu pomoć ili nešto slično, ali također ima i onih koji pružaju pažnju, zapravo nisu svi loši. Ne znaju ništa o prodaji droge u kampu, bar koliko ja znam. Ne uzimaju novac da bi nam pomogli nešto, možeš izaći vani, ali kada praviš probleme, zatvore te. Ni oni ne mogu kontrolirati ovu situaciju. Previše je migranata u kampu, posebno iz Pakistana i Afganistana, i često budu agresivni. Policija zapravo nije loša, ali istodobno nije ni dobra, ponekad koriste dobar način rada sa migrantima.  Nažalost, ne rade svoj posao kako treba. Svrstavaju i dobre i loše migrante u isti koš i one koji kradu i koriste drogu sa onima poput mene, koji samo žele da nađu zemlju u kojoj žele započeti novi život. Na primjer, iz mog iskustva policija u Grčkoj je zaista realna i istražuje do kraja ko je počinio krivično djelo i njega kažnjava, a nas puštaju da nastavimo dalje sa svojim životom.

Jesu li vas ljudi prevozili za novac, pokušavaju li neki ljudi doći do migranata kako bi im pomogli da pređu granicu za novac? Koliko novca je potrebno platiti za takav način prelaska?

Mene nisu, jer Alžirci ne koriste ovu metodu, oni prave uglavnom sami plan puta i odlaze. Previše ljudi pokušava da iskoristi ovo stanje, može se reći da im je ovo kao posao, ali ima i dosta prevara. Posebno sada kada je situacija teška, ovo je postao jedan vid zarade novca, način na koji zarađuju za svoju porodicu. Ljudi uzimaju puno novca za prebacivanje u Evropsku uniju. Na primjer, morate dati od 2.000 eura do 8.000 eura nekome, da bi vas preveo preko granice. Znate, za nas je najbolje da dođemo do Italije, jer iz Italije je onda lako doći u drugu zemlju. Kao što sam vam rekao, čeka se samo kako napraviti siguran plan i osmisliti na koji način treba preći granicu. Primjerice, da li samo odšetate do automobila koji je dogovoren ili na neki drugi način, koji odrede krijumčari.

Što očekujete sada, dolazi zima, hoće li ova situacija postati zabrinjavajuće, mislite li da će ovdje situacija biti najgora?

Zapravo, sad sam ovdje, pokušat ću opet otići, ali ne još. Trenutno ostavljam ovo da ide svojim tokom, ponekad sam sebi kažem da se nešto dogođa što nije u mojoj moći. Na primjer, posljednji pokušaj prije dva mjeseca, sa kolegom sam došao blizu granice sa Italijom. Onda se dogodilo nešto sa zdravljem, moj prijatelj imao je problem, veliki problem. Počeo je krvariti, nije smio da pije vodu, ali jeste, bio je žedan, iako sam ga upozorio da ne pije vodu koja je prljava. Jedan dan mu je bilo bolje, a onda je bio jako loše, preostalo nam je oko šest sati hoda do granice sa Italijom. Ipak nisam rizikovao, a nisam ni ostavio prijatelja jer bi možda umro, prijavio sam se policiji i doveo ih do prijatelja, pa smo ponovo nakon pružene pomoći vraćeni u BiH. Nisam imao izbora, ponekad neka odluka koju donesem ne ide mi u prilog, ali nisam želio da prijatelj umre. Zaista ne znam šta da kažem, mislim da će biti loša situacija, bez ikakve pomoći bit će teško preživjeti ovu zimu, ali nemam izbora, ne odustajem, samo želim doći u Njemačku i pošteno raditi. Želim živjeti kao drugi ljudi, od svoga rada, ne zanima me politika niti išta osim boljeg života, umoran sam od svega, ali ne gubim nadu.