Mević: Za naše društvo inkluzija je još uvijek dalek pojam

Razgovarala: Anesa Agović 

Fondacija Muharem Berbić je jedna od prvih filantropskih organizacija u Bosni i Hercegovini. Osnivači Fondacije su gospodin Zijad Berbić i gospođa Selma Berbić – uspješni privrednici porijeklom iz Bosne i Hercegovine, s adresom prebivališta van granica naše zemlje. Svjesni činjenice da se pred građane i građanke postavljaju brojni izazovi, naši osnivači su se odlučili da ubrzaju pozitivne procese u društvu i pomognu građanima i građankama naše zemlje. Zato osnivaju Fondaciju koja nosi ime oca našeg osnivača.

O samoj Fondaciji, njenom radu, ali i misiji postojanja razgovarali smo sa izvršnim menadžerom Fondacije Muharem Berbić, Adnan Mević.

Fondacija je prije svega osnovana s ciljem unapređenja obrazovanja, ali i podrške drugim organizacijama i projektima koji rade direktno sa korisnicima. Tako da se, odmah nakon osnivanja, počelo sa stipendiranjem učenika i studenata, ali i stvaranjem povoljnijeg okruženja za djelovanje organizacija civilnog društva kroz pružanje finansijske podrške za projekte i aktivnosti. Nakon toga Fondacija počinje da realizuje vlastite projekte, a uslijed kvaliteta aktivnosti i projekata dobijaju i podršku donatora. Danas, Fondacija Muharem Berbić radi na području čitave Bosne i Hercegovine, sa kancelarijama u Sarajevu, Visokom, a uskoro i Kaknju. Djelokrug rada Fondacije se proširio, ali prvenstveno djeluju u sektoru obrazovanja, socijalnih usluga i zdravstva.

Također, kada se govori o kapacitetima ne smijemo propustiti priliku da spomenemo veliku porodicu Fondacije Muharem Berbić, sačinjenu od osam uposlenika, deset vanjskih saradnika koji su angažovani na našim projektima i aktivnostima, blizu 50 stipendista, ali i sve naše partnere, donatore i prijatelje.

Uzimajući u obzir da je rad Fondacije usmjeren na socijalne usluge, možete li reći nešto više o radu sa osobama s invaliditetom?

Adnan Mević: U proteklim godina, realizovali smo brojne aktivnosti i projekte koji su namijenjeni osobama s invaliditetom. Poučeni iskustvom u radu, ali i potrebama naših korisnika, poseban akcenat u radu smo stavili na obrazovanje, pružanje podrške i zapošljavanje ovih osoba.

Tako smo u Kaknju pokrenuli inicijativu za osnivanje Kluba prijatelja Fondacije Muharem Berbić u kojem ćemo zapošljavati osobe s invaliditetom na poslovima pripreme i usluživanja jela i pića, ali i u radionici prerade tekstila i drveta. U ovom  velikomprojektu, neizmjernu podršku smo dobili od Općine Kakanj kojom se ovom prilikom zahvaljujemo. Općina nam je dodijelila prostor koji adaptiramo i prilagođavamo potrebama osoba s invaliditetom. S druge strane pružamo podršku i pomoć djeci i mladima sa invaliditetom uključene u inkluzivni proces obrazovanja. Naša podrška i pomoć se sastoji u pružanju pomoći pri izradi zadaće, savladavanju školskog gradiva, ali i različitim formalnim i neformalnim radionicama kojima jačamo kapacitete, vještine i sposobnosti naših korisnika.

Dalje, kroz svoje programe podržavamo različita udruženja i organizacije koje se bave pitanjima iz ove oblasti, a putem kojih su realizovane različite aktivnosti i programi .

U našoj želji da pomognemo ovoj marginaliziranoj kategoriji, Fondacija Muharem Berbić otvara svoje socijalno preduzeće koje će objediniti sve naše dosadašnje programe i pružiti podršku pri zapošljavanju osoba s invaliditetom, a tržištu ponuditi nove proizvode i usluge.

Možete li nam predstaviti vašu ideju “Razvojni centar za inkluziju i obrazovanje”?

Adnan Mević: Razvojni centar za inkluziju i obrazovanje je naš program koji djeci i mladima, a posebno djeci i mladima iz marginaliziranih skupina koji su uključeni u inkluzivni proces obrazovanja, pruža pomoć i podršku pri obrazovnom procesu. Činjenica je da su djeca i mladi s invaliditetom, a koji pohađaju redovnu nastavu i koji su dijelom inkluzivnog procesa, u najtežem položaju. Naime, ova djeca moraju da pohađaju programe koji nisu prilagođeni njihovim sposobnostima, a njihovi roditelji se suočavaju sa brojnim problemima. Pritom djeca ne ostvaruju optimalni uspjeh. Ova djeca i mladi, vrlo često, radi svojih školskih obaveza ne koriste usluge udruženja, organizacija niti institucija koji se bave ovom problematikom. Zbog toga što kod nas u Bosni i Hercegovini nemamo kvalitetan sistem inkluzivnog obrazovanja, djeca i mladi zaostaju u praćenju gradiva, ne mogu da ga savladaju, ne postoji mogućnost praćenja individualnih planova i programa od strane nastavnika i slično. Zbog svega ovoga, djeca i mladi, ali i njihovi roditelji se osjećaju izolovani i ostavljenim od svih kako bi se sami suočili i izborili sa svojim problemima.

I tu nastupamo mi. Razvojni centar za inkluziju i obrazovanje je namijenjen djeci i mladima iz svih kategorija, a posebno iz kategorije djece i mladih iz inkluzivnog obrazovnog procesa. Kroz ovaj centar djeca i njihovi roditelji imaju podršku nastavnika, profesora, ali i stručnog osoblja da ispišu zadaću, savladaju određeno školsko gradivo, ali i dobiju stručnu pomoć. Pored djece, naši uposlenici vrlo rado rade i sa roditeljima djece i mladih te je Razvojni centar odličan resurs čije benefite osjete kompletne porodice, a dugoročni benefiti će se osjetiti u čitavom društvu.

Prema Vašem iskustvu, kako biste ocijenili nivo inkluzije u našem društvu?

Adnan Mević: Dozvolite mi da na Vaše pitanje odgovorim pitanjem. Da li uopće postoji neki nivo inkluzije koji je prepoznat u Bosni i Hercegovini? Za naše društvo inkluzija je još uvijek dalek pojam jer svaki aspekt mora biti unaprijeđen. Istina je, postoje pojedinačni pokušaji, ali za uspješnu inkluziju je potrebno sistemsko djelovanje svih aktera. Kod nas se, u ovom periodu, sve završava na pokušajima pojedinih organizacija, pojedinih nadležnih institucija ili pojedinaca. Međutim, još uvijek smo mi daleko od toga da možemo reći da imamo neki nivo inkluzije. S druge strane, kada govorimo o inkluziji moramo da zaustavimo vezivanje ovog termina isključivo za osobe sa invaliditetom. Inkluzija, u svom punom značenju, podrazumjeva uključivanje svih isključenih kategorija u društvu. A u BiH je mnogo tih kategorija poput:djece sa invaliditetom, romska djece, djece bez roditeljskog staranja, djece iz prodica sa niskim socio-ekonomskim statusom, niz je beskonačan. A sama inkluzija, svim ovim kategorijama, ali i mnogim drugim omogućava potpunu društvenu prilagođenost. Mi smo još uvijek puno bliže modelu deficita, nego socijalnom modelu, koji bi značio inkluziju u pravom smislu.

Prema Vašem mišljenju, da li osobe s invaliditetom imaju dovoljno prilika za profesionalni rast i razvoj?

Adnan Mević: Nekoliko je faktora zbog kojih osobe s invaliditetom nemaju dovoljno prilika. Jedan od osnovnih je upravo pogrešna percepcija inkluzije. Nije dovoljno obezbijediti programe za, recimo, finansiranje zapošljavanja osoba s invaliditetom. Vi morate prilagoditi i zakone kojima ćete omogućiti zapošljavanje tih osoba, a da oni ne izgubi svoja stečena prava. S druge strane, kada govorimo o obrazovanju, trenutna obrazovna inkluzija omogućava da osoba s invaliditetom završi formalno-obrazovni proces. A šta dalje?

Za osobe s invaliditetom isključivo rješenje nije završetak obrazovanja. Tek tada nastaju problemi i izazovi. Vi morate prilagoditi radno mjesto toj osobi, morate omogućiti sva prava, morate biti stalna podrška da bi ona pronašla zaposlenje, osnovala porodicu, postala samostalna. A ovdje govorimo samo o generalnim problemima. More je još drugih problema, pa čak i onih banalnih koji se mogu riješiti vrlo brzo poput nemogućnosti pristupa. Mi se ne smijemo umoriti da mijenjamo male stvari, ali i da gradimo sistem podrške.

Da li prilikom stipendiranja, posebnu pažnju posvećujete stipendiranju osoba s invaliditetom?

Adnan Mević: Naravno, naš program stipendiranja obuhvata osobe s invaliditetom. Mnogo je takvih stipendista koji bili ili su ostali dijelom Fondacije Muharem Berbić. Ovdje trebam napomenuti da je u posljednjih nekoliko mjeseci povećan broj zahtjeva koje dobijamo, a koji se vežu za ovaj program. Zbog ograničenih finansijskih sredstava Fondacija Muharem Berbić ne može pozitivno odgovoriti na svaki zahtjev, ali trudimo se da je procenat primljenih stipendista što veći. Ovim putem pozivam i zainteresovana lica (pravna i fizička) koji žele da utiču na promjene u društvu i da, putem Fondacije Muharem Berbić, pomognu u stipendiranju učenika i studenata da nas pozovu i budu dijelom ovog programa. Svojim donacijama možete uticati na stvaranje jednakopravnijeg društva za svakog pojedinca u Bosni i Hercegovini.

Koliko je obrazovanje za osobe s invaliditetom inkluzivno i koliko omogućava jednake prilike za sve?

Adnan Mević: Kada govorimo o inkluzivnom obrazovanju moramo istaknuti da obrazovna inkluzija nije jednaka na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine. Nije isto biti dijete sa invaliditetom u Sarajevu ili recimo u Visokom, Brezi, Livnu ili Zvorniku, Bratuncu. Nivo inkluzivnosti zavisi od finansijskih izdvajanja za ovu namjenu od strane nadležnih ministarstava. Moramo istaknuti da Kanton Sarajevo prednjači u ovom procesu u odnosu na druge kantone. Pa tako će dijete sa invaliditetom u Sarajevu imati asistenta, u Zeničko-dobojskom neće.

U Sarajevu postoje mobilni timovi, u drugim kantonima toga nema. U pojedinim lokalnim zajednicama nema ni logopeda koji će vam ponuditi adekvatan tretman, a da ne govorimo o sistemskoj podršci. Samim tim, kvalitet inkluzije u obrazovanju nije zadovoljavajući te se mora posvetiti dodatna pažnja, dodatna sredstva i resursi za stvaranje sistemske podrške.

Kakva je Vaša procjena po pitanju poštivanja ljudskih prava osoba s invalidietom u Bosni i Hercegovini?

Adnan Mević: Ljudska prava osoba s invaliditetom u našoj državi se ne poštuju i svako pravo je u većoj ili manjoj mjeri ugroženo. Počevši od prava na kretanje, prava na zdravstvo, prava na rad i dalje. Ali se iskreno nadam da će se naporima svih, a posebno naporima nadležnih tijela, iz godine u godinu, unapređivati stanje ljudskih prava za ovu, ali i za ostale marginalizirane skupine društva.

Da li smo kao društvo opterećeni predrasudama o osobama s invaliditetom, u smislu da su manje vrijedne i sposobne?

Adnan Mević: Prema iskustvu u našem radu, smatram da se smanjuje procenat predrasuda prema osobama sa invalidietom. Naše društvo je sve više svjesno da osobe sa invaliditetom postoje među nama. Međutim, iako je stanje bolje u odnosu na period od prije nekoliko godina, istina je da je još uvijek vladaju predrasude da su osobe s invaliditetom manje vrijedne, da neće biti dobri radnici, da puno koštaju. Međutim, osobe sa invaliditetom mogu biti izuzetno požrtvovane i angažovane osobe. Pogotovo ako su motivisane i imaju cilj. Istina je da moramo prilagoditi uslove rada njihovim sposobnostima, ali ništa od toga nije nemoguće.

Kako bi se promijenila svijest građana i građanki o vrlinama, sposobnostima i mogućnostima osoba s invaliditetom kontinuirano moramo educirati naše sugrađane o ovoj temi, ukazivati na pozitivne primjere, ali i podsticati razvoj osoba sa invaliditetom kako bi svakim danom bile što bolje, sposobnije i snažnije. Na taj način ćemo stvoriti krug od kojeg će benefite osjetiti svi.