Piše: Haris Kolašinac
Pojmovi invaliditet i roditeljstvo ljudima često izgledaju nespojivo. Jedan značajan segment prava osoba s invaliditetom odnosi se i na njihovo pravo da donesu odluku o tome da postanu roditelji. I kada se ostvare u ovoj ulozi, gotovo da se ne govori o izazovima sa kojima se suočavaju. Ovo su još uvijek društvene tabu teme kod nas. Takođe, istraživanja pokazuju da postoje značajne razlike u mogućnosti ostvarivanja roditeljstva žena i muškaraca s invaliditetom. Procijenjeno je da se žene, zbog toga što im je dodijeljena primarna uloga u brizi i podizanju djeteta, teže odlučuju na roditeljstvo. Pored toga, oba pola su većinom procijenila da sredina manje podržava žene u ostvarenju materinstva, nego muškarce.
Prepreke u ostvarivanju roditeljstva osoba s invaliditetom
Na motivaciju za roditeljstvo, odnosno za potrebu, želju i odluku za dobijanje djece, utiču biološki, psihološki i socijalni faktori. Od njihove interakcije zavisi preuzimanje i prihvatanje roditeljske uloge. Historijski gledano, na roditeljstvo se vijekovima gledalo kao na prirodan čin i očekivanu obavezu svakog odraslog pojedinca. Žene koje bi odbacivale materinstvo osuđivane su i odbacivane u društvu. Ovaj tradicionalni obrazac društveno uslovljenih očekivanja još uvijek postoji u našem društvu. Zanimljivo je da ovaj opšti socijalni pogled vezan za žensku ulogu u društvu postaje dijametralno suprotan kada se radi o ženama s invaliditetom. One se tradicionalno obeshrabruju ili im se negira mogućnost da rode i odgajaju dijete. One se, često, vide kao aseksualne, zavisne, pasivne i zbog toga se smatraju neadekvatnim za reproduktivnu ulogu koja priliči ženi.
Prepreke u ostvarivanju roditeljstva osoba s invaliditetom pretežno su vezane za njihov ukupan društveni položaj koji im ne obezbjeđuje materijalnu sigurnost, društvenu podršku i samostalnost. Međutim, za svakoga od nas je naročito značajna podrška porodice i okoline po pitanju bitnih životnih odluka, kao što je roditeljstvo. Ohrabruje podatak da roditelji s invaliditetom u najvećem dijelu imali podršku okoline. U najvećem broju slučajeva podršku imaju od bliskih ljudi iz svog okruženja (partnera, porodice, prijatelja). Međutim, očigledno je da šira društvena podrška roditeljima s invaliditetom izostaje. Zabrinjava činjenica da izostaje podrška institucija, i to onih koje bi zbog oblasti koje pokrivaju trebalo da majkama i očevima s invaliditetom pruže neophodnu podršku.
Ostavimo predrasude po stranama
Iako za razliku od osoba bez invaliditeta imaju određene poteškoće, mogu biti vrlo brižljivi i požrtvovni roditelji, te imati dobre roditeljske sposobnosti i vještine. Problem je što su u većini slučajeva obeshrabreni i nemotivirani, te nemaju dovoljno pružane podrške. Značajni dio populacije smatra da njihova limitirana samostalna briga i ovisnost o drugima predstavlja nesavladiv izazov. Smatra ih se nesposobnima i nekompetentnima za roditeljski život. Velika većina osoba s invaliditetom živi u nezadovoljavajućim, možda čak štetnim uvjetima za život pa se im nažalost ni ne pruži šansa da pokažu svoje sposobnosti i potencijale. Najčešći problemi kreću se od socijalne izoliranosti pa do financijskih i egzistencijalnih faktora. Naime, velik dio njih boravi u primarnoj obitelji, s roditeljima ili skrbnicima, čak i kao odrasle osobe, često im nije pružana prilika za obrazovanje ili bilo kakvu vrstu edukacije, pa ni osposobljavanja za rad, a zaposlenje u mnogo slučajeva ne dolazi u obzir. Roditeljstvo sa sobom nosi niz komplikacija i teškoća koje svim roditeljima, pa tako i osobama s invaliditetom predstavljaju izazov. Od problema s adolescencijom pa do manjka potpore partnera ili drugog roditelja.
Sve neprilike su savladive, no roditeljima koji se osim s roditeljstvom moraju nositi i sa svojim invaliditetom, lakše bi bilo kad bi ojačali i unaprijedili svoje roditeljske vještine i spretnosti. Osobama s invaliditetom koje se žele iskušati u ulozi roditelja predlaže se da potraže arhitektonska rješenja za kuću, dvorište, okolinu, što bi im uveliko olakšalo život, zatim ispomoć u kućanstvu, dadilju ili ličnog asistenta i tome slično. Osobe s invaliditetom koje žele postati roditelji bi se trebale prije svega informisati i savjetovati o svojim pravima i mogućoj novčanoj podršci za dijete. Vrlo bitna je i emocionalna podrška porodice, bliže ali i šire okoline.
Da bi se poboljšao položaj osoba s invaliditetom koje su se ostvarile kao roditelji, kao i osoba s invaliditetom uopšte potrebno je unaprijediti zakonsku regulativu, raditi na razvijanju svijesti osoba s invaliditetom, raditi na otklanjanju predrasuda sredine prema osobama s invaliditetom, podsticati ekonomsku samostalnost i nezavisnost osoba s invaliditetom i obozbijediti podršku od strane države.
Da li želja za roditeljstvom ovisi od stepena i oblika invaliditeta?
Najteži slučaj u cjelokupnoj situaciji imaju osobe s intelektualnim teškoćama. Njihov položaj u vezi roditeljstva je u najgorem i najnepoželjnijem statusu. Kod osoba s intelektualnim poteškoćama većeg stepena, interes za ispunjavanje roditeljske funkcije nije ni izražen. Razlog tome je njihova snižena intelektualna sposobnost te emocionalna inteligencija, i ostali elementi psihosocijalnog razvoja. Gledajući iz socijalnog i emocionalnog aspekta, osobe s većim intelektualnim oštećenjima cijeli život ostaju uz svoje najbliže, primarnu obitelj, te ne pokazuju težnju ni zainteresiranost za intimnu ili partnersku vezu. No kao i u svakoj situaciji, i u ovoj se mogu naći izuzetci, što znači da i one mogu pokazati inicijativu i pronaći se u roditeljskoj ulozi.
Međutim, osobe s blažim i umjerenim stupnjem intelektualnih teškoća mogu izraziti i pokazati inicijativu i potencijal za razvijanjem partnerske veze, čak i ostvarivanje bračne i roditeljske uloge. S tim u vezi kod svake vrste invaliditeta, socijalna zajednica, pa čak u većini slučajeva i članovi porodice, ne pružaju potrebnu podršku.
Istraživanje Meadow-Orlans (2002.) negira etiketu “nekompetentnih roditelja” koju društvo nameće, gdje se pokazalo da su odrasli s osjetilnim invaliditetom visoko sposobni za roditeljstvo, odrasli s oštećenjem vida i tjelesnim oštećenjem su postigli različite načine suočavanja s djecom još od ranog djetinjstva, a ovisno o razini oštećenja osobe s tjelesnim oštećenjem ponekad trebaju malo više pomoći i podrške tokom roditeljstva.
Kao i svako roditeljstvo, uz poteškoće, ono ima i svoje pozitivne strane, a kod roditeljstva osoba s invaliditetom to se ponajviše odnosi na to da djeca i roditelji uče važnost uže i šire porodice te prijatelja kao mehanizama podrške, veća je fleksibilnost u porodičnim ulogama, djeca uče kulturu opresije, osnaživanja i ljudskih prava od malih nogu te se povezuju s drugim porodicama čiji su roditelji osobe s invaliditetom.
Biti roditelj s invaliditetom može biti teško, ali čini se kako im ipak najteže prepreke predstavljaju mišljenja i percepcije drugih osoba o njihovoj sposobnosti da budu roditelji. Isto tako, navodi se kako su česte i socijalne i ekonomske prepreke. Unatoč ekonomskim preprekama, pokazalo se da roditelji s invaliditetom često ne žele tražiti pomoć jer se boje da će ih se prikazati nekompetentnima roditeljima.
Neovisno o obliku porodice u kojem dijete živi, podržavajući roditelji i roditelji koji su osjetljivi na djetetove potrebe, omogućuju svojoj djeci kvalitetniji život koji uključuje pravila i vrijednosti komunikacije, poštivanje različitosti, empatiju i toleranciju.
