Piše: Anesa Balić

Javni prostor u Bosni i Hercegovini, kojega u zaista velikoj mjeri oblikuju nositelji političkog odlučivanja, nesumnjivo svakim danom biva sve više okupiran korištenjem govora mržnje. Odgovornost za to možemo tražiti u pravnom okviru kojim se deklarativno nastoji djelovati na suzbijanju govora mržnje, međutim taj pravni okvir koji se u slučaju nositelja političkog odlučivanja sastoji od normi krivičnog i izbornog prava, pokazuje značajne nedostatke.

Može se reći da je balans između govora mržnje i prava na slobodu izražavanja pomjeren u korist slobode izražavanja. Zbog toga je nužno sistemskim pravnim intervencijama ponovno uspostaviti ravnotežu između društvene potrebe za suzbijanjem govora mržnje i prava na slobodu izražavanja

Kod izražavanja političkog mišljenja postavlja se pitanje da li je ispravno ili prihvatljivo ograničiti pravo na slobodu izražavanja kada izražena gledišta podupiru ograničenje ili kršenje prava drugih. Ovo pitanje postaje još izraženije u okolnostima izbora, a ta pitanja se postavljaju zbog toga što su izbori upravo trenutak kada treba izraziti različite političke stavove. Ograničavanje izražavanja nekog od političkih stavova potencijalno ograničava ne samo prava slobode govora, nego i demokratskog sudjelovanja u izbornom procesu.

Izborna kampanja ili huškačka retorika?

Međutim, vrlo napeta atmosfera predizborne kampanje može biti trenutak kada zapaljive izjave imaju, odnosno mogu imati učinak poticanja ljudi na govor mržnje ili nasilje, čime se krše demokratska prava na slobodu govora drugih osoba. Naročito može biti sporno da li se određeno izražavanje treba smatrati govorom mržnje ili dozvoljenim izražavanjem u smislu političkog diskursa.

Poznato nam je da nerijetko političari u BiH koriste svoju političku moć kako bi upravljali institucijama, zakonima, ali i da pokazuju moć nad građanima. Činjenica je da koriste društvo jer je etnički podijeljeno, te samim tim govor mržnje često isplovljava kao moćna alatka. Dakle, govor mržnje upravo je za njih idealan alat koji koriste kako bi skrenuli pažnju građana sa stvarnih, svakodnevnih problema, a koji su, najvećim dijelom, i prouzrokovani njihovim nekonstruktivnim djelovanjem.

Javno izazivanje ili raspirivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti, prema odredbama krivičnih zakona koji su na snazi u Bosni i Hercegovini, predstavlja krivično djelo. Međutim, sudeći po do sada ostvarenim rezultatima, reakcija vrlo često izostane, pa se i govor mržnje nastavi koristi na političkoj sceni. Govor mržnje u izbornoj kampanji u Bosni i Hercegovini može biti podložan sankcioniranju odredbama krivičnog zakonodavstva ili odredbama izbornog zakonodavstva. Međutim, slabo su  poznati slučajevi vođenja krivičnih postupaka za govor mržnje koji iznose pripadnici političkih stranka, ne samo u predizborno vrijeme nego i izvan toga perioda.

U Izbornom zakonu BiH u Članu 7.3 (7) navodi se da: “Kandidatima i pristalicama političkih stranaka, listi nezavisnih kandidata, listi pripadnika nacionalnih manjina i koalicija, kao i nezavisnim kandidatima i njihovim pristalicama, te zaposlenima ili na drugi način angažiranim u izbornoj administraciji nije dozvoljeno između ostalog i koristiti se jezikom koji bi nekoga mogao navesti ili podstaći na nasilje ili širenje mržnje, ili objavljivati ili upotrebljavati slike, simbole, audio i video zapise, SMS poruke, internet komunikacije ili druge materijale koji mogu tako djelovati.”

To ukazuje da jedine stvarne sankcije koje se izriču za govor mržnje predstavljaju kršenje izbornih pravila propisanih Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine. U Bosni i Hercegovini Središnje izborno povjerenstvo (SIP) ima mandat da prati izborne kampanje i može sankcionisati kandidate koji koriste govor mržnje, ali samo ukoliko do takvih incidenata dođe u roku od 30 dana prije datuma održavanja izbora. Na ovaj način se ostvaruje regulatorni nadzor nad djelovanjem političkih stranaka. To se često pokazuje korisnijim od represivnog djelovanja kroz odredbe krivičnog zakonodavstva. Posebno je bitno ostvariti demokratske mehanizme brze i efikasne reakcije onda kada je riječ o rastućim tenzijama između različitih društvenih grupa ili u situaciji povećanih političkih “investicija” različitih političkih aktera u situaciji međusobnog takmičenja, primjerice uoči izbora. Sankcije uključuju novčane kazne i brisanje kandidata sa izbornog spiska. Ovaj pristup međutim može pokazati rezultate samo u toku plaćene izborne kampanje, ali njime ostaje nesankcionirano korištenje govora mržnje prije perioda od 30 dana.

Ukoliko uporedimo pojam govora mržnje kako je naveden u međunarodnim dokumentima i način na koji je zabranjeno postupanje kandidata u izbornom procesu, vidljivo je da je one imaju porijeklo u istim pravnim izvorima kojima se zabranjuje korištenje govora mržnje. Međutim, zabranjeno ponašanje u izbornom zakonu uže je određeno od pojma govora mržnje kakav se uobičajeno koristi. Prema tekstu Izbornog zakona zabranjuje se samo izražavanje koje predstavlja navođenje ili poticanje na nasilje ili širenje mržnje, dok je izostavljeno izražavanje kojim se širi, promovira ili opravdava mržnja koja u svojoj suštini predstavlja netoleranciju. Jasno je da poticanje podrazumijeva izjave o grupama osoba koje stvaraju neposredni rizik od diskriminacije, neprijateljstva ili nasilja nad osobama koje pripadaju njima, a prema praksi Europskog suda poticanje na mržnju ne sadrži nužno i poziv na čin nasilja.

Govoru mržnje dodatno doprinosi činjenica da političari imaju najviše prostora u medijima, a sve njihove izjave bez obzira na sadržaj, prenose se bez zadrške, bez ikakvog komentara ili da se medij na neki način ogradi od istog, bez kritičkog osvrta uopće.

To smo imali priliku uvidjeti i na osnovu analize koju je sprovelo Udruženje za društveno istraživanje Global Analitika. Na osnovu podataka iz pomenutog istraživanja, navodi se da su političari zastupljeni 30%, kada je riječ o plasiranju govora mržnje u medijima. 

Uočeno je da govor mržnje svoj vrhunac doseže za vrijeme predizbornih kampanja. Situacija i ne čudi s obzirom na dešavanja i stanje u Bosni i Hercegovini, jer riječ je o državi sa historijom etničkog nasilja i podjela. Govor mržnje, diskriminatorna i huškačka retorika ne predstavlja slobodu govora, nego njenu zloupotrebu, koja podliježe krivičnoj odgovornosti. Veliki problem pretsavljaju i komentari na portalima i društvenim mrežama tokom trajanja kampanje. Kada je riječ o portalima, urednička je obaveza ukloniti komentare koji sadrže govor mržnje, diskriminaciju, prijetnje i huškanje sa web stranice, i u ekstremnim slučajevima sarađivati s policijom i tužilaštvima na otkrivanju identiteta lica koji zloupotrebljavaju slobodu govora

Veliki dio medijskog i javnog prostora zauzimaju izjave političara, a neki od njih su donosioci odluka i javnih politika koji imaju direktan uticaj na svakodnevni život građana. S tim u vezi, neophodno je da se oni moraju posebno suzdržavati od bilo kakvog govora mržnje, te preuzeti odgovornost za prevenciju i suzbijanje svih oblika govora mržnje i govora koji poziva na diskriminaciju. Nažalost često puta se desi da i sami svjedočimo da određene političke partije lične interese zasnivaju upravo na temeljima podjela, nepovjerenja  i straha, nije realno da u skorije vrijeme možemo očekivati bilo kakve pozitivne pomake kada su u pitanju takvi koraci.

Dosta je primjera govora mržnje uopće na političkoj sceni. U novembru 2020. godine održani su izbori gdje smo imali priliku ponovo svjedočiti istom.

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta “Suzbijanje govora mržnje kroz osnaživanje mladih” (“Suppressing Hate Speech Through Empowerment of Youth”) je finansiran od strane Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Holandije u BiH kao dio MATRA (Društvena transformacija) programa. Projekat sprovode partnerske organizacije Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH i Global Analitika.