Piše: Amer Čajdo
Nasilje među vršnjacima je pojam s kojim se svakodnevno susrećemo i koji nam se na prvi pogled čini vrlo jednostavnim. Vršnjačko nasilje se dešava u školi, na časovima i odmorima, ispred škole, na putu od škole do kuće i preko interneta, tj. cyberbullying. Djeca izložena vršnjačkom nasilju uobičajno su omalovažena i socijalno odbačena od strane jednog ili više vršnjaka trpe: verbalnu, socijalnu i fizičku agresiju.
Odnos napadača i žrtve obilježava neravnoteža emocija i moći, pri čemu je žrtva uznemirena, preplavljena ljutnjom i strahom, a napadač miran i nadmoćan.
Faktori koji doprinose ranjivosti djece na neugodna iskustva s vršnjacima ujedno objašnjavaju i zašto pojedina djeca postaju žrtve nasilja. Djeca s narušenom slikom o sebi osjetljivija su i burnije reaguju na zadirkivanje. Jedan od povoda za nasilno ponašanje mogu biti i društveno neprihvatljiva ponašanja djeteta žrtve. Ona mogu uključivati kulturalno-higijenske navike, ophođenje s drugima i slično.
Djeca koja prolaze kroz stresne situacije, kao što su razvod roditelja, bolest, preseljenje i slično, mogu emocionalno burnije reagirati na komentare drugih i tako postati predmetom zadirkivanja pa i zlostavljanja.
Kao posljedica vršnjačkog nasilja, djeca/žrtve obično pate od osjećaja straha, tjeskobe, frustracije koju često prati ljutnja i osjećaj bespomoćnosti. Pojedina djeca mogu patiti i od posttraumatskog stresa. Mješavina emocija je izrazito toksična za psihološku dobrobit djeteta. Tipične posljedice ovakvih stresnih iskustava u djetinjstvu su problemi u učenju, fizičke bolesti, tjeskoba i hroničan stres, pretjerana osjetljivost, nasilno reagiranje, depresivnost te osjećaj beznađa koji može završiti suicidom.
Kako bi se preventiralo vršnjačko nasilje, potrebno je djecu od malih nogu odgajati i učiti kako treba postupati u određenim situacijama, te ih edukovati kroz školske programe. Dijete treba naviknuti da ima podršku od strane odraslih, kao što su roditelj, starija braća/sestre, učitelji, te ostali prosvjetni radnici.