Da li demokratija danas znači sloboda ekstremizma, netrepeljivosti drugog i drugačijeg, slobodu nacionalizma i ignorisanje ratnih zločina? Ovakvo pitanje je i više nego legitimno, jer se polako i sigurno konstruiše sistem koji nema pardona niti stida od ignorisanja činjenica uz veličanje zločinačkih djela. Ponos građana i građanki su zločinci. To su heroji današnjice savremenog bosanskohercegovačkog društva. Društvo je postalo visokotoleratno na nasilje i govor mržnje, a ideali današnje omladine su postali ratni zločinci za jedne, za druge pak heroji…
Postali smo društvo koje isuviše lagano i bezbrižno konzumira fašizam i nacionalizam kako bi se sakrio u zonu komforta – neka nama naših, iako su najgori. Čak je i kolektivizam pogrešno primijenjen u Bosni i Hercegovini. Društvo koje bi se moralo razvijati na vrijednostima zajedništva i razvijanja kolektivne svijesti, u kojima bi pojedinci, koristeći svoje intelektualne sposobnosti, lansirali svoju državu na listu najboljih i najperspektivnijih u svim životnim segmentima. Ipak, živimo u društvu u kojem svi mi pojedinačno imamo nekakva privatna i “svoja” mišljenja o životnim pitanjima, ali konstantno ih plasiramo kroz prizmu kolektivizma i mase. Društvo ovdje zapravo i ne želi da razmišlja, jer osjeća komfort da za njega razmišlja i da ga vodi vođa. Međutim, problem je kada društvo prepozna i izabere pogrešne i pogubne vođe, koji svojim radom vode državu, a i njeno društvo na dno. Dok se fašizam polako oživljava, oni koji treba da reaguju, ćutke prihvataju.
Post-dejtonsko društvo se dugi niz godina uči da egzistira kroz kolektiv i grupe – u slučaju BiH to su tri konstitutivna naroda. Svaki narod i njegovi predstavnici, u javnosti poznati pod nazivom „zaštitnici nacionalnih interesa“, hrane svoje narode nacionalizmom, a u mnogim momentima i tihim fašizmom. A onda, nekako uvijek prije izbora, takva retorika se probudi – to je postao uzus političkog djelovanja. Takvi predstavnici pred mikrofonima i kamerama redovno pozivaju na mir i suživot, evropske vrijednosti življenja, a kada se tehnika izgasi, dogovaraju podjele.
Kako navode mediji dogovoren je, nimalo slučajno, koncert Thompsona u Mostaru – kampanja HDZ-a koja je očito krenula. Očito je da upravo HDZ već godinama nema ništa novo da ponudi svojim biračima osim lažnog nacionalizma jer se u selima i gradovima, gdje po pravilu uvijek pobjeđuju na izborima, mnogi iseljavaju i odlaze. Pa čak je i Thompson to indirektno potvrdio – on pjeva po inozemstvu ili barem pokuša pjevati, onima koje je pogubni politički sistem otjerao. Samim tim prikazuju viziju za “svoj” narod. Pričajmo im koliko su ugroženi i kako oprezni moraju biti, jer drugi ili treći ih mrze. I naravno, Thompson je poslužio kao odlično propagandno sredstvo – stara formula je upalila, dajmo narodu hljeba i igara, iako im hljeb sve teže možemo osigurati. Thompson je odlično sredstvo za vraćanje “svog” naroda u prošlost kako ne bi razmišljali o budućnosti. Žalosno je da, kada se već vraćaju u prošlost, nema ničega lijepog ili pozitivnog, jer je tematika uvijek povezana za zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu ili ratu iz devedesetih. Glorifikacija zločina je u međuvremenu postala ideologija koju prati masa, dobar dio društva, a to postaje itekako opasno.
Tako su samoprozvani nositelji evropskih vrijednosti organizovali koncert podrške, ni manje ni više, političkim i vojnim predstavnicima separatističkog projekta- Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna. U ime tog projekta su počinjeni mnogi i mnogo ozbiljni ratni zločini. Istina, to je tek potvrđeno prvostepenom presudom Međunarodnog krivičnog suda za bištu Jugoslaviju (MKSJ), ali u tom predmetu su već potvrđene činjenice o ulozi i nedjelima popularne „haške šestorke“ koje su ključne za smjer drugostepene presude. Da, nositelji evropskih vrijednosti su u ovom vještačkom bosanskohercegovačkom miru organizovali, pod pokroviteljstvom HDZ-a, takav jedan koncert, vjerovatno kako bi iskazali želju za cjelovitom BiH.
Šta je zapravo značio koncert Thompsona u Mostaru? Mase mladih ljudi koji se nisu ni rodili u periodu agresije i rata u BiH su također duboko utkani u pore nacionalne mržnje, netolerancije, podržavanje genocida, urbicida, logora i etničkog čišćenja. Nove generacije se moraju pripremiti za nevidljivi rat, rat u miru, rat savremenim demokratskim sredstvima – sloboda drugačijeg, bez obzira kako pogubno ili nečovječno to drugačije izgleda i djeluje.
Danas, kada živimo u društvu u kojem pripadnici etno-nacionalnih grupa ne priznaju da su zločinci zapravo činili zločine, stvara se netrepeljivost prema osnovnoj vrijednosti – čovjeku, a očito je veća u 21. stoljeću nego prije hiljadu godina. Tih skoro deset hiljada ljudi koji su slušali Thompsona nisu razmišljali o simbolici mjesta gdje se održao koncert i o djelima „haške šestorke“. Oni se naivno sakrivaju iza njih i njihovih zločina smatrajući da su time spašeni i odbranjeni, a neće da čuju jednu ključnu stvar: presuda toj „haškoj šestorci“ nije presuda hrvatskom narodu nego isključivo onima koji su činili zločine. Oni imaju ime i prezime. Oni nisu budućnost, a niti pozitivna prošlost. Oni nisu uzus evropskih vrijednosti, nego svega čega se Evropa stidi. Žalosno je da čak niti Thompson nije to do sada shvatio nakon mnogih odbijenica za održavanje koncerata, ali bi bilo žalosno da se obrazovanje nadolazećih generacije zasniva na pogrešnim moralnim i etičkim vrijednostima.
“Svaki moralan i odgovoran čovjek bi trebao napraviti koncert za žrtve. To je normalan i vjerski pristup. Pravda i zadovoljština se mora ispuniti prema žrtvama, a ne prema onima koji su počinili te zločine. Tijekom povijesti čovječanstva je mnogo ljudskog zla predstavljalo zločince kao heroje“, smatra fra Mile Babić.
