Trebinje, gradić na krajnjem jugoistoku Bosne i Hercegovine sa velikim turističkim potencijalom. Međutim, kada odlučite da saznate nešto više o Trebinju, naići ćete na poprilično loše informacije, pominje se da zauzima visoku poziciju na mapi kriminala, grad je uništene privrede, iznevjerenih i praznih obećanja. Grad u kojem se priča o atraktivnom turističkom naselju, aerodromu, 150 miliona investicija od Elektroprivrede, turizmu i mnogim drugima stvarima. Ali, sa druge strane, grad u kojem su svi privredni kolektivi uništeni, grad kriminala i korupcije, grad koji turisti zaobilaze zbog neuslovnosti, grad odakle i lokalni ljudi bježe, neki su od opisa Trebinja otprije posljednjih pet i deset godina.
S tim u vezi osmi bilten Opservatorije nelegalne ekonomije u Jugoistočnoj Evropi koji objavljuje Globalna inicijativa za borbu protiv transnacionalnog organizovanog (GI-TOC) kriminala u fokus je stavio i grad Trebinje. Trebinje se u biltenu spominje kao žarište organiziranog kriminala u Bosni i Hercegovini.
Od profitera rata do mafije automobila
U Biltenu se navodi i da je devedesetih godina, tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji, Trebinje bilo ključno središte za krijumčarenje različitih asortimana robe, uključujući oružje, ulje i cigarete. Nakon ratova i napora vlasti, i pokušaja da djeluju, smanjilo se krijumčarenje oružja u regionu, ali preusmjerili su svoju pažnju na krijumčarenje ukradenih automobila, uglavnom od Bosne i Hercegovine do Crne Gore, iskorištavajući otvaranje novih granica, tržišta i mogućnosti. Dok su grupe iz okoline Jahorine (Pale, Sokolac i Istočno Sarajevo) bile glavni i odgovorni igrači za krađu automobila u Sarajevu. Auto mafija u Trebinju bila je zadužena za podmićivanje policije i carinika radi isporuke ukradenih automobila kriminalcima u Crnoj Gori, posebno u Nikšiću, Budvi i Kotoru.
Govoreći o ukradenim automobilima, jedna trećina ih je bila namijenjena lokalnom tržištu u Crnoj Gori, dok su ostale dvije trećine isporučivane u inostranstvo, dešavalo se čak da budu isporučivani i u Afriku. Prema informacijama, dio novca zarađenog krađom automobila ulagao se u turizam u Crnoj Gori i Trebinju, dok je dio ulagan u zemljišta i nekretnine. Moć automafija je bila toliko jaka da je 2008. godine, nakon što je biskup Grigorije iz Zahumlja i Hercegovine osudio navedene aktivnosti na javnoj sjednici Skupštine Trebinja i pozvao da policija počne raditi svoj posao te konačno počne hapsiti kradljivce automobila, čija su imena dobro poznata svim građanima Trebinja, primio je prijeteće pismo te otišao iz zemlje.
Čvorište za trgovinu drogama, krijumčarenje migranata i paljevine automobila
Trebinje se spominje i u izvještaju Globalne inicijative za borbu protiv transnacionalnog kriminala iz 2019. godine. U izvještaju se navodi da preko Trebinja u Hrvatsku i prema EU masovno putuje i kanabis iz Albanije, o čemu svjedoče česte zapljene na dubrovačkim graničnim prijelazima. Trebinje je i tradicionalna lokacija za krijumčarenje crnogorskih cigareta, a od 2015. godine sve se intenzivnije nalazi i na ruti za komercijalni prijevoz migranata. U istoj se funkciji donekle nalaze i nedaleka Bileća te granični prijelaz Deleuša-Vraćenovići gdje je policija navodno iznimno aktivan sudionik u mafijaškim i švercerskim procesima.
Dakle, zbog svoje lokacije, Trebinje je središte krijumčarenja droge i trgovine ljudima. Dok su to nekada činili kriminalci iz Trebinja djelujući jednostavno kao posrednici, vremenom su rasli, jačali i organizirali su se u različite grupe. Razvili su veze sa policijom i graničarima, ali su povezani i sa drugim kriminalnim grupama u Crnoj Gori i Hrvatskoj. Kao rezultat toga, droga koji prolaze kroz Trebinje sada mora proći kroz gradske kriminalne grupe. Trebinje je raskrsnica za kanabis koji dolazi iz Albanije preko Crne Gore, kokain i heroin stižu iz Jadranske luke i kreću se od juga prema sjeveru. Navodno postoje snažne veze između grupa koje funkcionišu u oblasti Trebinja i Dubrovnika, koji je udaljen samo 32 kilometra, a glavno je tržište koje snabdijevaju trebinjski kriminalci, posebno tokom ljetnih mjeseci kada potrošnja raste uporedo sa turističkim stanovništvom.
Nažalost, navedene aktivnosti uglavnom su olakšane i vezuju se za činjenicu da policiji i graničarima nude mito kako bi im omogućili prolazak pošiljki bez zabrana. Kao razlog spominju se niske plate ili jednostavno veze policije, visokih funkcionera i političara. Zbog toga su najčešće uhapšeni samo sitni trgovci i kriminalci, s ciljem pokazivanja javnosti da policija radi nešto, dok veliki kriminalci postaju ugledni građanima.
Od 2015. godine Trebinje se koristi za krijumčarenje migranata. U tom regionu osim Trebinja za trgovinu ljudima pogodni su i Bileća, Gacko i Nevesinje.
Region je rijetko naseljen i ekonomski siromašan. Teren je ispresijecan planinama i teško ga je nadzirati. Zvanične granične prelaze lako je zaobići, što putem mita, što korištenjem lokalnih puteva. Smatra se da postoje brojni ilegalni prelazi. A potrebno je istaći i da je jako mali broj uhićenja ze krijumčarenje migranata u regiji.
Bilten GI-TOC napominje da je ugled Trebinja kao žarišta organiziranog kriminala pogoršan i nizom vatrenih napada na automobile. Od 2005. godine došlo je do brojnih incidenata u kojima su kriminalci postaviljali eksplozivne naprave ispod automobila, bacali bombe ispred kuća žrtava ili palile automobile zapaljivim tečnostima. Žrtve su obično bivali policijski i granični službenici, pravnikc, lokalni političari i poslovni ljudi, kao i ljude iz kriminalnog miljea. Od 2020. godine u Trebinju je zapaljeno osam automobila, a posljednji u maju 2021. godine, uprkos činjenici da grad ima opsežan video nadzor. Iako postoji zabrinutost zbog sigurnosne situacije među lokalnim stanovništvom, načelnik policije u medijima tvrdi da je situacija pod kontrolom i da policija poduzima mjere kako bi pronašli počinioce.
Turizam za jačanje otpornosti
U samom zaključku Biltena, naglašava se da Trebinje ima veliki potencijal kao turistička destinacija – sa mediteranskom klimom, čistim rijekama i blizinom mora i planina, kao i bogatom historijom baština. No, Trebinje ne može promijeniti svoju lokaciju, ali može smanjiti ranjivost jačanjem krivičnog pravosudnog sistema, na primjer suzbijanjem korupcije, gonjenjem, a ne zaštitom počinilaca i oduzimanjem imovine stečene kriminalom. Potrebna je i veća saradnja između agencija za provođenje zakona u zemlji (tj. između Republike Srpske, gdje se nalazi Trebinje, i Federaciji Bosne i Hercegovine), te između bosanskohercegovačke policije i graničnih službenika u susjednoj Hrvatskoj i Crnoj Gori.
Osim priče o žarištu organizovanog kriminala u Trebinju, u ovom biltenu su objavljene priče o aktivnostima Kavačkog klana u Sloveniji, poveznici Sjeverne Makedonije i turskog krim šefa, Sedat Peker, kao i konfiskaciji nezakonito stečene imovine u regionu.
