U nekoliko posljednjih sedmica bosanskohercegovačka javnost se ponovo suočava sa posljedicama nasilnog ponašanja, koje je rezultiralo suicidom maloljetnika. Polemike se oko svih dešavanja u navedenom slučaju vode na svim razinama, od običnih kućnih priča, preko medija pa sve do političkih predstavnika. Nažalost, ovo je još jedan poguban ishod pretpljenog zlostavljanja.

Iako su zakoni jasno definisali koja su nasilna ponašanja nedopustiva, ipak se u našem okruženju dešavaju različiti oblici nasilnog ponašanja, od verbalnog, emotivnog zlostavljanja, preko fizičkog, ekonomskog pa sve do seksualnog zlostavljanja. Naročito je alarmanta situacija sa maloljetnicima i sve su češći slučajevi maloljetničke delinkvencije.

Period adolescencije je vrlo izazovan u psihološkom i fizičkom smislu. Adolescenti se brzo razvijaju u fizičkom smislu, dok razvoj u emotivnom, psihološkom smislu ne može da isprati. Taj specifičan period razvoja karakterišu i nerazumijevanje drugih, naročito roditelja, pristanak na određena neprihvatljiva ponašanja kako bi se zadovoljila potreba za pripadnosti nekoj grupi, kao i iskazivanje vrlo agresivnog ponašanja ili potpuno suprotno depresivna ili introvertna ponašanja. Nesrazmjer između fizičkog i emotivnog razvoja za adolescenta može biti vrlo zbunjujući.

Porodica je važna za razvoj djeteta i njegovih/njenih normi i vrijednosti, te ukoliko je potpuno prihvatljivo nasilno i agresivno ponašanje u porodici, takvo će se ponašanje provoditi i u drugom okruženju, izvan porodice, u školi, sa prijateljima, itd. U periodu adolescencije svi roditelji su izloženi najčešće burnim i nekontrolisanim reakcijama djece ili čak depresivnim ponašanjima, u kojima se dijete potpuno povlači u sebe i za sebe stvara novi svijet.

Zajednica, obuhvatajući kompletno okruženje, obrazovni sistem, druge nadležne institucije i ostali članovi zajednice; jednako šalje poruke vrlo važne za stvaranje normi i vrijednosti, te ukoliko se pravilno i adekvatno ne reaguje na nasilno ili agresivno ponašanje, šanse se povećavaju da se isto ponašanje provodi češće u ostvarivanju nekih ciljeva. Na ovaj način predstavljeno je  stanovište „ako drugima prolazi zašto ne bi i meni“.

Kompletno okruženje u kojem se djeca razvijaju, oblikuje njihove norme i vrijednosti. Programi jačanja svjesnosti i prevencije nasilja se trebaju stalno i kontinuirano provoditi u školama. Tako se obezbjeđuje informisanost o normama i vrijednostima, ali i mjerama koje se poduzimaju kako bi se nasilno ponašanje zaustavilo ili kaznilo. Okruženje koje je netolerantno na nasilje u bilo kojem pojavnom obliku, jasno šalje poruku da su takva ponašanja nedopustiva, ali što ne znači da se nasilje neće dešavati, mada će reakcije na nasilno ponašanje biti jasne i korektivne.

Najčešće se dešava da okruženje reaguje na fizičko nasilje koje je vidiljivo, ostavlja jasan trag, od modrica do težih tjelesnih povreda, jer je najlakše dokazivo. Međutim nasilno ponašanje ne počinje isključivo fizičkim zlostavljanjem, počinje vrlo suptilno u emotivnom smislu, nanoseći ozbiljne posljedice na emotivnom planu osobe, koja je izložena nasilju. Nazivanje pogrdnim imenima, davanje pogrdnih nadimaka, izolovanje od ostatka grupe, „tračanje“ ili prozivanje za stvari koje nisu počinjene su početak priče zlostavljanja među maloljetnicima. U svakoj od ovih situacija, djeca se rijetko mogu oduprijeti, ili ne pružaju adekvatan otpor, što nasilnim maloljetnicima šalje poruku da su žrtve slabići i ne mogu se oduprijeti nasilju koje trpe. To otvara vrata za nasilne maloljetnike da nastave da se ponašaju nasilno, pa nasilje postaje sve intenzivnije i granice nestaju. Osoba koja trpi nasilje je potpuno izlovana i specifično je da razvije ponašanje potpunog zatvaranja u sebe, kao i tolerancije na nasilje koje preživljava.

Od izuzetne je važnosti da odrasle osobe koje svjedoče bilo kakvim neprimjerenim uvredama na iste reaguju i poduzmu mjere koje imaju za cilj da se osoba koja trpi nasilje maksimalno zaštiti na samom početku. Tolerisanje uvreda ili navedenih ponašanja emotivnog zlostavljanja može biti samo poruka nasilnim maloljetnicima da su nasilna ponašanja dopustiva i to daje snagu i intenzivira nasilna ponašanja.

Iznenađeni smo u posljednjem slučaju ponašanjem drugih svjedoka zlostavljanja, ostale djece koja su snimala situacije zlostavljanja ili mirno pored takvih situacija prolazili, kao da se ništa ne dešava. Reagovanje na nasilne situacije mora biti naučeno od odraslih, roditelja ili nastavnika. Ako djeca vide da se nasilna ponašanja ne tolerišu nigdje, ni na jednom mjestu, veća je vjerovatnoća da će reagovati u smislu zaštite osobe koja trpi nasilje. Ako svjedoče da je potpuno normalno da ni odrasli ne reaguju kada vide nasilje na ulici, u školi, na bilo kom mjestu, i njihova tolerancija na bilo koji oblik zlostavljanja će biti vrlo visoka.

Svaki put kada odrasle osobe tolerišu bilo kakvo nasilno ponašanje u okruženju, djeci šalju poruku da je nasilan oblik ponašanja prihvatljiv i dopustiv.

Sistem prijavljivanja nasilnog ponašanja mora takođe biti jasan, te ako je o školi riječ, onda se jasno mora definisati ko je osoba od povjerenja kojoj se nasilje može prijaviti. Često je slučaj da djeca koja su osviještena o neprihvatljivosti nasilnog ponašanja, takođe ne znaju kome i kako prijaviti ili se boje za vlastitu sigurnost, što je potpuno realno i opravdano, te i iz istih razloga nasilno ponašanje ne prijavljuju.

I u konačnici šta se desi i kada se nasilno ponašanje prijavi? Nije dovoljno samo prijaviti, moraju se znati jasne mjere koje se za počinjeno nasilno ponašanje propisuju. Ako su procesi reagovanja na prijavljeno nasilje spori, nejasni ili blagi, to još više učvršćuje neprijavljivanje i pojačava nasilno ponašanje. Izricanje jasnih mjera je neophodno, koje imaju za cilj popravljanje nasilnog ponašanja maloljetnika.

Nijedno nasilno ponašanje ne smije ili ne treba biti tolerisano, jer ostavlja nezamislive i neizbrisive posljedice, a nenadoknadive u smislu izgubljenih života.

Programi jačanja svijesnosti, prevencije, jasnog sistema prijavljivanja nasilnih ponašanja, kao i jasnog sistema reagovanja, su neophodni kako bi se broj slučajeva nasilja u bilo kakvom pojavnom obliku reducirao i samim tim direktno uticali na smanjenje broja maloljetnih delinkvenata.

Ovaj tekst predstavlja autorsko djelo člana istraživačkog tima GA. Niti jedan dio sadržaja ovog teksta nije dopušteno kopirati niti prenositi bez pismenog odobrenja autora. Svako neovlašteno kopiranje bilo kojeg dijela teksta ili u cijelosti predstavlja povredu Zakona o zaštiti autorskih prava te za sobom povlači pravne posljedice.