Na nekim mjestima, budućnost dezinformacije je već prisutna u našoj svakodnevnici, o čemu svjedoči i primjer jedne obmane sa lažnim vijestima o umjetnici, koja je dovela do premlaćivanja dviju osoba ovog proljeća u Brazilu. Takođe, glasine o nedostatku soli prošle jeseni izazvale su panike na tržištu u nekoliko indijskih država sa fatalnim posljedicama. Kao i izmišljeni izvještaji o popularnosti pojedinih političara pojavili su se pred izbore ovog mjeseca u Keniji, gdje je rezultat i danas sporan, a desetine je ubijenih tokom protesta.
Kada lažne vijesti rezultiraju nasiljem, novinari imaju dužnost da što prije pronađu istinu. Ali detalji tih glasina – ko stoji iza njih i zašto – i dalje najčešće ostaju tajna. To je zbog jednog naizgled trivijalnog detalja: u svim ovim slučajevima, dezinformacije su do čitatelja dospjele preko usluge WhatsApp.
Zatvorene aplikacije za razmjenu poruka kao što su WhatsApp i Viber i dalje rastu u popularnosti širom svijeta. Pošto popularnost Facebooka i Twittera kao izvora vijesti pokazuje znake stagnacije ili opadanja, platforme za razmjenu poruka sve više postaju sredstvo kroz koje korisnici crpe podatke. Nedavno istraživanje YouGov-a sprovedeno na preko 70.000 ljudi u 36 zemalja otkrilo je da 23 posto ispitanika “pronalazi i dijeli” vijesti koristeći najmanje jednu uslugu razmjene poruka. U azijskim i latinoameričkim zemljama kao što su Malezija ili Brazil, taj broj je bliži 50 posto, a WhatsApp je skoro jednako uobičajen izvor vijesti kao i Facebook.
- Aplikacije su omogućile stvaranje „mračnog društva“
Platforme za razmjenu poruka tek trebaju izazvati mnogo diskusija među istraživačima dezinformacija na Zapadu, koji pokušavaju da osmisle najbolje prakse za reagovanje na virusne glasine i dezinformacijske kampanje. Ali, ove jednostavne aplikacije zaslužuju pažnju kao mračnu budućnost dezinformacija. Za razliku od Twittera ili Reddita, aplikacije za razmjenu poruka nisu dizajnirane da budu javni „trgovi“ u kojima se korisnici mogu družiti sa milionima stranaca. Oni su započeli kao jeftini, pouzdani alternativi SMS porukama ili kao načini slanja privatnih, šifriranih poruka.
Većina ovih aplikacija ograničava korisnike na pojedinačne ćaskanje sa kontaktima u svojim telefonima ili privatnim grupnim razgovorima sa ne više od 500 prijatelja. Dok se razgovor sa stotinama učesnika sigurno ne osjeća previše privatnim, ovi grupni chatovi su i dalje zatvoreni, u smislu da svi od njih moraju biti pozvani od postojećeg člana, a ne postoji način da se zna da li postoji grupa, osim ako ste dio iste. Štaviše, uz nekoliko izuzetaka, ne postoje trending liste ili društveni izvori koji osiguravaju unos izvan korisničke mreže. Neke kompanije za mobilne poruke prepoznale su potencijal svojih aplikacija da pružaju kreativni ili uređivački sadržaj, nudeći mogućnosti pomoću kojih korisnici mogu da se pretplate na jednosmjerne razgovore sa izdavačima. Međutim, to nisu javni forumi, korisnici mogu da „lajkaju“ poruke i vide koliko je svako puta pregledana, ali samo izdavač može objavljivati poruke pretplatnicima.
Ukratko, izuzev nekoliko izuzetaka, sve aktivnosti na ovim platformama koje postoje izvan neposredne mreže su potpuno nevidljive. Na aplikacijama sa end-to-end enkripcijom – kao što su WhatsApp, Telegram ili Viber – navodno čak i same platforme ne mogu uvijek vidjeti šta je tema razgovora korisnika. Upravo iz tog razloga neki koji obraćaju pažnju na platforme za razmjenu poruka nazivaju ih “mračnim društvom”.
Nedostatak aplikacija za razmjenu poruka predstavlja očigledne probleme za novinare koji pokušavaju brzo pronaći i otkriti lažove na ovim platformama. Za početak, novinarima ili drugima je teže pokušati da se bore protiv dezinformacija kada ne mogu identifikovati sadržaj koji cirkuliše na ovim platformama. Čak i kada su glasine precizirane, teže je napraviti prvi i neophodan korak u procesu provjere činjenica i identifikacije prvobitnog izvora. Dezinformacije pri razmjeni poruka često ne dolaze uz citate ili poveznicu; već su obično samostalni mediji ili samo tekst, koji se ponekad pripisuju zvaničnim izvorima. Nepripisane ili lažno pripisane slike, video zapisi ili tekst mogu se pretraživati na Googleu. Međutim, takve sadržaja ne može da pronađe Google web pretraživač – kao u slučajevima kada je sadržaj nastao na samoj platformi za razmjenu poruka ili je tamo uređen, tada su novinari u „teškoj“ poziciji. Ove aplikacije takođe imaju funkcije koje komplikuju stvar za sve koji žele da šire lažne informacije. Da nekome pošaljete poruku na ovim platformama, morate imati svoj mobilni broj sačuvan na telefonu ili bar znati njihovo tačno korisničko ime.
Istaknute aplikacije za razmjenu poruka takođe zahtijevaju da se korisnici prijavljuju sa važećim brojem mobilnog telefona, verifikovanim putem tekstualne poruke ili poziva, kako bi pristupili kontaktima svog telefona za slanje poruka. Većina servisa za razmjenu poruka omogućava korisnicima da blokiraju spamere. Pored toga, WhatsApp i Viber najavili su mjere otkrivanja spama koje navodno sprečavaju korisnicima slanje previše neželjenih poruka.
Kreiranjem chat grupa postaje jednostavna koordinacija sa istomišljenicima koji već koriste ove aplikacije i koji su kultivisali velike mreže. Slično taktiku navodno koristi stranke u Indiji, koje se pripremaju za izbore 2018. godine obučavajući stotine volontera da distribuiraju poruke preko najmanje 5.000 WhatsApp grupa. –
- Razotkrivanje lažnih vijesti je kompleksan posao
Izgleda vjerovatno da, odsustvo angažovanja kompanija za mobilne poruke, neposredna borba protiv prevara i propagande na njihovim platformama će uključiti crowdsourcing. I zaista, kreativne upotrebe crowdsourcinga kako bi se prevazilazile barijere aplikacija za razmjenu poruka već su počele da se pojavljuju u zemljama koje su preplavljene sa „WhatsApp propagandom“. Kao što je objavio Nieman Journalism Lab, kolumbijski politički vjesnik La Silla Vacía počela je ohrabrivati svoje čitaoce da šalju screenshote o WhatsApp porukama za koje sumnjaju da su lažni. Zatim, nakon provjere činjenica, hoće da podnosilac podijeli još jedan screenshot koji pokazuje da su prosljeđivali objavu na provjeru činjenica njihovim kontaktima, čime su ciljali društvene krugove iz kojih se obmana širila. Slične aktivnosti su korištene od strane grupe za provjeru činjenica u Indiji i Brazilu poput BoomLive i Boatos.
Ali provjera činjenica, po svojoj prirodi, uvijek će biti jedan korak iza dezinformacije.
Pored toga, novinari moraju koristiti svaku proaktivnu opciju koja je na raspolaganju. To podrazumijeva edukaciju javnosti o tome kako provjeriti i verifikovati online sadržaje putem novih programa za medijsku opismenjavanje i dopuniti nedostatak povjerenja u novinarstvo što stvara apetit za sve većim brojem neprovjerenih informacija. Oba će zahtijevati ogromnu posvećenost i u kontekstu vremena i resursa.
Dolazi budućnost dezinformacija i sada moramo početi da se pripremamo.
